Foto: Wikipedia/ForestWander.com, CC BY-SA 3.0

KAO i neki ljudi koji će to nerado priznati, i vukovi suočeni s nedostatkom seksualnih partnera ponekad su spremni sniziti svoje standarde.

Biolozi smatraju da je upravo takva krize navela sve manju populaciju vukova u južnom Ontariju u SAD-u na parenje sa psima i kojotima. Krčenje šuma za farme i progon od strane farmera koji ih vide kao prijetnju itekako je otežao život vukovima.

No upravo krčenje šuma dovelo je prerijske kojote, kao i pse koji prate farmere, na vučji teritorij, piše Economist.

65% kojotskih, 25% vučjih i 10% psećih gena

Potomci nastali parenjem između vrsta, ako uopće prežive, često su genetski slabiji od roditelja. Ali ovog puta, kombinacija vučjeg, kojotskog i psećeg DNK pokazala se iznimno uspješnom. Novonastala vrsta, koju neki zovu kojot-vuk (eng. coywolf), a drugi istočni kojot, proširila se istokom Sjeverne Amerike tako brzo da se njena populacija sad već broji u milijunima, smatra profesor Roland Kays sa Sveučilišta u Sjevernoj Karolini.

Javier Monzon sa Sveučilišta Stony Brook u državi New York, proučavao je genetski sastav  kojota-vuka na uzorku od 437 primjeraka iz sjeveroistočnih država SAD-a i kanadske provincije Ontario. Utvrdio je da je DNK kojota dominantan, ali da u prosjeku 25% njihovih gena dolazi od vuka, a 10% od psa.

Zbog psećih gena lakše podnose ljude i buku

I jedni i drugi geni donose znatne prednosti. Vučji geni učinili su ovu životinju mnogo većom i težom od kojota - 25 kg i više - s većim čeljustima, jačim mišićima i bržim nogama. Jedan kojot-vuk može oboriti manjeg jelena, a čopor ih može ubiti čak i losa.

Dok kojoti radije love u otvorenoj preriji, a vukovi u šumi, ovaj mješanac jednako je vješt u lovu na oba terena. Čak i njegovo zavijanje je mješavina između vučjeg i kojotskog.

Pseći geni (uglavnom od većih pasmina poput njemačkog ovčara i dobermana), smatraju neki istraživači, čine kojota-vuka tolerantnijim na ljude i ljudsku buku. Stoga se kojot-vuk proširio tamo gdje ni vuk ni kojot nije - u urbana područja, pa čak i u velike gradove poput New Yorka, Bostona i Washingtona.

Naš mješanac, logično, ima i svestraniju dijetu - vrtno povrće, bundeve, lubenice, odbačena hrana, glodavci poput miševa i vjeverica, čak i mačke - sve to ulazi na meni kojota-vuka, što mu također olakšava preživljavanje u gradovima, gdje se šulja pod okriljem noći. Naučio je čak i "kod ceste" - da mora pogledati na obje strane kad prelazi cestu.

"Čudesna suvremena evolucijska priča"

Dr Kays smatra kojota-vuka "čudesnom suvremenom evolucijskom pričom koja nam se događa pred nosom". Doduše, radi li se zaista o zasebnoj vrsti i dalje je stvar rasprave. Jonathan Way iz National Park Service u svojem novom radu argumentira da je morfološka i genetska razlika dovoljna da bi se "kvalificirao".

Drugi tvrde da kojot-vuk nije zasebna vrsta, budući da se i dalje pari sa psima i vukovima. Ali s obzirom da je upravo tako i nastao, taj argument bi značio da ni vukovi i kojoti, kamoli psi, nisu zasebne vrste.

Uostalom, vrsta je ionako samo koncept koji su ljudi smislili. Kojot-vuk nam, međutim, pokazuje da evolucija ide naprijed i miješanjem, ne samo razdvajanjem. Čak i naša vrsta je, kako aktualna istraživanja pokazuju, nastala miješanjem s neandertalcima u Europi i denisovancima u istočnoj Aziji. Izgleda da ni naši preci nisu uvijek mogli naći partnera po volji.