DVADESET I ČETIRI godine nakon što je postala časna sestra, usputni i bezazleni dodir redovnika u samostanu u Prestonu u britanskoj pokrajini Lancashireu promijenio je sve za Mary Elizabeth. Predstojnica njenog karmelićanskog reda povela je Mary Elizabeth kod fra Roberta, koji je došao iz samostana u Oxfordu, da ga pitaju želi li nešto za jelo. Ali predstojnica je usput morala odgovoriti na telefonski poziv, pa su njih dvoje ostali sami, piše BBC.

"Bilo nam je to prvi put da smo u sobi zajedno. Sjedili smo za stolom dok je on jeo, a predstojnica se nije vratila pa sam ga ja morala ispratiti", govori Mary Elizabeth, koja je živjela pobožnim, skromnim i uglavnom tihim životom redovnice, provodeći većinu dana u svojoj ćeliji. Dok je ispraćala Roberta kroz vrata, okrznula ga je za rukav i kaže da je osjetila nešto poput trzaja.

"Osjetila sam kemiju, bilo mi je neugodno..."

"Osjetila sam tu neku kemiju i bilo mi je malo neugodno. I pomislila sam: Bože, je li i on osjetio isto? I dok sam ga ispraćala, bilo je prilično neugodno", prisjeća se Mary Elizabeth, koja je otprilike tjedan dana kasnije primila Robertovu poruku u kojoj ju je pitao hoće li otići iz samostana i udati se za njega.

"Bila sam malo šokirana. Nosila sam veo pa mi nije mogao vidjeti ni boju kose. Nije zapravo znao ništa o meni, ništa o mojoj prošlosti. Nije znao ni moje svjetovno ime." Prije pristupanja karmelićanskom redu - drevnom redu Rimokatoličke crkve - u dobi od 19 godina, sestra Mary Elizabeth bila je Lisa Tinkler iz Middlesbrougha.

Iako njezini roditelji nisu bili religiozni, tetkino hodočašće u Lourdes probudilo je nešto u šestogodišnjoj Lisi, pa je zamolila oca da izgradi oltar u njezinoj spavaćoj sobi. "Imala sam mali Gospin kip na oltaru i malu lurdsku bocu. Zapravo, mislila sam da je sveta boca, a ne voda - pa sam je samo punila iz slavine i pila vodu."

"Živjela sam kao pustinjakinja"

Lisa je sama otišla do jedne od rimokatoličkih crkava u svom rodnom gradu i sjedila sama u drugoj klupi - gdje je, kako kaže, razvila ogromnu ljubav prema Djevici Mariji, Isusovoj majci, a potom i osjećaj da je pozvana. Boravci vikendom u samostanu dok je još bila tinejdžerica uvjerili su je u njen poziv.

Samostan su vodile časne sestre karmelićanskog reda, koji potječe iz 12. stoljeća, u kojem je život bio posebno spartanski, povučen i striktan - ali ona je odlučila da upravo takav život želi voditi.

Iako se Lisa htjela odmah pridružiti, njezina je uznemirena majka potajno pisala samostanu da odgodi njezin odlazak za nekoliko mjeseci, kako bi Lisa mogla još jedan Božić provesti kod kuće. Pridružila se samostanu u novoj godini.

"Od tada sam živjela kao pustinjakinja. Imali smo dva puta dnevno rekreaciju oko pola sata, kada smo mogle razgovarati, inače smo bile same u ćeliji. Ništa nismo radile u društvu, uvijek same", govori bivša redovnica za BBC.

Tijekom godina je sestra Mary Elizabeth osjećala kako joj se rječnik smanjuje jer nije imala više o čemu razgovarati s drugim časnim sestrama - koje su sve bile desetljećima starije od nje - osim o vremenu i prirodi u vrtu. Majku je viđala četiri puta godišnje kroz rešetku.

"Kad sam slavila 21. rođendan, moja torta i moje čestitke dostavljane su mi kroz ladicu. A kad se moj nećak rodio, pokazali su mi ga kroz kružnu ladicu kakve postoje na šalterima."

Opisuje kako se osjećala da se njezin unutarnji svijet otvara dok se vanjski svijet zatvara. Imala je osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti. No tog dana u samostanskom salonu sve se promijenilo dodirom rukava i porukom s pitanjem hoće li napustiti redovnički život i udati se.

"Nisam znala kakav je osjećaj biti zaljubljena..."

