Foto: Privatni album/ Siniša Glogoški

"ZOVEM se Siniša Glogoški. Rođen sam u jednom predivnom gradu Travniku u srcu Bosne i Hercegovine. Taj grad rat je nažalost uništio, a mene potjerao na seljakanje po Hrvatskom zagorju. Živio sam dugo u Varaždinu, a trenutno živim i studiram u Zagrebu. Preddiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu sam završio, a sada sam na diplomskom studiju fotografije na istoj Akademiji. U fotografiji se već jako dugo vidim, a odnedavno me pisanje i snimanje posebno zanima. Strast za putovanjem samo je te tri ljubavi spojila i u tom će smjeru nadam se postepeno napredovati", predstavlja nam se 24-godišnji globetrotter Siniša Glogoški. U intervjuu za Index otkrio je sve o svojoj ljubavi prema kameri, putovanjima i avanturama. Također, snimio je i dokumentarni film o Gvajani, a svoje avanture započeo je kad je biciklom otišao u Damask.

Posljednjih godina postao si pravi "globetrotter", kako je do toga došlo - što ti se u tome posebno svidjelo? Na svojim si putovanjima prošao mnoga mjesta, ispričaj nam što si sve vidio i naučio?
 
Sve je počelo više-manje kad sam prije dvije godine biciklom otišao na put od Zagreba do Damaska. Bilo je to moje prvo veće putovanje. U dva mjeseca bicikliranja, toliko sam toga doživio i toliko dobrih ljudi upoznao. Zadnje dane bicikliranja proveo sam u sirijskoj pustinji s beduinima. Bilo je to posebno iskustvo koje me potaklo na istraživanje nomada i njihovog načina života. Godinu dana kasnije smrzavao sam se u platnenom šatoru u sjeveroistočnom Sibiru s nomadima Evenki. Gotovo ista priča kao i u Siriji, samo što su ovce i pustinju zamijenili jeleni i snježne planine. Nomadska me plemena i dalje fasciniraju. Ljudi su to koji nemaju puno, žive u ekstremno teškim područjima za lagodan život, ali osmijeh im se ne miče s lica.



Nedavno su bio na ekspediciji u Gvajani. Kako je do toga došlo?
 
Ekspedicija u Gvajanu ponovno je imala element upoznavanja domorodačke kulture. Ovoga su puta to bila amerindijanska plemena Gvajane. Legende i mitove povezivala je misao o svetom biću, stvoritelju Makanaimi. Priče su spominjale i velike planine, tepuie i goleme vodopade. Osmislio sam plan putovanja koji je obuhvaćao uspon na tepui Roraimu, veslanje rijekama savane u tradicionalnom kanuu od izdubljenog drveta kroz mnoga domorodačka sela i probijanje kroz gustu džunglu do podnožja veličanstvenog vodopada Kaieteur.

Koji je bio cilj ekspedicije, s kim si išao i što te posebno fasciniralo?
 
Išao sam s prijateljem Bernardom Bregarom koji je vrsni speleolog i penjač.  Nosili smo 80 metara penjačkog užeta, klinove, kacige, pojaseve, čak i bušilicu za osiguravanje užeta. Nakon četiri tjedna privikavanja na klimu i fizički napor, plan nam je bio prići što bliže vodopadu Kaieteur i uz puno sreće zaći iza samog vodopada u skrivenu špilju. Tamo navodno sjedi duh poglavice Kai, onog koji se žrtvovao za spas svojeg plemena od neprijateljskih navala. Nakon tolikog puta te dobrih i loših trenutaka, došli smo u podnožje vodopada da bi nam tek tada pokazao svoje pravo lice. Iako je bila sušna sezona i trebao je biti taman tolikog vodostaja da nam održava nadu, nije nas puštao blizu. Vodopad je bio jači nego na bilo kojoj fotografiji koju sam prije puta proučavao. Rekli su nam mnogi da se globalne klimatske promjene najviše osjete u njihovoj prašumi i da sušna i kišna sezona već duže vrijeme postoje samo na papiru. Stvarnost je potpuno drukčija. Cijelo sam putovanje snimao i do kraja lipnja bi trebao dovršiti dokumentarni film o putovanju.



Kako financiraš svoja putovanja?

Štedim. Kad god mogu dio novca stavljam sa strane. Kuna po kuna i za pola godine je to već malo više kuna. Odlazak do Sirije i put kroz Rusiju uspio sam sam i uz djelomičnu pomoć prijatelja i obitelji u potpunosti platiti. Za ekspediciju u Gvajanu nisam imao nikakvu ušteđevinu. Desilo se ono što se rijetko kojem putniku dešava. Na jednom od čestih putopisnih predavanja, javio mi se gospodin i ostavio vizitku uz riječi: "Javi se kad dođeš u Zagreb, podržati ćemo tvoje iduće putovanje". Nisam mogao vjerovati. Ekipa iz Student Travel Agency platila mi je kartu i  pomogla pri pronalaženju dodatnih sponzora za troškove ekspedicije. Uz njih tu su se ponovno našli dragi prijatelji kojima sam neizmjerno zahvalan.

Koji su planovi u skoroj budućnosti?

Treba rješavati stvari jednu po jednu. Idućih 45 dana upuštam se u novo putovanje, a to je montaža i postprodukcija dokumentarnog filma. Na jesen se možda negdje i zaputim.