18. RUJNA 2002. godine preminula je Margita Stefanović Magi, klavijaturistica grupe Ekatarina Velika koja je prema mnogima prva i posljednja rock heroina s područja bivše države.

Duge crne kose i nevjerojatne karizme bila je ikona novog vala i rock glazbe osamdesetih. No unatoč tome, "Crna princeza", kako su je prozvali obožavatelji i glazbeni kritičari, pred kraj života preselila se u napuštenu garažu u predgrađu Beograda gdje je živjela osamljena i napuštena od svih. Ubrzo je postala beskućnica te završila u beogradskom prihvatilištu za beskućnike, a preminula je 18. rujna 2002. godine. Iza nje nije ostalo ništa materijalno, ali je ostalo glazbeno nasljeđe koje nikad neće biti zaboravljeno.

U suradnji s YugoPapirom donosimo intervju s njom iz 1986. godine.

Travanj 1986: Otvoriti jednu stranu ploče ("S vetrom uz lice" bit će u trgovinama otprilike kad ovaj broj budete imali u rukama) od koje se grupa sigurno neće obogatiti, samoironično s "uvijek sam htio osjetiti dodir, novac u rukama", postupak je dostojan uvažavanja. Nema u tom stavu egzotike krave pred neboderom ili šarenih očiju. Uglavnom, i trećim albumom Ekatarina Velika nastavlja svojom jednosmjernom ulicom (pogriješili ste ako mislite - naprijed) u vis.

Milan trenutno snima glavnu ulogu u, kako je planirano, našem prvom filmu o rock and rollu "Crna Marija". Glumi mlađanog glazbenika koji grupu dinosaura izvlači iz krize.

S Magi, najljepšom i najnježnijom četvrtinom Ekatarine, nije lako razgovarati. Ili je isuviše lako, ako odustanete od pokušaja svrstavanja u jednu od dvije moguće kategorije naših ženskih rock zvijezda: prve, što godinama gaje imidž, dobivaju živčane slomove kad na ulici sretnu frizuru sličnu svojoj, kukaju da su neshvaćene, a bez stida pjevaju bljuzge Sanje Ilića, i one druge, koje zbog silne želje za dopadanjem ljudskom rodu u kozmičkim razmjerima, treba staviti u počasni odmor za doček malih Gremlina.

Magi je nešto drugo. Arhitekt koji će praviti nebodere jedino od snova. Negdje osamdesetih s monodramom Svetozara Cvetkovića "I na kraju... BB", napravljenoj od isječaka Brechtovih tekstova i songova obilazila je zemlju Srbiju, a i šire. Svirala u monster predstavi Ljuše Ristića "Crna ruka", pravila solističke klavirske koncerte... Magi je zaista nešto drugo.

Kao životinje...

GLAS OMLADINE: "S vetrom u lice" izlazi točno godinu dana poslije "Ekatarine Velike". Što se u međuvremenu događalo s grupom? Niste bili baš previše aktivni.

MAGI: Pa, za ovih godinu dana događalo se uglavnom jedno veliko ništa. Jako malo koncerata, jedno petnaestak, nikakvih intervjua za novine, pojavljivanja na televiziji i, naravno, nikakvih para od svega toga. Najvažnije je da smo ipak stekli neki mir, pošto su se stabilizirali odnosi u bendu. Postao nam je opet jasan naš status.

GLAS OMLADINE: Drugi album pomogao vam je da učvrstite svoj status medijske grupe, popularne prije svega u većim centrima. Što sada misliš o toj ploči?

MAGI: Bilo je tu puno nevjerojatno lijepih pjesama, kakve odavno nismo pravili. Jedina greška koja je, čini mi se, napravljena (možda to u stvari i nije propust, jer se zove godine plus neiskustvo u odnosu na tehnologiju) je da je ploča preproducirana. Mislim da bi bila mnogo ljepša da je na nivou ove, na kojoj se čuje što je i kako svirano. Kad kažem ljepša mislim za nas, ne za pjesme. One su savršene.

GLAS OMLADINE: Tiraža i pored svega nije bila slavna. Smatraš li to bitnim?

MAGI: Naravno, to je praktično jedino moguće mjerilo kvaliteta. Jedino realno. Možemo ti i ja satima sjediti i pričati o kvaliteti, ali nam se mišljenja nikada neće potpuno poklopiti. Onda ćemo spomenuti brojke, liste popularnosti, ankete, jer ljudi reagiraju na kvantitetu, na broj pojavljivanja na radiju i televiziji. Uostalom, sve je to normalno, jer takvo je vrijeme. Olovno.

GLAS OMLADINE: Mada je samo snimanje prošle ploče, kako je Milan jednom rekao, prošlo u mračnom raspoloženju, ipak je ispala prilično otvorena. Ova je malo hermetičnija, okrenuta prvenstveno vama.

MAGI: Ova ploča je prošla čitav jedan krug. Nije krenula od mračnih stvari ka nekim sjetnim pjesmama ili obrnuto. Kad smo je krenuli raditi, postojale su "Novac u rukama", "Stvaran svet oko mene", "Soba" i "Ti si sav moj bol". Jedina prava spona s prethodnim albumom bila je "Soba". Onda smo, na moju veliku žalost, zaglibili u rock and roll vodama tipa "Novac..." i uz božju pomoć izašli na drugu stranu vedrijim pjesmama kao što je "Sarajevo" i "Budi sam na ulici". Sve su to stvari koje se ostvaruju u jednom popodnevu. Jer užasno je teško raditi u nemogućim uvjetima raznih domova omladine, gdje ni samu sebe ne čujem kad sviram, i normalno je da se pojavi pjesma kao što je "Ulica".

Bez zavođenja

GLAS OMLADINE: Jeste li se ovakvim pristupom htjeli osloboditi balasta onog dijela publike kojem se "Ekatarina Velika" i nije obraćala?

MAGI: Druga ploča je imala lijepe pjesme, kakve ova nema, te zaista nije vesela ploča. Ima jakih stvari, s bilo kakvim stavom, ali nijedan nije okrenut van. Bitno je da, kad ne radiš s ciljem da povedeš ljude, praviš pjesme koje ih neće zavesti u nekom lošem smjeru, već ih uvući u bilo kakvu priču. Zato su pravljene bez mamca koji pravi produkcija i šest slatkih, lijepih riječi, da bi se ta stvar voljela. Ne pravimo muziku da bi ljudi zaboravili na sebe. Puno važnih ljudi prije mene je reklo da postoji objektivna muzika, objektivna arhitektura i sve su to sfere čovjekovog življenja čiji je smisao da kod svih proizvedu isti osjećaj. On se, međutim, nigdje ne nalazi izvana, nego direktno u tebi. A koliko ti je strašno ili lijepo znat ćeš kad se obratiš samome sebi. Muzika nije ni putokaz kuda da kreneš, već kako da se vratiš...

GLAS OMLADINE: U kontekstu "Ekatarine" pojam "vedra pjesma" zvuči pomalo čudno.

MAGI: To je vedrina u smislu otvorenosti s obje strane, ne samo od mene prema vani ili da se od vani može zaviriti unutra, već i da traje. Ne kao rađanja sekvenci u filmu. Valjda je to Jim Morrison rekao: "Prozori su ljepši od ogledala jer rade na dvije strane." Znači, vedrina koja može raditi, diše. "I've always loved you" traje, ali je upućena na jednu stranu, ako je na vani onda je to tako jak rif, da kroz njega ništa se ne može probiti.

Kad sam prvi put poslije snimanja slušala "Budi sam...", sugerirala mi se slika dječaka koji sjedi na četrnaestom katu neke zgrade i s rukom naprijed polijeće kao Superman. Ništa ljepše nisam mogla vidjeti, ali možda to i nije tako vedro.

U stvari, nitko od nas iz grupe ne zna se zabavljati, osim Bokija koji je sušta duhovitost, ali smještena u jednog toliko nesavršenog i nezadovoljnog čovjeka, da izbija samo poslije neke super uspješne svirke. Ovo ionako nije muzika za zabavljanje.

