MORA da je trgovac pločama u San Diegu zinuo od čuda kad mu je u trgovinu ušao klinac od nekih 13-14 godina i ozbiljnim glasom zatražio album Ionisation Edgarda Varesea, suvremenog avangardnog glazbenika. Da čudo bude još veće, klinac se krenuo i cjenkati, pravdajući se time da ne može dati više novca. Tu ploču nije bilo lako nabaviti, imao ju je samo jedan lanac trgovina, i to na tek nekoliko mjesta u cijeloj Americi. Na kraju je prodavač popustio, gledajući začuđeno za dječakom koji je istrčao s pločom pod miškom.

Totalno neobičan klinac

Djeca, kao i odrasli ljudi, obično slušaju ono što i drugi. Istina, ima nadarenih klinaca koji, dok njihovi vršnjaci slušaju hitove, doma vrte jazz i klasiku. A 13-godišnji Frank Zappa imao je valjda najneobičniji glazbeni ukus ne samo u svojoj generaciji: uz tada uobičajenu ljubav prema bluesu i doo-wopu, volio je i Puccinijeve arije, balete Stravinskog i otkačene Vareseove zvučne eksperimente.

Počeo je sam sebe podučavati prvo bubnjevima, potom vibrafonu i gitari, uz to savladavajući note i kompoziciju. Varesea je jednom čak i nazvao telefonom u New York, ali je skladatelj bio odsutan, pa je razgovarao s njegovom ženom, nemalo iznenađenom interesima rijetkima i među odraslima.

Razgovor je prenijela svom suprugu, koji je nadarenom dječarcu napisao toplo pismo pozivajući ga da se jednom sretnu. Do susreta nikada nije došlo, Varese je preminuo 1965. godine, a Zappa je pismo uokvirio i čuvao kao relikviju.

Sad mi samo recite koliko poznajete klinaca koji bi dali zadnji cent da nabave ploču s ovom skladbom.

"Bez komercijalnog potencijala"

Nemam namjeru ovdje davati neki kronološki pregled Zappine prebogate karijere, više mi je stalo da pokušamo shvatiti jedan posebni (ne samo) glazbeni um, koji nikada nije bio zadovoljan konvencijom i utabanim stazama. Za početak, evo vjerojatno njegovog prvog TV nastupa, u gledanom showu Steve Allena, u kojemu svira - bicikl!

Osim što lako prepoznajemo Vareseov utjecaj, možda dobivamo i odgovor na pitanje kako je jedan tako avangardni glazbenik mogao ipak doći do šire javnosti i postati rock zvijezda. Zato što je imao otkačeni smisao za humor, a valjda i zato što je živio u posebnim vremenima, kad su se cijenile kvaliteta i spremnost na pokuse.

Što ne znači da su ga svi objeručke prihvatili: prvi album Freak Out odbili su u uglednoj izdavačkoj kući Columbia Records jer nisu vidjeli komercijalni potencijal. Zappa i njegov fenomenalni band Mothers of Invention onda su ploču objavili za kompaniju Verve i posljednju pjesmu na inače ambicioznom dvostrukom albumu nazvali Nullis Pretii (No Commercial Potential). Faktički gledano, album koji je došao tek na 130. mjesto top ljestvice i nije baš bio pojam prilike za dobru zaradu.

Koga je sve zezao

To samoga Zappu nije pretjerano zabrinjavalo. On je uživao u svojoj glazbi i u svom jedinstvenom humoru, koji je zakačio doslovce svakoga. Za početak, ismijavao je rock legende poput Zeppelina i Beatlesa. Roberta Planta zvao je katkad Plant-it, katkad Planet, a Beatlesima je "posvetio" treći album We're All in It for the Money, s unutarnjim djelom omotnice koji je parodirao omot albuma Sgt Pepper.

Ne zeza on tu samo slavnu četvorku nego i cijelu kulturu hipija, komercijalizaciju glazbe, političku ljevicu i desnicu, pa čak i ljudsko tijelo (What's the Ugliest Part of Your Body?), uspijevajući svoju ozbiljnu i alternativnu musique concrète umiješati u pop-rock formu.

Istini za volju, kasnije će Zappa na koncertima izvoditi sjajnu obradu Stairway to Heaven, a Abbey Road Beatlesa proglasiti jednim od deset najboljih albuma, ali svejedno - satirom je satirao svakoga.

Cancel za ovo?

Danas bi mu sigurno najviše zamjerili na pjesmi Bobby Brown (Goes Down), u kojoj u prvom licu progovara ekstrazgodni mladić koji se ženama koristi kao igračkama, sve dok ne naleti na lezbijku Freddy te i sam postane homoseksualac. Pjesma je puna vrlo jasnih aluzija na analni i (već u naslovu) oralni odnos, spolni organ, spominje se i "golden shower", a na kraju naslovni lik ni sam ne zna je li muško ili žensko. I inače se nadimak Bobby daje i muškarcima i ženama.

