Foto: AFP

LEGENDARNI nizozemski nogometaš Johan Cruyff običavao je udariti svog golmana u trbuh prije početka utakmice. Tenisačica Serena Williams uvijek udara lopticom pet puta u pod prije prvog servisa. Kad je sudjelovao na Wimbledonu, Goran Ivanišević svakodnevno je gledao “Teletubbiese”, imao omiljeni pisoar te parkirao na istome mjestu. Engleski tabloid The Mirror proglasio je bivšeg hrvatskog tenisača najpraznovjernijim sportašem u povijesti. Lista je sadržavala deset imena za koje su u The Mirroru smatrali da su zbog neobičnih "rituala" zaslužili dobiti epitet praznovjernih.

Jasno je, praznovjerje i sport idu ruku pod ruku. Gotovo svaki sportaš ima svoje rutine ili praznovjerja za koje vjeruje da će mu donijeti sreću.

Opetovane radnje

Kad radimo nešto učestalo i već poduže vrijeme, skloni smo to ponašanje nazivati navikom.
Smatra se da je osnova praznovjerja nepoznavanje prave prirode stvari i neprikladno objašnjavanje određenih pojmova i situacija na osnovi vjerovanja da su oni međusobno povezani, odnosno da su pod utjecajem neke nadnaravne sile. Prema drugoj definiciji, pokušavanje shvaćanja nekih stvari koje su izvan naše moći shvaćanja ili pokušavanje dokazivanja da u određenim stvarima postoje dublja značenja smatra se praznovjerjem.

No, čak i golubovi mogu razviti praznovjerne navike. Tako tvrdi B.F. Skinner, psiholog koji je to dokazao u jednom eksperimentu. Na početku jednog svog predavanja, stavio je dva goluba u kavez s automatskom hranilicom koja ih je hranila svakih 15 sekundi i zatim prekrio kavez plahtom. Pedeset minuta kasnije skinuo je plahtu da bi otkrio zanimljiv fenomen. S obzirom da golubovi ne znaju i mogu imati svijest o tome da ih hrani automatska hranilica, i jedan i drugi razvili su različita ponašanja instinktivno smatrajući da će tako utjecati na dobivanje hrane – jedan se, prije nego što bi pogledao hranilicu, okretao tri puta oko svoje osi, a drugi repetitivno micao glavu u lijevi, gornji kut.

Skinner objašnjava da se upravo iz takvih situacija praznovjerje razvija i kod ljudi. U tom slučaju mi predstavljamo golubove, a naša kriva vjerovanja i neznanja hranilicu.

Formiranje navike
Psiholog s Cambridgea Tony Dickinson istraživao je navike malo intenzivnijim metodama. On je trenirao štakore da pritisnu dugme za hranu ili vodu, ovisno o tome jesu li gladni ili žedni. U slučajevima u kojima bi im dao vode prije početka eksperimenta, uvijek bi pritiskali dugme za hranu i obratno. No, kad životinje prakticiraju takve akcije poduže vrijeme, dešava se da jednostavno zaborave na efekte određenih akcija. To se ponašanje odrazilo i na Dickinsonove štakore- kad ih je dovoljan broj puta nahranio prije početka eksperimenta, oni bi svejedno i dalje uzastopce pritiskali dugme za hranu, jer bi stvorili takvu naviku.

Takve radnje kod ljudi su još prisutnije, posebice kod sportaša. Sportaši podsvjesno osjećaju veći pritisak, jer takve opetovane radnje obično vežu uz uspjeh. Neki rituali mogu im pomoći da se opuste i "dođu u zonu", ali neki jednostavno nemaju smisla.

Tiger Woods uvijek je posljednjeg dana turnira nosio crvenu boju, jer ju je smatrao bojom snage. Igrač obrane Arsenala Kolo Toure, zakasnio je na drugo poluvrijeme utakmice protiv Rome, jer je zbog praznovjerja morao svlačionicu napustiti zadnji. No, kako je morao pričekati suigrača Williama Gallasa kojem su fizioterapeuti ukazivali pomoć, obojica su zakasnila na početak utakmice, zbog čega je Toure je dobio žuti karton. Bivši engleski reprezentativac Jack Russell imao je niz smiješnih rituala prije utakmice. Koristio je samo jednu vrećicu za čaj tokom pet dana priprema. Jeo je isti ručak dva puta dnevno, pazio da se žitarice natapaju u mlijeku točno osam minuta, a njegova praznovjernost najviše se odražavala na stil odijevanja. Naime, stalno je nosio isti šešir koji se s vremenom usmrdio, pa su ga suigrači nastojali izbjegavati.

Sve je to u glavi

Odgovor na pitanje zašto se držimo svojih navika i praznovjerja, vrlo je jednostavan. Naši zakržljali ili životinjski dijelovi mozga ne žele nam dopustiti da riskiramo spoznaju što bi nam se moglo dogoditi da slučajno promijenimo sebe ili svoje obrasce ponašanja. Iako su često iracionalni, naši rituali zapravo su mehanizmi kojima nas naš mozak štiti od samih sebe. Oni donose emocionalno olakšanje, hrabrost i dodatnu vjeru u sebe.