PRIJE 29 godina preminula je jugoslavenska rock ikona Milan Mladenović, frontmen grupe EKV. Mladenović je umro 5. studenog 1994. od raka gušterače. Bolest ga je pokosila u samo tri mjeseca, a koliko je bila razorna najbolje prikazuje činjenica da je u trenutku smrti imao samo 35 kilograma.

U suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1987. godine.

Studeni 1987.:

Jeste li svjesni krize u našem društvu i svoje mogućnosti da pozitivno utječete na mlade?

Pa, ja krizu u društvu ne mogu promijeniti - niti je to u mom karakteru niti me to zanima. I ova naša ploča (Ljubav) nije napravljena zbog toga - ova ploča je subjektivan izraz osjećaja, misli, ideja. Nije napravljena s namjerom da nešto promijeni, nego da kaže nešto ljudima, pa onda oni mogu to osjetiti na ovaj ili onaj način. Ono što se nadam da će ostati je to da ploča učini ljude jačima, iako ploča nema izravan stav da hrabri ljude, govori im neke vrlo pametne stvari... nemam namjeru raditi tako nešto.

U tekstovima koristite uglavnom obične, jednostavne riječi, koje polako izlaze iz upotrebe.

Riječi su izgubile svoje značenje jer se ljudi boje koristiti ih u njihovom pravom značenju jer su se na neki način izlizale. Mislim da je potrebno vratiti riječima pravo, izvorno značenje. Ljubav znači ljubav, sloboda - sloboda, a ljudi ih koriste sarkastično, što je u redu, znaš, ali nikoga ne bi trebalo biti sram reći nešto iskreno i jednostavno.

Margita je nedavno u TV intervjuu spomenula nešto u stilu da ste vi grupa koja čeka potvrdu kvalitete i značaja koja će doći izvana i da to priznanje može označiti kraj rada. Što ti misliš, već se približavate tom stadiju jer se ploča dobro prodaje, prešli ste u veću diskografsku kuću, traženi ste...

Mislim da je ona htjela reći da ljudi koji su zadovoljni gube motivaciju. U svakom slučaju, onog trenutka kad si potpuno zadovoljan, više nema smisla tražiti i raditi bilo što. A ja nikada nisam zadovoljan, to je veliki problem.

Znači, Ekatarina Velika stvara i radi iz nezadovoljstva?

Pa zar nije tako sa svim ljudima? Ali znaš... Nije stvar samo u nezadovoljstvu nego i u zadovoljstvu. To je kao, kao neka droga - navikneš se da ti je lijepo dok sviraš i onda želiš što više svirati. Onaj tko se jednom popeo na binu i osjetio da to što radi prija ljudima, osjetio te neke magije i čari... Tu je ispunjenje nekih, ne samo ambicija, nego postoji nešto magično u trenutku kad ti ljudima nudiš bilo koji oblik...

Znaš, to je općenito slučaj i s glumom i svim tim zanimanjima. I taj osjećaj te stalno vraća - kad siđeš s bine, poslije toga je sve besmisleno. Ja sam, recimo, poslije svakog koncerta u teškoj depresiji jer se to nije produžilo u nedogled. Meni je taj osjećaj koncerta fantastičan. To je meni smisao života.

Skoro sve tvoje pjesme su ljubavne. Koliko je ljubav bitna stvar u tvom životu?

Nisu sve pjesme ljubavne, ali ljubav je izuzetno važna stvar. Ali, čekaj, kako sada ti mene - kako bi bilo da ja sada tebe to pitam - što je za tebe ljubav? Pa zar ne? (smijeh) Ne može se to prepričati, nije to tako jednostavno... Ljubav je toliko sveta stvar da o njoj ne treba govoriti tako... eto, to mogu reći, to je moj odnos prema ljubavi. Otprilike.

Vaša nova ploča se reklamira uz slogan "Ekatarina Velika - uvijek ispred". Kako se osjećate u toj poziciji biti "ispred drugih"?

To ja nisam izmislio taj slogan - to je sigurno... Slažem se s tim, ali to nije rečeno na najbolji način, moglo je to ljepše reći. Ili nije trebalo uopće reći.

Misliš da se to podrazumijeva?

Da.

Gledajući iz te pozicije, misliš li da bi onda za našu omladinsku organizaciju bilo korisno postaviti nekog glazbenika koji je popularan i koga mladi cijene?

Paa - ne, ne bi valjalo nikako jer su svi potpuno ludi. Svi glazbenici su ludi - nismo normalni, i zato ne bi valjalo. Ali ima drugih ljudi koji su pametni - ako je netko zainteresiran, mogao bih predložiti nekoliko njih, ha, ha. Ne, ozbiljno, mislim da sve to polako gubi smisao. Bavljenje politikom...

Imali ste nekih problema s TV reklamom?