GLAS OMLADINE: Za razliku od prvih dvaju albuma, ovaj je muzički drugačije postavljen, nekim maltene minimalističkim pristupom, gdje i međuprostori stvaraju atmosferu. Takva je, recimo, pjesma "Kao da je bilo nekad".

MAGI: Htjeli smo zapisati muziku onako kako je sviramo i to smo uspjeli. Voljela bih da snimimo koncertnu ploču. A opet s druge strane, u smislu brojeva, tiraža i prodaje ploča, fali nam peti čovjek, producent. Dereta je, recimo, napravio spot za "Oči boje meda". Bez obzira koliko se to meni sviđa ili ne, svidio se ljudima od kojih to nisam očekivala. Možda nema veze s tom pjesmom, ali moja mama, koja nema živaca da sluša našu muziku, može gledati! U tom smislu potreban nam je peti čovjek da nas prebaci iz jednog vremena u drugo. Užasno nas opterećuje to što stalno jurimo ispred, brzo starimo...

U "Kao da je bilo nekad" ima strašno malo muzike, a puno preciznog teksta, lijepe priče o jednom sazrijevanju, i najviše se odnosi na Milana. Jer, u krajnjoj liniji, on pjeva sve tekstove, bez obzira jesu li njegovi ili ne. Kondenzator je svih naših energija na koncertima i ploči. Sve su to guste slike, priče o čovjeku koji ima 28 godina i najzad može da dozvoli da bude romantičan. On je u cijelu muziku ušao s malo iskustva, nikada nije naučio note, ali je imao užasno jak poriv da se time bavi, izašao je iz Šarla, i danas na sve to može biti ponosan. Napravio je čitav krug, od najtežeg do najtežeg mjesta.

Anatomska poezija

GLAS OMLADINE: Čitav album se zasniva na uglu koji je imala tvoja pjesma "Zaboravi ovaj grad" (s prošle ploče), na potpuno slobodnim slikama.

MAGI: Možda. Ljudi se mijenjaju kad žive zajedno i sigurno da smo utjecali jedno na drugo. Uostalom, puno vremena provodimo u toj muzici, stajali smo iza onoga što govorimo i došlo je krajnje vrijeme da uživamo u procesu stvaranja koji se odnosi na ploče, tekstove... Milanovi su svi tekstovi, jer je on čovjek koji ih užasno spontano piše, iz jednog daha i uglavnom iz jednog stanja, mada su u krajnostima od "Kao da je bilo nekad" do "Budi sam..." 

Tu njegovu poeziju Bojan i ja nazivamo anatomskom, u fazonu kakav je u "Budi sam ..."  "staklo na očima, rukama, licima, srcima, ušima" ili "imam trag pod levom miškom". Uglavnom, sve je vezano za tijelo. Ja teško pišem jer mi treba puno vremena da smislim sliku.

GLAS OMLADINE: Svi vaši tekstovi nose svoju filmičnost, s tim što se na svakoj ploči povećavao prostor između pojedinih slika. Kao da su izbacivani kadrovi koji su ih vezivali.

MAGI: Filmskim pristupom očekuje se od ljudi da puno stvari podrazumijevaju. Zato su američki filmovi dobri, jer smo kroz neke simbole mnogo saznali o Americi. Naša prva ploča je bila narativna, na drugoj ima prostora za propadanje između nečega što je stripovska slika, koja se može smjestiti u jednu rečenicu, i muzike. Sad je mnogo više, kako ti kažeš, ubačenih kadrova i pjesme su jasnije. 

Već sam rekla da pjesme nisu putokazi, već poziv za pokret. Tako u "Ti si sav moj bol" (koja bi bila divna stvar, da nema onog wah wah dela cry, baby, cry) to je baš "probudi se, pokreni se" - užasno malo, ali preciznog teksta. Nema poziva, ni nekakvog intelektualnog previranja, već poticaja na bilo kakav gest, fizički pokret. Da bismo bili sami, a ipak zajedno - uskoči, uskoči, uskoči... ako znaš razumjeti.

