HRVATSKA ima čak sedam autohtonih pasmina pasa, među kojima su svakako najpoznatiji dalmatinski pas i hrvatski ovčar. No, ni ostalih pet pasmina nimalo ne zaostaju za njima kada se govori o kvaliteti njihova karaktera i ljepoti fizičkog izgleda. Dalmatinski pas, hrvatski ovčar, posavski gonič, mali međimurski pas, tornjak, istarski kratkodlaki gonič i istarski oštrodlaki gonič naše su autohtone pasmine pasa koje je priznao Hrvatski kinološki savez.

Hrvatski ovčar

Ova pasmina, prepoznatljiva po svojoj crnoj kovrčavoj dlaci, stoljećima se uzgaja u ravnicama istočne Slavonije. Psi su prvotno uzgajani kao čuvari stada i kućnih ognjišta, pa su do danas ostali iznimno vješti kada je u pitanju okupljanje domaćih životinja.

No, osim brige za stado, ovo su psi koji su oduvijek živjeli u neposrednoj blizini i društvu ljudi, pa danas čine vrlo dobrog kućnog ljubimca. Hrvatski ovčar je živahan pas uravnotežene naravi, vrlo privržen vlasniku. Zbog svojih urođenih karakteristika, kao što su bistrina, hrabrost i ustrajnost, vrlo ga je lako dresirati.

Zanimljivo je napomenuti da se pasmina počela sustavno uzgajati još 1935. godine od strane prof. Stjepana Romića. Pasmina je službeno predstavljena na državnoj izložbi pasa održanoj 1949. godine, piše Hrvatski kinološki savez.

Tornjak

Ova je pasmina razvijena kako bi štitila imanje i stoku. Pasmina se prvi put spominje u dokumentima iz 1067. i 1374. godine, a 1978. godina je ona u kojoj je započeo kontinuirani čistokrvni uzgoj tornjaka. Tornjak je iznimno snažan i velik pas koji se skladno kreće te se može pohvaliti dugom i gustom dlakom. Visina na grebenu iznosi mu do 70 cm za mužjake i do 65 cm za ženke.

Tornjaci su psi koji će biti izvrsni ljubimci, skloni zaštićivanju svojih članova obitelji. Prema strancima su dosta nepovjerljivi, što je sasvim logično ako se prisjetimo činjenice da su uzgajani kako bi štitili imovinu i stoku. Opisan je kao samopouzdan, inteligentan, odvažan i poslušan pas kojeg je lako dresirati.

Mali međimurski pas – Međi

Kako mu i ime govori, ovaj je pas porijeklom iz Međimurja. Obično se koristio kao pas čuvar seoskih dvorišta, ali bio je vrlo spretan i u lovu na štetne glodavce koji su stvarali probleme njegovim vlasnicima.

Međi je prilično malen pas pa je pogodan i za život u urbanoj sredini, ali se danas sve više uzgaja na stočarskim farmama. Iako se može reći da su ovi psi iznimno dobri čuvari, to ne znači da su agresivni prema ljudima i drugim životinjama.

Još jedan razlog zašto je ovo idealan pas čuvar svakog dvorišta svakako je njegova sklonost lajanju kada ugleda da se njegovom teritoriju približava nepoznata osoba. Međutim, voli cijelu obitelj u kojoj odrasta i neće imati ništa protiv ni kada je u pitanju igra s djecom.

Dalmatinski pas

Svjetski poznata i obožavana pasmina, koja je nadahnula i Disneyjev film „101 Dalmatiner“, svoj spomen nalazi čak u vremenu od 16. do 18. st. na slikama i zapisima crkvenih kronika. Prikaz ove pasmine pronađen je na jednoj oltarnoj slici i freskama, pa se pretpostavlja da pasmina potječe iz povijesne provincije Dalmacije. Prvi opis pasmine pronađen je u Đakovu, gdje ju je opisao biskup Petar Bakić 1719. godine, prenosi Hrvatski kinološki savez.

Dalmatinski pas je pasmina koju nikako nećete zamijeniti ni s jednom drugom. Osnovna boja psa je bijela s crnim ili smeđim točkama po tijelu koje bi trebale biti što više simetrično raspoređene. Točke na udovima i glavi psa uvijek su proporcionalno manje od onih na tijelu.

Što se tiče njegovog temperamenta, riječ je o vrlo aktivnom psu koji voli kretanje u prirodi i avanture u vodi. No, svakako trebate biti svjesni da se radi o psu čiji je nagon goniča iznimno izražen, pa ga je potrebno dresirati kako ne bi imao problema u ponašanju. Inače je veoma prijateljski nastrojen, živahan i vjeran svom vlasniku.

Posavski gonič

Prvi prikaz ove pasmine zabilježen je na slici „Poklonstvo triju kraljeva“ na jednoj kapeli na groblju u mjestu Beram. Ovaj prikaz potječe iz davne 1474. godine. Sljedeći prikazi pasmine datiraju u 16. stoljeće, 1719. godinu, kada ju je u manuskriptu spomenuo biskup Petar Bakić, te 1854. godinu, kada posavskog goniča opisuje Franjo Bertić.

Posavski gonič je pas srednje veličine, karakteristične crvenkasto žute boje po tijelu s dodatkom bijelih oznaka na glavi, vratu, trbuhu, prsima te dijelovima nogu i repa. Dobroćudan, nimalo plašljiv ni agresivan – tako je opisana ova pasmina. Kako mu i ime sugerira, idealan je lovački pas.

Istarski kratkodlaki gonič

Pasmina koja se oduvijek koristila u lovu, osobito na lisice, divlje svinje i zečeve, potječe od stare forme "istočno jadranskog bijelog goniča s oznakama". Prvi su put spomenuti u razdoblju između 1327. i 1348. godine. Dokazi se nalaze u klaustru Franjevačkog samostana u Dubrovniku, gdje postoji kapitel s četiri psa koji prikazuju ovu staru formu pasmine.

Njegov je temperament idealan za obuku, a njegove lovne sposobnosti čine ga omiljenom pasminom lovaca. Iako se prema nepoznatim osobama ponaša dosta rezervirano, svog vlasnika uvijek sluša i slijedi ga u stopu.

Istarski oštrodlaki gonič

Slično kao i kratkodlaki gonič, ova se pasmina iskazala u lovu na divlje svinje i lisice. Također potječe od "istočnojadranskog bijelog goniča s oznakama". Od kratkodlakog goniča razlikuje se po dlaci koja je oštrija zbog podneblja u kojem je uzgajan.

Niže temperature zahtijevale su drugačiju prilagodbu vremenskim uvjetima. Njegov fizički izgled i konstitucijska građa omogućuju mu lov u svim vremenskim prilikama. Neće imati problema s lovom na oštrim planinskim terenima. Narav mu je mirna i staložena, pa će se vlasnik pored njega uvijek osjećati sigurno.