Jesmo, napravili smo TV reklamu, ali je prvo bila zabranjena, zato što je Žika pljunuo u jednom trenutku i to se nezgodno poklopilo s tekstom "ovo je zemlja za nas"... Znaš, mi kad smo snimali to je sve išlo bez glazbe, i tu je nesporazum. Ali mislim da se to nekako može urediti u montaži, i da će ići ta reklama.

Zašto do sada nisi napisao ni jednu pjesmu, onako, veselog karaktera?

Kako nisam?

U svakoj, ma kako se odvijala, ima nešto na kraju što je sivo ili crno oboji, da joj pesimistični ton.

Paaa, nije to pesimizam, nego to je... uuu je. Stvarno... nije, nije pesimizam, nego samo realna slika onoga što se meni događa.

Poznato je da povremeno imaš određenih problema u kontaktu s novinarima i da si čovjek koji može iznenada potpuno promijeniti raspoloženje.

Vidi - ja što više vremena prolazi, to sam više u stanju prepoznati što struji od nekog čovjeka prema meni, čak i kad ništa ne kaže ja osjetim podtekst takozvanih vibracija, osjećam što misli o meni. E, nemam pojma što je to... parapsihologija, bioenergija! I kad osjetim nešto negativno, onda me baš udari i ne mogu se kontrolirati, smeta mi. Rijetko se to događa, ali kad se dogodi, baš ga osjetiš.

Događa li se da i na koncertu možeš prepoznati i osjetiti tu vrstu negativnih vibracija, recimo od nekog iz prvog reda?

Ima, znaš, različitih ljudi. Uvijek ima poneki idiot koji dođe maltretirati - u svakoj publici. I, ako je, recimo, mala sala, onda on može doći do tebe, maltretirati te. Meni se dogodilo, recimo, da mi je čovjek u Karlovcu skočio na binu i iščupao mi džek iz gitare... i onda je dobio po glavi... događa se da me maltretiraju.

Ili, recimo, nezgodan običaj, baš toga ima u Sloveniji, da stane tip ispred tebe i uperi prst u tebe i gleda te prodorno, užas. Ali takav u principu uvijek dobije batine... ima takvih. Recimo u Skopju je bio jedan idiot koji je stalno skakao na sintisajzer, pa u Osijeku, Karlovcu... Nemam pojma. Giletu se to često događa, ali, oni vole pretući publiku.

I onda ti takav tip automatski spusti raspoloženje...

Ma, ne. Ne može... Ne, ovo sve što sam ti ispričao - ti kad si na bini, razumiješ, ti radiš nešto što je tebi sveto, i imaš neki obredni odnos prema tome. I sad netko krene kvarenje toga, razumiješ, gubiš koncentraciju zbog njega, provocira te, pljuje... e onda je normalno da se ti braniš, a kako možeš se braniti nego fizički - on mora ti skrenuti pažnju nečim, neke sitne zlobe, a to je gadno, mislim baš nema smisla. I - ne preostaje ti ništa drugo, nego da ga - kazniš.

U kakvim si zapravo odnosima s Kojom? Meni se čini da se vas dvojica i dalje u stvari volite, samo to nećete da priznate?

Neee - ja sam uvijek govorio da volim Koju. Samo je činjenica da je on jedan užasno tvrdoglav tip iako se promijenio dosta u zadnje vrijeme. Ne znam... on je u stvari u užasnoj situaciji. Zato što niti ima s kim raditi, niti bilo tko to razumije. Mislim da neki ljudi uopće ne shvaćaju koliko njega publika razumije, shvaća, i da bi on mogao biti... da svira isto kao i mi, Električni Orgazam, znaš, da bi mogao živjeti od toga.

Postoje samo neke stepenice koje bi trebao prijeći, čisto poslovno - znači da se to reklamira, ovo-ono... pošto je... on je rođena zvijezda baš... Tipa Hendrixa... Baš se trudi da je takav, i to mu je ušlo u krv... Znaš, totalno je, što se kaže, sebe napravio sam od blata. A to je velika stvar.

Poslije pet godina zajedničkog rada što misliš koliko ćete još moći izdržati zajedno? Dolazite li u međusobne sukobe, krize?

(smijeh) Pa mi možemo jako mnogo izdržati zajedno. A i ako dođemo u neku krizu, to je... Već smo toliko prošli zajedno, znaš da ne mogu zamisliti situaciju koja bi nas natjerala da se baš posvađamo. Sad, moguće je da se netko umori ili što ja znam... Ali ja sigurno neću prestati se baviti glazbom - ni Bojan ni Margita.

Zajedno ili ne, uvijek ćemo se baviti glazbom. Međutim, za sada ne vidim uopće razloga da prekidamo to što radimo. Imamo mi još mnogo toga za reći.

Razgovarala: Tanja Petrović (odlomci intervjua za Polet)