"ŠTO ti radiš ovdje? Je li tata umro?"
"Tata je umro još prije devet godina."
"Šteta, propustio je vidjeti kako osvajamo Europsko prvenstvo."

Ovaj dijalog otuđene braće iz danskog filma U Kini jedu pse (1999) ne govori samo o otuđenosti te braće, već je prilično realan prikaz kako razmišljaju nogometni fanatici. Čak ni ne moraju biti fanatici, već samo ljudi koji su doživjeli veliku radost ili tugu gledajući nogomet. U datom slučaju, 1992. godina će zauvijek ostati referentna točka velikoj većini stanovnika Danske koji su živjeli u to vrijeme pošto nikad ranije, niti kasnije, njihova reprezentacija nije načinila nikakav sličan podvig kao što je osvajanje Europskog prvenstva.

I nije nikakvo čudo ni da informaciju o smrti oca automatski povežeš s osvajanjem Eura, jer kao što su svi tadašnji Amerikanci pamtili gdje su bili 22. studenoga 1963. kad su čuli za smrt Kennedyja, tako svaki Danac pamti finale 1992., svaki Grk drugu pobjedu nad Portugalom 2004., ali dobro, svoja finala pamte i Talijani, Nijemci, Španjolci, Englezi... dobro, ne Englezi, ali sve ostale jače nogometne nacije, jer to su događaji kad bi se i vatrogascima progledalo kroz prste ako zakasne koju minutu.

U ostvarenju U Kini jedu pse to je usputno prikazano, ali postoje filmovi kojima je zeleni travnjak centralna tema i koji su bar donekle prenijeli nogometnu strast na platno. Jest da ih nema previše popularnih, mahom zato što se Amerikanci ne bave šutiranjem okrugle lopte, pa samim tim ni Hollywood, no ipak se može naći barem dvocifreni broj filmskih radova koji nose uzbuđenje ravno meču kvalifikacija za Euro. Naravno, ono uzbuđenje sa samog natjecanja je nemoguće rekonstruirati.

Ovo su naši izbori kada su nogometni filmovi u pitanju, idealni da se ispuni vrijeme između samih utakmica na prvenstvu, ili za vrijeme samih tekmi – jer Hrvatska više nije tamo.

Plavi 9 (1950.), režija: Krešo Golik

Iako se to tada zvalo jugoslavenska kinematografija, nekako je odgovarajuće prema svemu što se makar u nogometnoj povijesti dogodilo kasnije bilo da prvi poslijeratni film o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu dođe iz tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. Filmovi o nogometu i uopće filmovi sa sportskom tematikom nisu bili česti u bivšoj nam domovini.

Ostalo je to tako i danas, što je možda za Hrvatsku posebno zabrinjavajuće, s obzirom na to da se maltene jedina od svih republika ima čime dičiti, a eto, iz ove tematske kategorije imamo jedino Ljubav u zaleđu (?!) i eventualno Metastaze, gdje zeleni teren gledamo iz perspektive malignih huligana u paklu tranzicije. 
I to je otprilike to.

A počelo je obećavajuće s djelom Kreše Golika, poznatog po svom kasnijem uspjehu s filmom Tko pjeva zlo ne misli, i koji je bio pionir sportske komedije, urbanog i popularnog filma. Siže je prost i jasan: dvojica mladića bore se za srce djevojke, jedan je Fabris, ekvivalent Cukića iz Zaleđa, zvijezde i centarfora Dinama, sebičan, individualist uopćeno igrač modernog doba, a drugi je skromniji, smjerniji Zdravko, nositelj, makar za ono vrijeme, pravih vrijednosti prema kojima se Nena, glavna junakinja, na kraju balade mora okrenuti.

