KADA bismo morali preporučiti samo jedan film koji bi bio idealan za gledanje nakon Adolescence i koji bi mu mogao parirati ili ga upotpuniti u svim važnijim aspektima, naš izbor bi bio gotovo nemoguć.

Nije sumanuto reći da se u gotovo cijeloj kinematografiji ne može pronaći djelo koje bi adekvatno i s istom snagom odgovorilo na više od jedne teme koju je ova genijalna mini-serija pokrila: idealno vjenčanje forme i suštine u snimanju cijele priče iz jednog kadra, antologijska izvedba glavnog djeteta glumca, analiza škole kao institucionalne tvornice za proizvodnju dugoročnih trauma, pogubni utjecaj društvenih mreža i generacijski jaz između bumera i gen-Z-jevaca, poniranje u um psihopata kroz stručni intervju i pokušaj razumijevanja jednog slomljenog uma.

Sve to, i mnogo više od toga, može se naći u ovom četverosatnom, slobodno možemo reći filmu, jer grijeh je Adolescence ne pogledati u jednom neprekinutom šutu bez većih pauza.

Čak i kada je naš izbor fragmentaran i pokušava na svaku temu odgovoriti ponaosob, nismo sigurni koliko je izbor usporedbe jači od uspoređene vrijednosti. Prosudite sami.

Kes (1969.)

Naravno, čuveni klasik Kena Loacha zaslužuje biti stavljen uz Adolescence iz više razloga. Na prvom mjestu jer se izvedba tada debitanta Davida Bradleyja smatra jednim od najvećih dostignuća djeteta-glumca u povijesti. S obzirom na to da je i ovdje okruženje sjevernjačko, točnije Yorkshire, i da je glavna tema kritika engleskog obrazovnog sustava, čine ga prikladnim za nadovezivanje i usporedbu.

Bradleyjev Billy Casper koji uslijed maltretiranja svog oca, drugova, škole i okoline, pronalazi ljubav i prijateljstvo u zbrinjavanju ranjene ptice sokola, sušta je suprotnost psihotičnome Jamie Milleru, Owenu Cooperu. Ali, ako se samo fokusiramo na snagu izvedbe, vidjet ćemo da mladi Cooper bez problema već može stajati uz rame prethodnicima iz svoje nacionalne, ali i iz svih drugih kinematografija.

Bilo da je u pitanju spomenuti Bradley, ili Jean-Pierre Léaud iz 400 udaraca od Truffauta, Haley Joel Osment iz Sixth Sense, ili Tatum O'Neil iz filma Paper Moon, Cooper je definitivno od ovog proljeća i sam zacementiran u društvo legendi.

Russian Ark (2002.)

Ovdje je usporedba očigledno nevezana za samu idejnu ili filozofsku suštinu priče, već za redateljsko-stilski postupak kojim se ona iskazuje. Uspješna režija jest poput upotrebe adekvatnih riječi i stila u književnosti, a odluka redatelja Philipa Barantinija da, poput već uspješnog Boiling Pointa (2021), sve uradi u jednom "kadru", pokazala se ingenioznom.

Ta, naizgled skučena vizura usisava nas u priču, daje nam, makar ovdje, u sve četiri epizode i četiri vremenska trenutka, osjećaj da smo uvijek na pravom mjestu i da gledamo baš ono što je za priču dramski najvažnije, i to iz najboljeg mogućeg kuta.

Ako mu suprotstavimo sjajni Russkiy kovcheg Aleksandra Sokurova u kojem se istom tehnikom u jednom neprekinutom kadru priča cijela povijest velike Rusije u jednoj post-mortem snenoj šetnji kroz Ermitaž, pitanje je kod koga će učinak postupka djelovati uspješnije. Isto je i sa svim ostalim često navođenim "one take" čudima iz prošlosti.

We Need to Talk About Kevin (2011.)

Pomalo zaboravljeni psihotriler od prije desetljeće i pol, sezonska atrakcija omogućena prisustvom Tilde Swinton, najbolje je što si možemo skrpiti kada je u pitanju tema djece psihopata i njihovog odgoja u naizgled mirnim i normalnim obiteljima.

Naravno, ako želimo liku Jamie Millera na crtu staviti nekog malog demona iz sveukupnog horor panteona, izbor se čini lakšim – tu je Damian, tu je mali Michael Myers (makar u onoj jednoj sceni), tu je fabulozna Linda Blair iz Exorcista.

Ali, uz dužno poštovanje svih tih likova, svi oni, pa i mali Kevin (Jasper Newell prije nego izraste u Ezru Millera), nemaju autentičnost kojom Jamie odiše, naročito u scenama intervjua s psihologinjom. Treća epizoda serije Adolescence pruža nam mračnu slutnju o tome kako bi potencijalno izgledao susret s Kostom Kecmanovićem, masovnim ubojicom iz beogradske škole Vladislav Ribnikar iz svibnja 2023.

