POSLIJE Maribora, Ljubljane, Zagreba i Beograda najznačajniji jugoslavenski rock festival sedamdesetih stigao je i u Novi Sad. Preciznije, posljednja dva velika tuluma 1977. i 1978. održana su na novosadskom sajmištu. Ja sam s ekipom iz novobeogradskog Bloka 37 i banjičke Srednje vojne škole - smjer veza stigao iz prijestolnice na posljednji u nizu.

Bilo je to nekih prosinačkih dana 1978. Ispostavit će se da će to, makar prema profilu mnogobrojne publike, biti prvo veliko okupljanje jugoslavenskih pankera, mada su među dvadesetak izvođača nastupile tek tri autentične punk grupe: Paraf iz Rijeke, Prljavo kazalište iz Zagreba, dok je domaće snage predstavljala novosadska Pekinška patka.

Pored njih slušali smo i Leb i sol, Aerodrom, Galiju, veterana Tomaža Domicelja, Generaciju 5, Bumerang, Vatreni poljubac... I prvi put, na velikoj sceni, Riblju čorbu.

Prije nego što se posvetimo junaku naše priče, podsjetimo se da je program vodio Aki Rahimovski iz Parnog valjka, a da je u nizu incidenata koji idu uz pankerska veselja Jurica Pađen iz Aerodroma dobio flašom u glavu.

Vrisak do neba

Riblja čorba je u Novom Sadu nastupila i nekoliko mjeseci prije nego što je objavila prvi album, kultni Kost u grlu, i nekoliko mjeseci pošto se Bora rastao s Đorđem Balaševićem, nakon što su zajedno otpjevali pop-rock himnu socijalističke omladine Računajte na nas.

Tijekom leta formirana Riblja čorba stigla je u studenom snimiti i izdati singl ploču s Lutkom... na A strani. Danas pouzdano znamo da je singlica, u tih mjesec dana do BOOM festivala, prodana u sto tisuća primjeraka i u samom startu lansirala Boru & ekipu u orbitu gdje su ostali do danas i na kraju 'ladno puneći beogradsku arenu.                                                     

Kaotičnu atmosferu na festivalu gdje je većinska pankerska publika više negodovala i gađala tradicionalne rokere nego što ih je odobravala, "doveo je u red" upravo nastup Riblje čorbe. Kada je iz mraka ugašenih reflektora halom sajmišta "zaorao" napukli bariton Bore Đorđevića prvi put sam, onako tek punoljetan, doživio vrisak do neba koji se pretvorio u unisono zborsko pjevanje buduće himne beogradskog i jugoslavenskog undergrounda.

"Daješ da te vole glumci, režiseri/ novinari, ljudi neznani i znani/ poješće te brzo velegradske zveri/ ali ti ćeš biti na naslovnoj strani..."

Ovi uvodni stihovi Lutke sa naslovne strane otvorili su jedno potpuno novo poglavlje jugoslavenske rock poezije i u simbiozi s Borinim također prljavim vokalom i užasnom diskografskom produkcijom (koja je samo pojačala trash dimenziju ovog remek-djela) sasvim su legli novoj punk publici.

S druge strane, svojim aranžmanom, rifovima i solo dionicama Lutka je otključala srca i tradicionalnijoj hard-rock publici.    

Izdala je Riblja čorba, pogotovo u prvih dvadesetak od četrdeset šest godina svoga trajanja, mnogo sjajnih pjesama i albuma koje je Bora svojim stihovima i pjevanjem pretvorio u himne ljubavi bliskih i posrnulih te pobune slobodnih i hrabrih. Uz Johnnyja, Bajagu, Juru, Akija i Rundeka, svakako je za sobom ostavio neke od najboljih stihova i pjesama ljubavne i pobunjeničke rock poezije, i ne samo rock poezije.

"Austrougarski konjušari"

A onda su došli "austrougarski konjušari".

Ne sjećam se više detalja i konkretnog povoda, ali se svakako radilo o Borinom dosoljavanju u političkoj kampanji koju je Milošević vodio krajem osamdesetih protiv Slovenije, koja se prva i fizički suprotstavila Slobinom izvozu narančaste, antibirokratske/jogurt revolucije iz Novog sada, Beograda i Titograda u Ljubljanu.

Nazivajući neposlušne Slovence germanskim slugama Bora je htio podvući slobodarsku i herojsku prirodu svojega, srpskog naroda. To je bio tipičan dokaz i potvrda da kod nacionalista isticanje vlastitog obavezno ide ruku pod ruku s omalovažavanjem tuđeg. To je takva matematika.

Ispaljivao je Bora čitav niz nacionalističkih bisera, pogotovo u duelima s hrvatskom glazbenom i političkom scenom. Sjetimo se samo velikog prepucavanja s Jurom Stublićem povodom njegove pjesme E, moj druže beogradski.

Ipak, vratimo se "deželi" jer Bora posljednje desetljeće svojeg života nije proveo ni u rodnom Čačku ni u Beogradu, ni u Zagrebu, već upravo u "štali", kako je opisivao Sloveniju prije nekoliko desetljeća.

Kažu, opet zbog ljubavi. Let it be. Možda ga je privuklo i to što je službenu srbijansku himnu Bože pravde napisao davno jedan Slovenac, dok je drugu neslužbenu himnu, ovoga puta Republike Srpske, Pukni zoro napisao i izveo drugi, također Slovenac?

Pogledaj dom svoj anđele

Umro je, nisam provjerio, možda i u istoj medicinskoj ustanovi kao i njegov antiheroj iz pjesme Al Kapone, Josip Broz Tito.

Umro je od teške upale pluća, ali izgleda da je onaj najopasniji, nacionalno-mentalitetski virus zakačio još za Slobina vakta, a da su austrougarski konjušari iskočili u prvim buncanjima uslijed povišene nacionalne temperature.                                         

Borina bolest je endemska, neprolazna, a posljednjih desetljeća ima epidemijske razmjere. Njenu najozbiljniju posljedicu možemo opisati kao "pljuvanje koje ćemo sutra polizati" ili, u prijevodu,"lizanje onoga na što smo jučer pljunuli".

Masovna decenijska, konvertitska evolucija, povratak iz komunističke u pravoslavnu vjeru popraćen prodikama bivših komesara i sekretara sotonističkom Zapadu o čistoći i superiornosti pravoslavnog kršćanstva, samo je jedna od njenih najupečatljivijih, svakodnevnih i masovnih manifestacija. 

Je li se Bora doselio na "mjesto zločina" da, makar zbog ljubavi prema ženi, poliže ono na što je nekada pljunuo, možemo samo pretpostaviti. Je li im ikada rekao, makar u metaforama, "izvinite", također ne znamo. To, da su mu Slovenci oprostili i zaboravili, bilo je i jest više nego očigledno.

Jesi li otišao sretan B. Đ.?

Sjećaš li se suza i pjesme onih koji su na nebo ispratili Đ. B.?

Pogledaj dom svoj anđele.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.