Foto: Borna Čavrag

BAŠ KAO u hororu, grad je utihnuo, spustila se gusta magla iznad Opatije (bez ekstremnih desničarskih ispada, molim), a kada se noć spusti, vampiri i zlodusi napuštaju svoja prebivališta i kreću u pohod. Dio se smjestio za žiri stol pokraj "šarmantnog Aleksandra Kostadinova", a Jasmina Nakić vratila se sablasnoj naraciji i neprestano nas upozoravala da se izvođač i Opatija "razumiju i bez riječi" jer kad smo već prisiljeni prolaziti kroz isti užas zašto nekoliko puta ne ponoviti isti ofucani klišej. Mazohisti i plaćenici među nama prekjučer su zbog Dore propustili odlični "A history of violence" koji je išao paralelno s izborom za pjesmu koju šaljemo na klanje dok je prijenos finalne večeri glazbenog spektakla "16 razloga zašto mladi vikende ne provode uz TV" ukrstio koplja s podjednako beznadnim HNL-om i "Posljednjim Križarima".

Na kraju krajeva, Dora i nije namijenjena mlađoj publici i nema te Ide ili Ive koja bi mogla promijeniti stvarnost. Biti mlad i viđen u publici ove manifestacije očito je misao van razuma jer čim se kamera prebacila na brojnu publiku mogli ste steći  dojam da je riječ o štićenicima doma umirovljenika koje je netko namamio obećavši im da večeras samo za njih nastupa Nela Eržišnik. Stariju gospodu strateški su prošarali načelnicima općine i njihovim suprugama koje su došle pokazati večernje haljine i malo zapljeskati uz ritmove poslovično otkvačenog i uznojenog Tonija Cetinskog koji je samo za njih izveo selekciju "pjesama za žene". Dora je u pravilu zabava za stare dame upitnog glazbenog ukusa pa se ne treba čuditi ako smo u 17 godina birali redom metiljave srednjostrujaške promašaje. Jedan "Lordi" u ovim je krajevima nezamisliv pa zato biramo samo "menopauzaste" himne koje međusobno nalikuju kao staračka pjega staračkoj pjezi.

Što uopće očekivati od prijenosa druge večeri osamnaestog po redu pretresanja razloga očajnog stanja domaće glazbene scene? U pravilu, sve ono što ste gledali prekjučer. Kada vam prve večeri postane jasno da ne postoji jedan jedini pogodak "u sridu", ne postoji razuman razlog zbog kojeg bi gledali finale, osim ako vas baš živo ne zanima čime su direktni plasman u finale zaslužili Alibi ili Tihomir Kožina.  

Na "spin-off" Colonie koji se ovog puta zove "Alibi" ne isplati se trošiti previše riječi jer radi se o jednom te istom prtljanju Borisa Đurđevića koji se još uvijek bori protiv stvarnosti i odbija priznati da je njegov nepromijenjeni euro-dance mrtav bilo gdje osim u domaćim seoskim diskotekama i na albumima matičnog mu benda. Denis Dumančić za Tihomira Kožinu napisao je pravi mali biser "Za koga si se čuvala" u kojem je objedinio sve pjesničke poštapalice poznate nenadahnutom tekstopiscu ("tvoje su usne varale" i slične patetične besmislice).

No, pravu smo revoluciju doživjeli kada je na pozornicu izašao Žiga s autorskim djelom hitmejkera Miroslava Škore. Pravo je osvježenje čuti Škorinu pjesmu koja ne igra na kartu domoljublja začinjenog vjersko-elegičnim elementima. Naime, otkad je velemajstor nanjušio da jednadžba "domoljublje+zavičaj+vjera=zarada" u ovim krajevima prolazi ko prazno obećanje, nije u stanju napisati ni ljubavnu pjesmu, a da u istoj barem jednom ne spomene Hrvatsku. Da se Žigina tužna svatovska pjesma kojim slučajem zvala "Volim te ko Boga, domovinu i generale… Na blagdane" – pobjeda bi bila zagarantirana.

No, tko radi (novca izrabljuje naivne domoljube), taj i griješi.

Ostatak večeri prošao je u revijalnom tonu. Red bezličnih viceva, neprestano ukazivanje na ludu atmosferu (jer svi znamo da načelnici općina, direktori banaka, vlasnici auto-salona i njihove žene partijaju kao da je 1999.), starci koji sline na 'mlado meso', malo masakriranja Tina Ujevića od strane Đanija Stipaničeva i nastup Tonija Cetinskog koji se pokazao kao neusporedivo bolji izbor. Drugim riječima, sve je izgledalo kao malo bolje organizirani izbor za Miss provincije.

Ono što smo svi očekivali na kraju se i ostvarilo. Pobjednička pjesma ovogodišnje Dore ona je skupina Feminnem i možete reći što god hoćete, ali kada u nastup uključite komad najlona sa srcem, nagrada je u džepu. Bit će pravo iznenađenje kada ljubitelji Eurosonga ponovno ugledaju istu grupu koja je još nedavno predstavljala drugu zemlju. Misao "jadni ljudi, nemaju pjevača pa ih međusobno dijele" sigurno će prolaziti glavama članova žirija i to je možda naša dobitna karta – sažaljenje. A kada još vide da se djetinjasta i nevina koreografija sastoji od komada najlona sa srcem, ostat će ganuti i jednostavno nam pokloniti prvo mjesto jer očito je da ništa drugo nemamo. Čak štoviše, poznati će organizirati humanitarni koncert za pomoć Hrvatskoj, žrtvi ekonomskog potresa. Isto tako, gotovo je dirljivo vidjeti silni entuzijazam koji se veže uz ovu pjesmu. "Cure, idite u Oslo i vratite nam se s prvim mjestom" zvuči kao nusprodukt totalnog emocionalnog ushita lišenog trunke zdravog razuma i objektivnosti.

Ali to je dokaz da ih stvarno volimo jer u takvoj vas zabludi može držati samo iskrena ljubav.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje