PROŠLO je 19 godina od tragične smrti nikad prežaljene Ene Begović, a mi u suradnji s Yugopapirom donosimo tekst iz 1989. godine koji najbolje pokazuje kako su izgledali počeci sestara Begović.

Listopad 1989. godine: Priznajem da je mojoj muškosti laskalo što su me sestre Begović, najčuvenije i najljepše zagrebačke podstanarke, pozvale u svoje obitavalište. Premda me nisu pozvale kao muškarca, nego kao novinara. Morate znati da prema Eni ćutim izrazitu mušku naklonost već punih desetak uzaludnih godina, dok je naklonost prema Miji novijeg datuma: tek pet, isto tako uzaludnih godina!

Dočekale su me pred vratima svoga unajmljenog stana i uvele u sobu koja je i dnevni boravak, i radni prostor, i spavaća soba.

A evo kako izgleda djevojačka soba: ispod televizora velika košara preuređena u ugodnu kućicu za gizdavog perzijskog mačka Lea; prozor gleda na Prilaz JNA; dva kreveta, prilično prostrana; stol s četiri stolice; veliki, stari hrastovi ormari; na ormarima, umjesto zrelih dunja i staklenki s kiselim krastavcima, ajvarom i džemom - nekoliko metara uredno složenih knjiga; parketi su stari i dobro ulašteni; sa zidova me gledaju njihove nasmiješene fotografije... Cijeli stan sestara Begović vrlo je uredan, očito je da tu žive vrijedne djevojke.

"Lijepo vam je tu", kažem.

"Možete misliti koliko nam je lijepo u tuđem stanu!" odgovorila je Ena dok mi je Mia točila hladnu kavu. "Sve što zaradimo, a to nije malo, odlazi na stanarinu."

Ena živi u Zagrebu punih dvanaest godina, a Mia sedam. Ena je prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta, a Mia je još slobodnjak. Ove su godine bile prilično angažirane. Hajde da napravimo inventuru ovogodišnjeg rada!

Ena: U matičnoj kući igrala sam u dvije premijere: "Zajednička kupka" i "Strogo kontrolirani vlakovi". U "Histrionima" tumačila sam naslovnu ulogu u Kukuljevićevu "Juranu i Sofiji". U "Lisinskom" - "Agnezu božju". Glavnu sam ulogu imala i u jednoj epizodi francuske TV serije "Arsene Lupin". Za zagrebačku sam televiziju snimila dramu "Anđeo" Tončija Vrdoljaka, prema motivima Marinkovićevih novela. U Dubrovniku sam igrala u "Skupu" (Gruba). Sad upravo radim naslovnu ulogu u Strindbergovoj "Gospođici Juliji". Za "Jugoton" pripremam ploču Gundulićeve "Dubravke"... Bože, nisam ni znala da sam ove godine toliko radila!? Pa još reprizne predstave, Nera u "Gričkoj vještici"...

Mia: I ja sam se ove godine naradila premda sam slobodnjak. Glumila sam u "Smrtnoj uri", zatim u "Zajedničkoj kupki" (kao Enina alternacija), Mrožekovu "Portretu" u "ITD-u", "Maskama na paragrafima" u "Gavelli". Snimala sam i u dvije TV serije: "Ptice nebeske" i "Pozitivna nula", prema Brešanu i Klariću. Glumila sam i u koprodukcijskom filmu s Amerikancima, a radim s Enom i na "Jugotonovoj" ploči "Dubravka" koju radi pjesnik Stijepo Mijović Kočan. Za slobodnjaka, mogu reći, prilično opsežan posao!

Kad smo već kod inventure, hajde da vidimo što su sestre učinile u svome dosadašnjem životu!

Ena: Glumila sam u osamnaest kazališnih predstava (četrnaest glavnih uloga), sedam filmova, tri TV serije i pet TV drama. Sve glavne uloge!

Mia: Igrala sam u trinaest kazališnih predstava, četiri filma, tri TV serije i pet TV drama.

Rođene su u Trpnju na Pelješcu.

Ena: Molim vas, to posebno naglasite: Svi misle da smo Dubrovkinje.

Mia: Zanimljivo je da smo u Trpnju rođene kao podstanarke. Roditelji su tek poslije sagradili onu kućicu.

Ena je došla u Zagreb studirati pravo. Čak je upisala i prvu godinu. A onda se našla na Akademiji. Kako?

Ena: Ja zaista nisam mislila biti glumica. Upisala sam pravo. Roditelji su željeli da barem jedna od nas ostane u Trpnju. Budući da se Mia još u djetinjstvu odlučila za glumu, mislila sam poslušati roditelje. Ali, kako to već biva, susrela sam u zagrebačkom kafiću Ljubišu Ristića i on me nagovorio da tumačim glavni ženski lik u njegovoj poetskoj drami "Goran". Već iduće godine našla sam se na Akademiji. I nije mi žao premda je naša glumačka profesija na samom dnu društvene ljestvice. Ponekad se upitam: trebamo li mi glumci ikome u ovoj zemlji? Ne bih željela da to shvatite kao tugaljivo žaljenje, samo konstatiram činjenicu koju i sami znate.

Sada su na vrhuncu karijere, osobito Ena.

"Nije lako biti u vrhu. Svake godine dolaze mlade i zgodne djevojke, izuzetno obrazovane, odlične glumice. Valja mnogo raditi da bih se održala."

Mia je tek na početku karijere.

"Ah, ja sam u odnosu na Enu još početnica! Moje vrijeme tek dolazi iako je konkurencija zaista strašna."

Je li Zagreb njihov grad?

Ena: Jest, jest, jest! Sve dajem Zagrebu! Moj se život, evo, već punih dvanaest godina odvija na Trgu maršala Tita. Tu sam se upisala na Pravni fakultet, tu sam završila Akademiju, a tu mi je i radno mjesto u HNK!

Mia: Ja sam radila u Beogradu, Novome Sadu, Sarajevu, ali - Zagreb je Zagreb! Čini mi se kao da sam tu rođena. Samo velika nevolja mogla bi nas otjerati iz ovoga grada.

I jedna i druga u godinama su kad bi već morale misliti na udaju, djecu... Lijepe su, sigurno imaju mnoštvo udvarača.

Ena: Oh, nemamo! Čini mi se da nas se muškarci pomalo i boje. Eto, zbilo se da nemamo neku stalniju vezu, nešto specijalno. A da je vrijeme za brak i djecu  znam. Ali gdje da rodim dijete? U podstanarskoj sobi!?

Mia: Sve smo podredile poslu. Za privatni život zaista nemamo vremena. Ako hoćete karijeru glumice, onda se morate svega odricati. Premda bi bilo lijepo imati muža i djecu.

Ena: Život koji vodimo izuzetno je naporan. Pokusi gotovo svako jutro. Predstave, gostovanja, snimanja ... Opet pokusi. I tako unedogled!

Obje su vrlo vezane za roditelje. Ne prođe dan a da se telefonski ne jave majci u Trpanj. Otac im je, nažalost, ovoga ljeta umro. Poznavao sam ga, divan čovjek i otac.

Ena: Tako smo odgojene - da mnogo radimo i živimo skromno! Mama će nam uskoro doći u posjet i mogu vam reći da jedva čekam taj dan.

Žive zaista skromno, kao dvije studentice. Same kuhaju.

"Mia odlično kuha, a ja odlično perem suđe. Sjećate li se kako sam dobro prala ono brdo posuđa na histrionskoj turneji?" smije se Ena. "Uvijek zajedno ručamo. Ni ja, ni Mia ne volimo samoću za stolom. Znate, ja sam podstanar od svoje četrnaeste godine, više od pola života, pa mi zajednički ručak s Mijom mnogo znači. To me podsjeća na roditeljski dom."

Kome, dakako - osim sebi, zahvaljuju uspjeh u glumačkom poslu?

Ena: Prije svih Nevi Rošić, profesoru Vladi Habuneku i Heleni Buljan. Oni mi mnogo znače u životu. Dakako, osim roditelja, koji su se mnogih stvari odricali da bismo nas dvije uspješno završile školovanje.

Mia: Ja sam velik dužnik Kosti Spaiću i Žoržu Paru.

Ena: Ne smijemo zaboraviti da smo obje godinama vezane za "Histrione" Zlatka Viteza. Rad u "Histrionima" zaista volimo, a Zlatko je divan prijatelj i još bolji šef!

Ne izlaze mnogo, uglavnom odlaze u posjet prijateljima. Vole i kad ih prijatelji posjećuju.

Ena: Ma, ne živimo mi loše! Kad sve račune poplaćamo, ostaje nam dovoljno novca za sitne kupovine: cipele, odjeću, knjige...

Čavrljati s dvije prelijepe sestre Begović vrlo je ugodno. Čak i kad se gizdavi mačak Leo umiljava - čas jednoj, čas drugoj. Bilo bi sjajno biti na njegovu mjestu. Ovako, ostaje mi da se s njima družim samo s pomoću TV ekrana. Upravo su im u program uvrštene dvije televizijske serije u kojima su glumile. Mia subotom igra u "Pozitivnoj nuli", a Ena nedjeljom u "Balkan-ekspresu".

Nije loša kombinacija: Mia u subotu, Ena u nedjelju!

Razgovarao: Kemal Mujičić (Studio, 1989.)