Napisao i snimio: Zoran Marinović

NAKON cjelodnevne vožnje, izvan prašnjavog stakla terenca, mrak kao da je progutao ovaj svijet. Džungla nakon sutona, na zemlji, nije ostavila čak ni sjene. Kongoanski grad Bunia, u koji smo došli pod okriljem noći, teško je opisati. Ni nakon nekoliko dana boravka u njemu nismo uspjeli odgonetnuti gdje počinje a gdje završava, koliko ima stanovnika, niti ima li išta osim par srušenih kolonijalnih kuća. Ovo je posljednji grad prije jednog od najslabije istraženih komada Zemlje - velike prašume Ituri,  domovine Pigmeja, malih šumskih ljudi.

Vidljiva infrastruktura ove "metropole" uključuje male, sklepane daščare u kojima se pod svijećom prodaju kartice za mobitel, sapuni, cigarete na komade te par šarenih upaljača – sve ono što gotovo rijetko tko od 'građana' može imati. Najznačajniji dio grada je jedno blatno raskrižje i na njemu jedna rampa, duga drvena pritka na čijem je kraju zavezan kamen. Oni rijetki pretrpani automobili, pred rampom moraju stati i platiti naknadu za održavanje puta, glavnog i jedinog koji odavde do 2000 km udaljene Kinšase nema niti jedan milimetar asfalta.

Ta je rampa za centar svijeta. Sve bitno, događa se na tom raskrižju. Deseci vojnika s puškama ljenčare na zaraslom trijemu. Stotine žena u lavorima prodaje korijenje, gomolje i koru. Tisuće musave prašnjave i gologuze djece zapeto čeka pod oprugama pretovarenih kamiona i poput muha izlijeću pred nadolazeće automobile pokušavajući od prolaznika iskamčiti bilo što. A prazna plastična boca plijen je zbog kojeg se isplati čekati mjesecima.

Tu počinje naše putovanje u Ituri. Čekamo Salvatorea, prevoditelja i luđaka koji nas je u ovu divljinu i pristao odvesti. Naš Mister No, legendarni pustolov iz stripova, zapravo je mali debeljuškasti crnac.

Dok putujemo u "šumu", uz blatnu cestu nas prati beskrajna kolona 'gurača bicikala'. Na svakom koraku, poput mrava klipšu preko divljina istočnog Konga. Mršavi, u dronjcima, pogleda izluđenih od iscrpljenosti, guraju bicikle koji nestaju pod teretom razne robe; živih koza, vreća brašna, kanistara nafte, kineskog rublja, metaka i paketa Coca – Cole! Pričamo kako je rijetko koja zemlja tako nesretno propala i tako očito nazadovala u ruševinu poput Konga. Poharani kolos poput mjesečara našao usred košmara 21 stoljeća.

Napuštamo cestu, tu žilu kucavicu kakvog – takvog preživljavanja, i polako ulazimo u prašumu. Duboko u sjeni džungle, povučeni, tihi, oprezni i zbunjeni čuče mali lovci - Pigmeji. Gledaju kako djelićem njihovog svijeta na biciklima prolaze aluminijske posude, mačete, cigarete koje priželjkuju, a istim putem odlazi drveni ugljen, meso divljih životinja i coltan….

Upravo na ovom mjestu tisućama godina bile su njihove kišne šume. Sada su tu i polja koja obrađuju pripadnici drugih Bantu plemena. I dok se cijela Afrika polako razvija, te se nakon  ratova počinje buditi ideja o ljudskim pravima, Pigmejima je dana - sloboda! To znači da im sada mogu uzeti baš sve. Njihovi lovački puteljci odveli su ih u propast.

Istjerani su iz svojih šumskih domova i natjerani na "socijalizaciju" kojom nisu dobili ništa, a izgubili su sve. Obukli su ih u neke dronjke davno poslane kao humanitarnu pomoć. Zabranili su im lov, ali im nisu dali hranu. Ne smiju ići u školu i nemaju zdravstvenu zaštitu. Nemaju čak niti državljanstvo država u kojima žive, dakle niti jedan osobni dokument. Čak ni fond njihova rječnika nije dovoljan za objasniti sav taj jad što se nadvio nad njih.

Posebna gozba

Tada je Tambera pokazao svoje pravo lice i veličinu. "Džungla nema milosti prema onima koji griješe. Lovac mora biti strpljiv. I mora znati da je u svakom trenu i on sam lovina", prevodi nam Salvatore poglavičine riječi. "Tiho. I pusti to - pokazujući na moj Nikon D800 - jel to bitnije od večere? I čekaj, kao i mi ostali ili se vrati u selo", mrmljao je starac skriven u mraku prethistorijske afričke zabiti. Iako je bila zora, zeleni svod i zidovi džungle koja nas je usisavala sve dublje, nisu mi dozvolili da vidim niti najbližeg do sebe. Čuju se samo krikovi i strelice kako režu gusti i vlažan zrak. A onda tišina, zvuk džungle koja upozorava!

Širok i dobrano krezub osmjeh lovca koji se prvi vratio nije bio razvučen zbog uspjeha. Smijao se nama, sebi i onom majmunu koji je trebao biti današnja gozba.

"Danas ćemo jesti travu jer si ti previše spor" – odrezao je dijagnozu neuspjeha. Sada su već svi smijali. I nastavili su tako cijelim dvosatnim putem natrag do sela. Moj jedan korak za njihova dva. Moja ruka kao njihova noga. Najviši muškarac nema više od metra i pol. Četrdesetak kilograma. Žene su dvadesetak centimetara niže.

Bubnjevi su te večeri udarali do dugo u noć. Muškarci su nam pokazivali lukove i strijele. Poglavica nam je svoje i poklonio. Prava afrička idila, izvorna i posebna u svojoj jednostavnosti. Nama, naravno.

Kratak životni vijek

A osim ljudi, s Pigmejima se poigrala i priroda. Uz niski rast,  imaju i najkraći životni vijek, koji rijetko prijeđe 50 godina. Ali Pigmeji su se nekako uspjeli "našaliti" s prirodom. Nedavna istraživanja pokazala su da se među svim narodima na svijetu upravo oni - najviše smiju.

Pročitajte i prijašnje "Priče iz Konga":

Kongo: Prokleto bogata zemlja!

Priče iz Konga: "Dijamanti iz pakla" u Zagrebu koštaju 233 puta više

Priče iz Konga: Hrvatski vojnik u džungli!