Foto: Muzej prekinutih veza/Facebook, Brokenships.com

JESTE ikad za Valentinovo od bivše ljubavi dobili kuhalo za vodu, vrtnog patuljka ili set kineskih kuhinjskih noževa? Ako jeste, ne sumnjamo da ste se vrlo brzo nakon prekida odlučili riješiti tih stvari. Neki svoje poklone proslijede dalje, neki ih razbiju, a neki samo bace u smeće. Ipak, ima onih koji su ih odlučili pokazati svijetu zajedno s pričama koje stoje iza njih. Neke su tragične, neke samo nesretne, a neke čak i šaljive.

Tako ćete u Muzeju prekinutih veza, kojemu se stalni postav nalazi u Ćirilmetodskoj 2 na Gornjem gradu u Zagrebu, naći zaista svašta - od jestivih tangi do bicikla, vojničkog kaputa, sjekire, lisica, vjenčanice pa čak i portreta Ive Sanadera.

Kako nam se bliži Valentinovo, oni koji imaju "bolje polovice" već planiraju kako provesti romantičan dan dok oni koji ih nemaju sarkastično prosvjeduju protiv istoga. Možda bi ipak najbolje rješenje bilo posjetiti Muzej prekinutih veza s prijateljima, podsjetiti se zašto je čovjeku dobro da je nekad sam i pogledati kakve stvari se događaju ljudima da se možda ne bi dogodile i vama. Ako nam ne vjerujete, pročitajte makar jednu od brojnih priča koje se nalaze u Muzeju.

Kutijica od šibica

"Kutijica s imenima: Jelka, Vlado, 15.11.1975. Napravio je Vlado poslije vjenčanja, kada je bio u JNA. Poslije 18 godina braka Vlado je otišao s drugom. Službeno smo se rastali nakon 25 godina braka. Odlučila sam ga iznenaditi povodom 25. godišnjice "braka". U slastičarni sam naručila tortu sa brojem 25. Tamo su mi je odmah prerezali na polovicu. Poslala sam mu polovicu s brojem 25.

Naši sinovi su najprije slavili srebrnu godišnjicu s mamom, a onda i s ocem. Njihov otac i njegova prijateljica bili su vrlo šokirani tortom, no usprkos tome su je jeli.

Torte više nema, a ni braka, ostala je samo kutijica, dva divna sina i sjećanja...", stoji u Jelkinoj priči pored kutijice.




Kako je sjekira postala terapijsko pomagalo

"Bila je prva žena kojoj sam dopustila da se useli u moj stan. Svi moji prijatelji mislili su da se moram više otvoriti prema ljudima. Nekoliko mjeseci kasnije ja sam morala otputovati u SAD. Ona nije mogla poći sa mnom. Na aerodromu smo se pozdravljale u suzama, a ona me uvjeravala da neće moći preživjeti tri tjedna bez mene. Nakon što sam se vratila s puta rekla mi je: `Zaljubila sam se u nekog drugog. Znam je samo četiri dana, ali znam da mi ona može dati sve ono što ti nisi`.

Ponašala sam se banalno i pitala sam je što s našim zajedničkim planovima. Nije mi odgovorila ni sljedeći dan pa sam je izbacila iz stana. Ona je odmah otišla na ljetovanje s novom djevojkom, a njen namještaj je ostao kod mene. Ne znajući što bi učinila sa svojom ljutnjom kupila sam sjekiru kako bi se ispuhala te kako bi joj izazvala makar nekakav osjećaj gubitka kad ga očigledno nije osjećala nakon prekida.

U četrnaest dana njezinog ljetovanja svaki dan bi rasjekla jedan dio njezinog pokućstva. Ostavljala sam dijelove tamo kako bi me podsjećali na moje unutarnje stanje. Što se soba više punila raskomadanim dijelovima njezinog pokućstva, ja sam se osjećala bolje. Dva tjedna kasnije došla je po svoj namještaj.  Sve je bilo uredno skupljeno na male hrpice od drveta. Uzela je svoje smeće i napustila moj stan zauvijek. Sjekira je promovirana u terapijski instrument", stoji u priči jedne Njemice koja je svoju sjekiru donirala Muzeju.