Kako bi se ova pjesma tretirala u današnjoj cancel kulturi?

Mogu se samo nadati da bi slušatelji skužili kako Zappa ovdje ne govori o homoseksualizmu općenito. On samo smišlja jednu totalno blesavu priču. Kao deklarirani ateist, nije imao neku svjetonazorsku agendu protiv bilo koje seksualne orijentacije. Ipak, nije nemoguće zamisliti ni da bi Zappa doživio osude i cancel zbog svog opakog humora.

Što njega, naravno, ne bi uopće bilo briga.

U Americi je pjesma prošla dosta nezapaženo, a bila je priličan hit u Norveškoj, Švedskoj i Njemačkoj. Mnogima ona predstavlja inicijaciju u njegovu glazbu, a ima i onih koji ga baš zbog nje ne podnose.

Neka uđe u zapisnik da se Zappa okrutno šalio i na vlastiti račun: pjesmom Why Does It Hurt When I Pee progovorio je o simptomima svog već nabujalog raka prostate, koji će mu doći glave u 53. godini, prerano nas ostavivši bez njegovog genija.

Njemu, jednostavno, ništa nije bilo sveto.

Osim, naravno, glazbe.

Nevolje po Steve Vaiju

Fanovima gitarističkog virtuoza Steve Vaija vjerojatno je već poznato da je i on svoju karijeru započeo kod Zappe, u čijem su bendu mogli svirati samo vrhunski glazbenici. Steve je isprva samo pisao notne transkripcije raznih glazbenih djela koja su zanimala Zappu, a onda se s 20 godina odvažio javiti za gitarista benda. Pored Zappe, koji sigurno spada među najznačajnije velemajstore tog instrumenta u svojoj epohi.

Audicija je bila posebna: osim što je Vai morao pokazati da poznaje praktički sav Zappin repertoar (koji je slušao još kao klinac), dobivao je i zadaće da, primjerice, svira u 7/8 ritmu, ali u reggae stilu.

Onda je trebao hvatati akorde i dodavati tonove, a kad Vai nije uspio odsvirati jednu totalno suludu kombinaciju, Zappa mu je rekao: "Linda Ronstadt također traži gitarista." Mladi Steve se pokunjio, zahvalio što mu je ovaj uopće dao priliku, a Zappa mu je onda mirno rekao: "U bendu si!"

Evo kako Vai godinama kasnije u spomen na već preminulog glazbenog mentora s njegovim sinom Dweezilom svira famoznu Black Page, djelo poznato po najkompleksnijoj bubnjarskoj dionici u povijesti rocka. Trebam li spominjati da se i ovdje očituje jasni utjecaj Varesea? Zappa je uvijek bio i ostao prije svega ozbiljni skladatelj koji se izražavao kroz formu popularne glazbe.

Ulazak u Zappin svemir

Kad pred sobom imate glazbenika koji je za života objavio više od 60 albuma, u rasponu od psihodelije pa do njegove sintesajzerske izvedbe renesansnog autora Francesca Zappe (!), i na to nadodate već 50-ak posthumno objavljenih djela, onda zaista ne znate gdje i čime započeti. Neki krenu redom, od Freak Out, neki surfaju po YouTubeu i odoka biraju njegove razne pjesme i albume. Zahtijevaju vremena i pozornosti, nisu napisane za slušanje tijekom džogiranja.

Kako god krenuli, nećete pogriješiti, jedino mislim da se trebate više zadržati na djelima koja je Zappa objavio za života. Njegova glazba umije slušatelja toliko usisati u sebe da gušta danima, lutajući u nepreglednoj šumi genijalnih djela.

Možda je tako i najbolje, neću vam davati nikakve sugestije, svatko ima svoj put u i kroz Zappu. "Na kraju će ga se pamtiti kao jednog od velikih skladatelja našeg vremena", izrekao je o njemu sjajni gitarist Adrian Belew, koji je u godinu dana sviranja s njim, kako veli, završio brzi tečaj iz glazbene teorije.

I svaki pozorni slušatelj Zappe mora makar malo savladavati i glazbenu teoriju, čisto da pohvata sve one poliritmije i slične ekshibicije kakve promaknu nepažljivom slušatelju.

Za kraj i podatak zanimljiv za našu publiku: u listopadu prošle godine objavljen je i dvostruki živi album sa Zappinih koncerata u Zagrebu i Ljubljani 1975. godine. Kladim se da su nastup u Ljubljani oduševljeno pratili Marko Brecelj i Boris Bele te su ubrzo osnovali Buldožer, grupu koja je onda započela radikalno mijenjati tadašnju jugoslavensku rock scenu.