Prikaz Kevina, kao i svih drugih psihopata, vrlo često sa sobom nosi dozu atrakcije i eksploatacije, kojih je glavni junak Adolescencea potpuno lišen i samim tim još užasniji i monstruozniji.

Benny's Video (1992.)

Sam čin ubojstva oko kojeg se vrti zaplet serije skrenut je u drugi plan i prikazan samo na kratkom snimku nadzornih kamera. Strašnijim od njega zasigurno djeluje direktan uvid u um i ponašanje ubojice. Michael Haneke nam je u svom crnom trileru pokazao sasvim suprotno, direktan pogled u čin ubojstva tinejdžerke koje također počini adolescent.

Hanekeov kadar ubojstva je kvadriplegičarski, zamrzava nas u prostoru i tjera da bespomoćno gledamo užas koji se pred nama događa. Njegov Benny (Arno Frisch) duhovni je subrat Jamie Millera, a sudjelovanje obitelji u zločinu koje slijedi odmah potom opet je obrnuto od onoga što se u Adolescenceu događa.

Bennys Video može nam služiti kao nedostajuća karika, pogled iz drugačije perspektive u nasilje, nakon kojeg ćemo opet shvatiti da je mnogo gore i potresnije od gledanja samog nasilja, kojim je Haneke bio opsjednut, suočiti se s dalekosežnim posljedicama koje ono za sobom ostavlja.

Playground aka Un Monde (2021.)

Kao što već rekosmo, škola kao katalizator traume, mjesto mučenja, gdje umjesto da nešto naučite, uglavnom ostajete oštećeni za cijeli život, ključna je institucija koja se u ovoj seriji obrađuje - gotovo u cijelosti u njenoj drugoj epizodi. Film na koji želimo ukazati kao potencijalni odgovor na tu temu jest Playground belgijske redateljice Laure Wandel.

Maltretiranje vršnjaka kao osnova postojanja za mnoge u ovoj dobi i adekvatna upotreba kamere koja se spušta u vidno polje djece nešto mlađe od junaka Adolescencea, uvodi nas još dublje u ovaj svijet patnje i bola koju djeca moraju trpjeti.

Veliko pitanje, rađaju li se psihopati ili se psihopitama postaje, vjerojatno nikada neće biti odgovoreno, ali možemo sa sigurnošću reći da su škole prečesto veći proizvođači (i pokretači) istih od zatvora ili disfunkcionalnih obitelji.

Inside the Secret World of Incels (2022.)

Muškarci koji mrze žene, nevoljni praktikanti celibata i njihova internetska supkultura, izopačena ideologija i zločini, nisu još uvijek dobili svoj adekvatni filmski spomenik. Neki će ga možda vidjeti u Jokeru u tumačenju Joaquina Phoenixa, međutim, to je prenategnuta konstatacija i mi u tom smislu nemamo adekvatan izbor, barem kada je igrani film u pitanju.

Tvorci Adolescencea pametno su registrirali i kontekstualizirali ovu pojavu u svojoj priči, ipak izbjegavajući da direktno smjeste svog junaka u taj skučeni okvir ili da čitav događaj objasne isključivo iz kuta tog društvenog fenomena.

Pa ipak, naročito za one starije koji se, hvala bogu, još uvijek i ne poznaju s detaljima o tome tko su i što su inceli, ovaj BBC-jev dokumentarac je možda jedna od solidnih polaznih osnova koju valja pogledati - prije ili poslije.

The Social Dilemma (2020.)

Odgovoru na pitanje tko je na kraju kriv - obitelj ili škola, genetika ili odgoj, valja pridodati još jednu komponentu i još jedan dokumentarac. Dijete uđe u kuću, baci torbu i zatvori se u sobu, po cijelu večer prikovano za ekrane. A kakve opasnosti tamo vrebaju i u što nas mogu pretvoriti ako im se prepustimo (možemo li uopće da se ne prepustimo?), prilično dobro pokazuje ovaj dokumentarac.

Serija kojoj smo ispjevali hvalospjev odlično je podcrtala gotovo stoljetni jaz koji je u moderno vrijeme nastao između generacije interneta koja sada komunicira hijeroglifima na vlastitom jeziku i njihovih roditelja, beznadežno zaglavljenih u "canceliranim" paradigmama 20. stoljeća, nesposobnih da ih razumiju, da im se približe ili im pomognu.

Social Dilemma dublje otvara "zečje rupe" svjetske mreže, tek samo nagoviještene u Adolescenceu. Ponore algoritama koji nas sve, a naročito mlađe vrlo lako mogu zatvoriti u mjehuriće istomišljeništva, a samim tim i radikalizacije, kojih stariji nažalost prečesto nisu svjesni ili im, podjednako hipnotizirani, i sami robuju.