Screenshot: Youtube

Koncept koji je ispočetka djelovao pomalo isprazno i ponižavajuće, vremenom se pretvorio u gotovo najosnovniji oblik televizijske zabave na kojem počiva vrlo velik dio ne samo domaće već i svjetske produkcije. Naravno, riječ je o reality showu koji je, kulturološki gledano, vjerojatno najveći zabavni izum desetljeća. Danas je praktički nemoguće zamisliti programsku shemu bez barem jednog reality showa, a primetime je redovito rezerviran za neku od varijacija na temu „obični ljudi u lovu na lovu i slavu“. Iako je koncept u svijetu krenuo krajem 1999.domaći su gledatelji u „najveći cirkus na televiziji“ ušli kasneći skoro pet godina iako se ponekad čini da se s raznim oblicima ove ideje družimo puno duže. Očito je da vrijeme leti kada ga gubiš.

Ipak, posljednjih je pet godina naglavačke okrenulo način na koji domaći televizijski program funkcionira. Uspješne domaće serije, filmove, kvizove i talk-showove možemo izbrojati koristeći deset prstiju dok je sa reality showovima situacija potpuno drugačija i izuzmemo li tragikomični „Bar“ Nove TV, dozlaboga sterilni HRT-ov „Coca-Cola Music Star“ ili posrnuli RTL-ov „Celebrity Big Brother“ teško se prisjetiti nekog većeg gafa iako su svi redom imali daleko veću gledanost od bilo koje  druge umotvorine u domaćoj produkciji. Naravno, mnogi bi se složili kako je riječ o „gaf konceptu“, ali gledanost je mjerilo uspjeha i komercijalna televizija morala se, htjela to ili ne, ravnati upravo prema gledanosti dok je kvaliteta redovito ostajala u drugom planu. Nazovimo to najobičnijom komercijalizacijom ili poražavajućim trendom, ali to je ono na što smo osuđeni jer reality ne samo da je stvarnost već najčešće i jedino što u najgledanijim terminima možemo popratiti.

Kako je sve počelo?

Sve je započelo sa „Story Super Nov@“ u kojem smo birali televizijskog voditelja, a mnogi će se s nelagodom prisjetiti kako je jedan od načina na koji ste mogli podržati svog kandidata bio i lijepljenje njihovih postera na prozore što je bez ikakve sumnje jedan od najsramotnijih trenutaka u novijoj hrvatskoj povijesti. Bilo je to nevino vrijeme kada se broj od 500 prijavljenih tretirao kao velik.

Neovisno o broju prijavljenih, upravo je ovaj show izrodio najveći broj zvijezda jer ono što smo na kraju dobili bili su Monika Kravić, Barbara Radulović, Dorijan Elezović i Anja Alavanja, a sličnim se uspjehom kasnije okitila jedino Antonija Blaće dok su ostali pali u zaborav (šifra: Marin Tironi). Realno gledajući, nitko od njih nije posebno briljirao u voditeljskoj ulozi, ali sveopćim padom kvalitete prihvatili smo ih kao „manje zlo“, a i govorna mana ponekad se čini boljom od zastrašujućeg pogleda Romine Knežić. No, uspjeh ipak nije izostao, a Bosna je vremenom postala mjesto na koje smo „deportirali“ sve one koji se iz nekog razloga nisu snašli kod nas.

Ovakav pristup stjecanju novca kod dežurnih je dušobrižnika istog trena stvorio animozitet jer postavlja se pitanje kakvu će to poruku poslati mladima. Pogotovo u državi u kojoj su oni koji su do bogatstva došli radom i poštenjem svojevrsni mit poput Jetija, Čupakabre i Boga. Drugim riječima, čak i ako postoje, ili ste sumnjičavi ili lakovjerni ili jednostavno naivni.  Bilo kako bilo, poruka je poslana i bila je jasnija od svega što su zabrinuti pokušali prenijeti narodu - isplati se biti glup pred kamerama.

Novo „Novo vrijeme“

Ovakav pristup zabavnom programu otvorio je vrata u novo „novo vrijeme“. Ako mislite da imate „ono nešto“ – dobrodošli ste, a čak i ako nemate „x-faktor“ ili ste voljni pojaviti se pred kamerama i lupetati sranja, postoji mjesto i za vas. „Mijenjam ženu“, „Djevojka iz snova“, „Vjerujem u ljubav“ ili „Ljubav je na selu“ primjeri su realitya u kojima je dovoljno „biti“. Ne morate znati, dovoljno je da postojite i da želite biti na televiziji.

U ovakvim emisijama ne postoji šansa čak ni da postanete popularni ili bogati, a kod „Djevojke iz snova“ nagrada je bila potencijalni brak s bezličnom djevojkom čijeg se imena malo tko može prisjetiti. A sukus svega bilo je to da su ljudi ponekad tužno željni pažnje. Uslijedili su mnogobrojni izbori najtalentiranijih, ali pobjednik je najčešće bio jedan od članova žirija.  Gostovanje u nekoj od tih emisija postalo je odskočna daska za rijetke, ali ti malobrojni često su se koristili kao primjer i to je bilo dovoljno.

Trenutak istine

Biti gledatelj postalo je premalo za prosječnog građanina. Biti na televiziji je ono što se traži i ono u što se televizijski program pretvorio. Ako znate pjevati, plesati, žonglirati ili hodati s psom, imamo nešto za vas. Ako ste skloni sportskim aktivnostima, žderanju kukaca ili valjanju u blatu, postoji show. Ako ste nekad bili poznati ili vam je karijera na zalasku, imate „Farmu“. Ako mislite da znate glumiti, možda ćete se pojaviti kod sudca Gajskog. Ako ste željni novaca, a nemate pojma o ničem, imate „Big Brother“ i „Trenutak istine“. Imate bradavicu ili međunožje koji još nisu ostvarila debi – imate „Ples sa zvijezdama“. Drugim riječima, pokriveno je sve i sve je podređeno tome da se pojavite na televiziji jer ako ste na televiziji – uspjeli ste. A to je najvažnije.

Jednog dana možda ćete i vi imati svoj show kao „Dvornikovi“ ili „Gotovčevi“ i tada je sve podređeno samo vama. Svi će znati sve o vama jer vi to zaslužujete. Čak i apsolutnu redikuli, koji su se donedavno mogli pojaviti samo u „Noćnoj mori“ Željka Malnara ili „Globalnom sijelu“, imaju svojih pet minuta i pojavit će se u „Red Carpetu“ gdje će vas ismijati i predstaviti kao žalosnu spodobu, ali sve je u redu dok god vas nazivaju „selebritijem“, a ne budalom.
Oni koji vode tobože bogat život, vode ga pred kamerama, a oni koji života nemaju - gledaju. Ili barem u to vjerujemo.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje