RADIŠ kao konj, a nemaš novca ni za krov nad glavom. To zvuči kao slika i prilika današnjice, međutim, nije sve savršeno bilo ni u nekadašnjoj SFR Jugoslaviji (nije valjda da postoji i sadašnja?). Svjedoci tog vremena kažu da film Treći ključ Zorana Tadića prilično vjerno prikazuje muke tadašnjih mladih ljudi da prežive i pristojno žive. Nije da je realističnost neophodna filmu koji bi trebao prije svega biti triler, ali ne odmaže što je usput i svjedočanstvo vremena.

U pitanju je djelo iz 1983. godine, mjesto događanja Zagreb, a zaplet ide tako da se bračni par useljava u novi stan, koji je nov u smislu i da je novogradnja i da je njima novo mjesto za početak. Međutim, njihove rasprave i nervoze su česte, a sve se zaoštri kada počnu dobivati kuverte s novcem u sandučiću te ne znaju tko to šalje.

Stan nisu ilegalno dobili, ali jesu malo "pogurali" proceduru, tj. ubrzali proces useljenja preko veze i to im je jedini grijeh. No, svježa događanja ih sve više plaše jer ne samo da novac stiže s vremena na vrijeme nego se događa da primijete kako im netko ponekad i "svrati" u stan, kada oni nisu tu.

Što je treći ključ?

Treći ključ iz naslova odnosi se na ključ za koji im već na početku kažu da nedostaje pa su vrlo skeptični po pitanju kod koga se on nalazi. Paranoja je draga pojava redatelju Zoranu Tadiću, kao i scenaristu Pavlu Pavličiću. Imali su je i u prethodnom filmu Ritam zločina, koji je remek-djelo, a ovaj rad možda nije toliko dobar, ali je i dalje iznad prosjeka.

Tenzija i nelagoda se vješto izmjenjuju i isprepliću, gotovo nijednog trenutka nisu odsutne, a i socijalni moment je itekako uključen, prije svega zbog situacije da supružnicima toliko gori pod nogama da jednostavno svaki put odluče zadržati novac koji im stiže usprkos svim strahovima.

Čak u jednom trenutku posumnjaju na to da ih netko plaća za šutnju i to je vrlo zanimljiva pomisao. Uzmimo u obzir da je muž zaposlen, da supruga saznaje da je trudna, da žive u navodno uređenom sustavu, a ipak su u dugovima do grla i ne mogu ni blizu normalno živjeti. Onda dobivaju novac koji im po nekoj nebeskoj pravdi i pripada.

Svakako muž (Zvonko) vidi neki karmički moment i inzistira da zadrži novac, ali on dolazi na takav način da se oni osjećaju krivima što ga koriste, da su uplašeni i da moraju "prešutjeti" zbog njega.

Tako da dobivamo ljude koji vrijedno rade za život i koji mogu donekle normalno živjeti samo u slučaju da im novac "padne s neba", a i tada se osjećaju kao da ih netko promatra, da im netko ulazi u spavaću sobu i kao da nekome duguju. Jasna je metafora.

Sama priča i realizacija pune su vrlina, ali možda ćemo bolje predstaviti i/ili preporučiti film kroz tri mane. One su sljedeće:

1. Ništa se ne vidi
2. (Ne)dopadljivi nositelji
3. Kraj

Da obrazložimo...

Prva mana

Što, kog vraga, znači "ništa se ne vidi"? Pa doslovno to što piše, a to svakako nije krivnja filma i filmaša, već raznih distributera koji se nisu nimalo potrudili ljepše očuvati ovaj film, koji nije prestar (40 godina stvarno nije mnogo u filmskom smislu), a izgleda veoma pohabano. Istina, kada gledate nešto na YouTubeu, ne možete ni očekivati HQ kvalitetu.

Međutim, ako naletite na nekoj od kabelskih televizija na Treći ključ, dobit ćete isto to. Veliki je problem što je stan faktički lik u filmu i bitan je koliko i dvoje glavnih likova, a mi sve scene u tom stanu jedva možemo vidjeti i mračne su preko svake granice.

Institucije zadužene za remasterizaciju već su trebale prionuti na posao što se tiče ovog ostvarenja i donijeti verziju koja je gledljiva i koja neće predstavljati veću nelagodu gledatelju nego što život u zlokobnoj zgradi predstavlja nositeljima radnje. Kao što rekosmo, to nije mana samog filma kao takvog, ali može odbiti dosta potencijalnih gledatelja i realno nitko nema pravo prigovoriti im.

Scene vani izgledaju estetski ugodno i vrhunski su snimljene. Sigurno da su takve i one unutrašnje, još samo da ih možemo lijepo sagledati. Malo nam za sriću triba...

Druga mana

Spomenusmo nositelje radnje i njihove probleme, a iskreno, nije da ni oni sami nisu donekle problem. Koliko god Zvonko i Dunja bila simpatična imena, čak i prezime Kršlak je simpatično, toliko dvoje glumaca koji igraju Zvonka i Dunju jednostavno nema preveliku karizmu.

Bez obzira na to što to ne mora biti neophodno, nisu ni pisani kao neki superzabavni par, opet zna zasmetati što su poprilično teški za voljeti, pa nekad čak i ne marimo što ih maltretira nepoznati donator. Glavne uloge tumače Božidar Alić, koji ovdje izgleda kao brat po materi Tihomira Arsića, i Vedrana Međimorec, koja kasnije nije previše glumila, češće se bavila voditeljskim poslom.

Ipak, dobra stvar - sporedni glumci. Oni donose prijelaznu ocjenu čak kompletnom glumačkom segmentu filma, jednostavno su toliko dobri. Prije svega sjajni Franjo Majetić kao stric koji umire od smijeha na cijelu ovu situaciju s trećim ključem i besplatnim novcem, ali i na sve što sam izgovori (u društvu njih dvoje preostaje ti samo zabavljati se sam sa sobom).

Jedna zaista presimpatična uloga i Majetić je dostojan svih nagrada u kategoriji epizode. Ogroman plus je i prisutnost (istina, svedeno) glumačkih virtuoza Ive Gregurevića i Đorđa Rapajića, ali prije svega prisutnost slavnog konceptualnog umjetnika Tomislava Gotovca (Plastični Isus i još mnogo toga).

Njegova uloga posebno je upečatljiva jer nema izravnu verbalnu razmjenu ni s kim od likova, on služi tome da sjedi na ulici i naglas čita grozne vijesti iz crne kronike i tako daje užasno zloćudan, čak apokaliptičan ton filmu. Kako se njegov lik pojavi, vijesti su svaki put sve crnje i crnje. One najcrnje će vjerojatno vrlo brzo, ispravno naslućuje ovaj film.

Treća mana

Kraj filma je nevjerojatno ambivalentan, neki ga tumače i kao sretan, a neki kao klimaks agonije. Bilo jedno ili drugo, nije dovoljno efektno. Ni ne smeta previše što je otvoren za interpretaciju, već što stvarno rijetko koji gledatelj može biti zadovoljno zamišljen dok kreću odjavna slova, više samo zamišljen ili samo nezadovoljan.

Naravno da nećemo otkriti završnicu, ali ne možemo ni ne iznijeti joj ocjenu kad već sama toliko želi da se o njoj priča.

I kad saberemo ta tri "nedostatka", priznat ćete da bi ih rijetko koji film preživio, a ovaj ih nekako preživljava te je i dalje vrijedan preporuke. Umijeće Zorana Tadića i Pavla Pavličića jednostavno je preveliko, a premalo se o njemu priča.

Više puta je potvrđeno i prije i poslije ovog filma, tako da je prije svega preporuka da pogledate njihova djela ako to dosad niste učinili, a uz to ide i definitivna preporuka da ne preskočite Treći ključ u tom procesu.

Možda nije paranoja na razini Alana J. Pakule, ali je barem domaća paranoja i teško da se negdje bolje primila i ljepše procvjetala nego pod balkanskim nebom. Zato Treći ključ djeluje tako prirodno i uspijeva u svojim namjerama bez obzira na tri metka koja nije uspio izbjeći. Gdje bi mu bio kraj da jest...