Sestra Mary Elizabeth nije Robertu odgovorila na njegovo pitanje i nije znala što učiniti. On možda nije znao ništa o njoj, ali ona je znala ponešto o njemu. Tijekom svojih posjeta karmelićanskom središtu u Prestonu povremeno je dolazio služiti misu u obližnji samostan, a Lisa je njegove propovijedi pratila iza rešetke.

Slušajući njegove anegdote dok je propovijedao, doznala je o njegovu odrastanju u Šleziji u Poljskoj, blizu njemačke granice, te o ljubavi prema planinama. Kaže da u to vrijeme nije imala osjećaj da to ostavlja dubok utjecaj na nju. Sada se to odjednom promijenilo.

"Nisam znala kakav je osjećaj biti zaljubljena i mislila sam da sestre to vide na mom licu. Pa sam postala prilično nervozna. Osjećala sam promjenu na sebi i to me uplašilo." Sestra Mary Elizabeth na kraju je skupila hrabrosti i rekla svojoj predstojnici da misli da osjeća nešto prema Robertu, ali odgovor koji je dobila bila je nevjerica.

"Nije mogla shvatiti kako se to dogodilo jer smo 24 sata dnevno bili pod njezinim nadzorom. Načelnica me je pitala kako sam se mogla zaljubiti s tako malo kontakta."

Sestra Mary Elizabeth zamišljala je reakciju svoje obitelji ili svog biskupa ako napusti red. Također ju je mučilo hoće li se njezin odnos s Bogom promijeniti. Ali interakcija s predstojnicom natjerala ju je da učini nešto neuobičajeno naglo.

"Više se nisam vratila kao sestra Mary Elizabeth"

"Predstojnica se malo ljutila na mene, pa sam stavila svoje hlače i četkicu za zube u torbu i izašla. I više se nisam vratila kao sestra Mary Elizabeth", kaže Lisa.

Robert joj je poslao poruku da planira ponovo posjetiti Preston iste večeri. Ovaj put sastajao se s prijateljem karmelićaninom u obližnjem pubu. Bila je to prva osoba iz reda u koju je imao dovoljno povjerenja da može ispričati o njegovoj i Lizinoj nevolji.

Lisa je pretpostavila da će se njih dvojica sastati u pubu Kod crnog bika oko kilometar i pol uz cestu, pa se odlučila uputiti onamo i sama. No umjesto da to bude radostan trenutak, Lisa je te studene noći 2015. ostala duboko uznemirena.

"Kiša je padala dok sam hodala ulicom Garstang. Promet je išao prema meni s jakim svjetlima i samo sam pomislila kako bih mogla završiti sve ovo", kaže Lisa, misleći na tadašnju suicidalnu misao.

"Zaista sam se borila u sebi, mislila sam da bih trebala spriječiti da se ovo dogodi i da Robert treba nastaviti sa svojim životom. Ali također sam se pitala misli li zapravo ono što je rekao o vjenčanju."

Međutim, Lisa je nastavila hodati sve dok se u petak navečer nije našla ispred Crnog bika, mokra i odjevena samo u haljinu. Skupila je hrabrosti da uđe unutra tek kada je kroz otvorena vrata ugledala redovnika.

Robert: Znao sam da nismo spremni

"Kad sam je ugledao, srce mi je stalo", kaže Robert i nastavlja: "Ali zapravo sam bio paraliziran od straha, a ne od radosti, jer sam u tom trenutku znao da moram biti uz Lisu, ali sam također znao da nismo praktički spremni za to."

Robert je do tog trenutka bio karmelićanski fratar već 13 godina. Bio je mislilac, akademik i teolog koji je odabrao monaški život u potrazi za smislom, tijekom, kako kaže, krize vjere i identiteta.

Gledajući unatrag, osjeća da su njegovi korijeni učinili tu zbrku gotovo neizbježnom - odrastanje u regiji koja je nedavno prešla iz Njemačke u Poljsku, s ocem luteranom i majkom katolkinjom.

No mračno razdoblje nakon neuspjele veze navelo ga je da nastavi svoju potragu za ispunjenjem u Engleskoj, gdje je unatoč luteranskoj protestantskoj teologiji kojoj se priključio, upravo u karmelićanskom rimokatoličkom samostanu pronašao svoju utjehu.

"Prije nisam znao puno o karmelićanima i nisam razmišljao o tome da budem redovnik. Zapravo, uvijek sam bio vrlo sumnjičav prema takvoj vrsti izražavanja vjere", kaže Robert. Ali kaže da ga je red naučio kako prigrliti tamu, poteškoće i krizu do točke u kojoj se osjećao smirenim. No susret s Lisom - koju je tada jedva poznavao kao sestru Mary Elizabeth - preokrenuo mu je život naglavačke.

"Taj Lisin dodir na mom rukavu pokrenuo je promjenu, ali iako sam osjećao da mi nešto postupno raste u srcu, mislim da nisam nikad došao do točke u kojoj bih osjetio da se ludo zaljubljujem, jer dok postaješ redovnik ili časna sestra, uče te kako se nositi s emocijama poput ljubavi", objašnjava Robert.

"Bilo je jako teško jer smo se oboje osjećali jako usamljeno"

Kaže da je njegova poruka Lisi s pitanjem mogu li se vjenčati bila gotovo intelektualna svađa sa samim sobom: "Kad se pojavila u pubu, mali demon u meni bio je prestravljen. Ali moj strah nije bio vjerski ili duhovni, bio je čisto o tome kako ću započeti novi život u dobi od 53 godine."

Prijelaz je bio težak, osobito na početku. Lisa se prisjeća trenutka neposredno prije Božića, nedugo nakon što su oboje napustili svoje monaške živote. "Pogledala sam Roberta i bio je uznemiren i plakao je. U tom smo trenutku oboje dotakli dno i djelovalo je kao da bismo trebali postati poput Romea i Julije i završiti s tim", kaže Lisa, te dodaje: "Bilo je jako teško jer smo se oboje osjećali jako usamljeno i izolirano i nismo znali put naprijed. Ali samo smo se držali za ruke i prebrodili to."

Oboje opisuju trenutak na zavodu za zapošljavanje kada su oboje briznuli u plač na pitanje o njihovim vještinama i drugi put kada su se vozili iz Prestona u Yorkshire. "Naručio sam knjigu na poljskom o časnim sestrama koje su napustile svoje redove iz različitih razloga. Pročitao sam je i prevodio Lisi dok smo se vozili, ali morala je stati na autoputu M62. Obje smo zaplakali jer su njihove priče bile jako emocionalne i mogli bismo se poistovjetiti s njima", kaže Robert.

Mir im je donijelo ono što ih je ponajprije vodilo njihovom redovništvu - povezivanje s osobnom vjerom. "Cijelim redovničkim životom govore ti da bi tvoje srce trebalo biti nepodijeljeno i odano Bogu. Odjednom sam osjetila da mi se srce širi da zadrži Roberta, ali sam shvatila da sadrži i sve ostalo što sam imala. Ne osjećam ništa drugačije prema Bogu i to mi je bilo umirujuće", kaže Lisa.

Život izvan samostana

Lisa je prvo našla posao u pogrebnom poduzeću, a kasnije kao bolnički kapelan. Iako ga je uzrujalo pismo iz Rima u kojem mu je javljeno da više nije član karmelićanskog reda, Robert je ubrzo primljen u Englesku crkvu.

Vjenčali su se i sada imaju dom u selu Hutton Rudbyju u North Yorkshireu, gdje je Robert postavljen za vikara lokalne crkve. Još uvijek su na putu prilagodbe životu izvan samostana.

Posebno Lisa, koja je bila izolirana 24 godine i nije imala akademski život kakav je Robert imao prije, govori da se osjeća kao promatrač u vanjskom svijetu. Tek sada utvrđuje koja joj frizura i odjeća najbolje pristaju nakon života u karmelićanskoj odori.

Oboje i dalje čeznu za elementima samostanskog života, Lisa čak kaže da bi se sutra vratila u karmelićansku zajednicu kad ne bi bilo Roberta. "Toliko smo se navikli na tišinu i samoću, a to je teško pronaći u ovom svijetu koji te vuče u toliko različitih smjerova. Zato je za mene i Roberta ovo stalna borba da ostanemo usredotočeni i prizemljeni", kaže Lisa.

Ali pronašli su rješenje koje funkcionira. "Često zamišljam da s Robertom živim u samostanu, kao dvoje pripadnika karmelićanskog reda i sve što radimo predano je Bogu. Usidreni smo u molitvi, ali ljubav može učiniti sakramentom baš sve što činite i shvaćam da se za mene zapravo ništa nije promijenilo", kaže Lisa dodajući kako se oboje slažu da ih je u braku troje.

"Krist je u središtu i dolazi prije svega. Kad bismo ga izbacili iz jednadžbe, mislim da to ne bi potrajalo."