Ili, evo primera iz arhitekture: Novi Beograd, ma koliko bio umjetna tvorevina, jedini je Beograd koji treba postojati. Ima solitere, najljepše nebo i rijeku. Možda je on surov, ružan, možda proizvodi 52 samoubojstva godišnje, sve to nije bitno, jer ljudi mirno pristaju da tamo žive.

Muška pjesma

GLAS OMLADINE: Za Milanov pjesnički izraz nije baš karakteristična ogoljena emocija kao u "Sav moj bol" ili samoironija u "Stvarnom svetu..."

MAGI: Najbliže što mogu da kažem o "Ti si sav moj bol" je da je prava muška pjesma.

GLAS OMLADINE: Muška u smislu šovinistička?

MAGI: Ne, kad kažem muška, mislim užasno energična, ona koja nosi. Još jedna od pjesama koja se meni nije dopala, ali Milan i Bojan su ustrajali u inzistiranju na njoj.

Što se tiče "Stvarnog sveta..." Milan je napunio dosta godina, dostigao neki stupanj umjetničke zrelosti u onome čime se bavi i smogao snage da bude na sceni nježan, hladan ili jak kao što je oduvijek bio ili čak smiješan samom sebi ili drugima. Da ima malo samoironičnu distancu koja ne škodi.

GLAS OMLADINE: Ako se ne varam, u jednoj od strofa "Grada" Milan recitira dijelove iz Biblije.

MAGI: "Grad" je pjesma o postatomskom dobu i čovjeku koji potpuno sam, praznih ruku, ide po pustinji. Na njemu je puno metala, kao na Mad Maxu, ali još više. Ne primjećuje ništa oko sebe i jedino ga pokreće vjetar, koji se povremeno pojavi okrenut njemu u lice.

Biblijski dio je prema Evanđelju po Ivanu (3/8) i glasi: "Vjetar diše gdje hoće i glas njegov čuje, odakle je ne znam i gdje mu je kraj, tvoj dah kuda ide, da l' meni se javlja, tko zna." U suprotnosti je sa "Sobom" gdje te muzika upućuje na samog sebe. Ovo je pjesma o čovjeku koji ne može da stigne do sebe i sazna...

I sama nemogućnost vlastitog sagledavanja užasno je ljudska.

Volim Bojanov glas

GLAS OMLADINE: Pojedini aranžmani i tvoje dionice ostale su nedovršene i pomalo nelogične i imaju određeno psihološko svojstvo. Namjerno?

MAGI: Nisu nelogične. Kao kad složiš rečenicu na ovaj ili onaj način i svi to prepoznaju kao tvoj književni rukopis. Isto tako postoji i muzički rukopis. Npr. čovjek koji obara svjetske rekorde u raznim stvarima. Prince pravi veliku, prepoznatljivu i nelogičnu muziku. Jedino mjerilo je da se njemu baš takva dopada, bez obzira na to što ne valja ili je imbecilna.

Najbolje objašnjenje ti je ovaj i naš intervju. Npr. ako si ti neraspoložen, ja ću ili da se potrudim i utvrdim zbog čega si u takvom raspoloženju i biti s tobom neraspoložena, ili ću se odmah baciti u depresiju. Isto se događa u sviranju: ako jedan od nas u grupi krene u stranu, ne postoji nikakav aranžman koji će nas odvući u racionalnu svirku. Zato najčešće sviraš kao čovjek s kojim radiš. Zato i volim Bojanovo prepoznatljivo sviranje basa. Tako ne svira nitko, čak ni Neša Japanac, koji je fantastičan.

GLAS OMLADINE: Smolecov snimatelj Čačinović, producent ove ploče, napravio vam je drugačiji zvuk.

MAGI: Pored Čača, kao koproducenti potpisani smo Milan i ja, samo u onom smislu što smo tu ostali do kraja, a inače u tehnologiju se uopće ne razumijemo. Na ploči je svirao, kao dobri duh iz priče, Stanko Juzbašić, vlasnik Oberheima (čuje se i na "Boleru"), čovjek koji mnogo zna o tehnici i stvarao je one čudne zvukove na emulatoru. 

Udaraljke se slabo čuju na ploči, svirao je Uroš Šećerov (Milanov novosadski sindrom), inače Firčijev pravni zastupnik u sporu s Plavim orkestrom oko prihoda sa "Soldatskog bala" i menadžer našeg novog Pogorelića, a starog Kemala Gekića, koji je nekada bio savršen, a sada svira svašta. Rista violinista, miljenik cijele grupe, svirao je u "Kao da je bilo nekad" i rado bismo ga vodili na cijelu turneju, ali ne možemo zbog financijskih razloga. Alceo je u "Novcu" školski dobro odsvirao na tenor saxu jedan čudni i veseli solo.

Od toga Milan i ja poludimo

GLAS OMLADINE: Pojavila se teza da su se umorili ljudi koji su svojom energijom izgurali novi talas.

MAGI: Uzmi, na primer, Idole. Ako napraviš ploču na kojoj je "Moja si" ("Odbrana i poslednji dani"), a zatim "Čokoladu", ne postoji više ništa za što se možeš vezati, a što nisi probao u životu. Divljan sigurno nije umoran, cijelog života će se baviti muzikom, ali ostavio je jako malo prostora da bi išao dalje.

GLAS OMLADINE: Vaša komunikacija s publikom i dalje se svodi na slučajnost, na vaše dobro ili loše raspoloženje.

MAGI: Milan nije komunikativan čovjek u smislu da na koncertima priča viceve ili zabavlja ljude. Bojan jeste takav, ali nije u poziciji i ne želi da to radi. Ponekad učini nešto na tom planu, od čega Milan i ja poludimo. Jer to je rasprodaja naše priče na koju smo užasno sebični. Nije to svjesno
uzdržavanje, ali takvi smo. Možda će jednom i postojati ta verbalna komunikacija s publikom, kao što prije dvije godine ne bih svirala pojedine pjesme, niti ih znala napraviti.

Bajagin kabare

GLAS OMLADINE: Simboličan je sam naziv ploče "S vetrom uz lice". Ekatarina Velika predstavlja opoziciju jednoj ustaljenoj estetici.

MAGI: Ekatarina je opozicija, ali ne namjerna. Nismo sjedili i definirali što je u stvari naš rock and roll i pravili nešto suprotno od toga. Mi smo, a i ja sama, vremenski jako uvjetovani. Godinama, događajima kod nas i u svijetu. Narativnost koja je postojala proistjecala je baš iz takvog vremena kakve su bile osamdesete. Sjećaš se Šarlove "Ona se budi" i stripa koji je Kordej radio na osnovu te pjesme. Sve to posjedovao je i Bora, koji je u to vrijeme harao Jugoslavijom.

Ako smo i postali opozicija, to je zbog općeg trenda, zbog činjenice da, recimo, Jugoton podržava grupe kao što je Plavi orkestar ili Crvena jabuka i sve što dolazi iz Bosne. Oni jesu divna, superprofesionalna kuća, najbolje rade posao, ali pitam se koja će od tih ideja opstati kroz godinu dana, osim Riblje čorbe, Bijelog dugmeta, tih giganata, dinosaura, mastodonata i kako su ih već sve nazivali. Opstat će i Bajaga kao kabaretski slijed događanja, dobrih muzičara i zabavljača. Dobro je što on nema nikakvih drugih ideja osim zabave.

GLAS OMLADINE: Jeste li ipak ponosni na taj uski, odabrani krug ljudi koji su se vezali za koncept Ekatarine?

MAGI: Nama je užasno važno što se bavimo muzikom, ali teško je uz nju trajati kad nemaš na to nikakve materijalne uspomene: ni gramofon, ni instrumente, vježbaš u nemogućim prostorijama...

Kad radiš muziku, definitivno je ne praviš za ljude i koliko će im biti bliska zavisi od tvog životnog iskustva. Sretna sam što su se neki određeni i neodređeni ljudi vezali za našu muziku, ali to je ipak samo slučajnost. Ne bi ta sreća rasla u srazmjeru s brojem tih ljudi.

Uostalom, BUDI SAM NA ULICI.

Razgovarao: Miladin Lazović (Glas omladine, 1986.)