Dakle, i pored očigledne agitprop linije, gdje kolektiv nadjačava individualnost, skromnost ambiciju, timska igra pojedinačni učinak, film je bio veoma gledan, a danas ostaje kao kuriozitet kojim se, u filmofilskom smislu, pored dva treća i jednim drugim mjestom Hrvati mogu kurčiti pred Srbima: 

"Uzmite si svoje Više od Igre, imamo mi Velo misto, a prije no što ste imali Druga predsjednika centarfora, mi smo već imali Plavi 9, i samo nastavite živjeti u mitomanskoj Montevideo prošlosti, mi ćemo si već snimiti jedan epic o Ćiri i Šukeru i Bobanu na Saint-Denisu...jednog dana."        

Escape to victory/Bijeg u pobjedu (1981.), režija: John Huston

Kada je iza kamere Huston, a ispred nje Sylvester Stallone, Michael Caine i Max Von Sydow od glumačkih asova, kao i jedan Pele i Bobby Moore, pa i Osvaldo Ardiles, Paul Van Himst, Kazimierz Deyna, Hallvar Thoresen i još par njih nogometnih velikana, jasno da je film predodređen da postane monumentalno nogometno-filmsko djelo i gotovo izvjesno najznačajnije te vrste u povijesti. Čuvena je i radnja filma o velikom meču zatvorenika i stražara, Drugi svjetski rat, sve redom, tako da ne moramo o detaljima, ali možemo istaknuti Ardilesa čisto zato što ga rijetko tko ističe.

Uz Peleove škarice, potez meča u Begu vjerojatno je izveo Osvaldo Ardiles kada je joga-bonito stilom prebacio loptu preko sebe i protivnika, a i sveukupno je najviše pokazao od svih profi nogometaša na terenu, kao i od glumaca. Pele i Moore nisu ljudi bez karizme, međutim Ardiles ih je i u tome nadmašio, pa je i prije nogometnih scena bio posebno zanimljiv zatvorenik.

Poznata je ona priča kako se Stallone sav polomio dok je branio penale u pripremi za film i da je zatražio savjete od Gordona Banksa oko tehnike bacanja, iako je prethodno odbio njegovu pomoć. Ardiles je za Michaela Cainea izjavio kako je također bio užasan u nogometu i da nije mogao pretrčati ni 20 metara (pusti čovjeka na miru, imao je 45 godina), međutim još je interesantnija njegova izjava kako mu je Bijeg u pobjedu apsolutno omiljena stvar koju je napravio - u cijelom životu. Podsjetimo, u pitanju je momak koji je osvojio i Svjetsko prvenstvo kao prvotimac Argentine.

Uzevši sve u obzir, omaleni veznjak je možda mogao postati i češći gost filmova pored toga što je nogometna gromada. Svakako je jedna od omiljenijih karika u Bijegu.

The Firm/Firma (1989.), režija: Alan Clarke

Što je nogomet bez navijača? I što je zaista bez onih najvatrenijih? Ostavite se Football factoryja, Green street hooligansa i ostalih, i ovjerite (ako već niste) OG movie s velikim Garyjem Oldmanom i gomilom živopisnih njuški koje smo tijekom devedesetih gledali po svim divotama britanske produkcije poput Lock stock and two smoking barrels ili Mućki (tu je i Mickey Pearce, naravno).

Firma je treći dio Clarkeove neslužbene trilogije o talogu otočnog društva – gdje su Scum (1979.) i Made in Britain (1982.) prva dva. Oldman je ovdje Bex ili Bexy, vođa ICC-a (Inner City Crew), tvrdokorne grupe zasnovane na navijačima West Hama ICF-a (Firm umjesto Crew), a ono što ga čini posebnim već od prvih kadrova je činjenica da, za razliku od očekivanog, u ovom filmu ne vidimo tipične proletere, već uglađene, bijelo-okovratne likove u odijelima koji nakon obračuna odlaze u svoje srednjoklasne domove s dvokatnim kućama i na korporativne poslove – drugim riječima, oni su ono u što se u međuvremenu pretvorila većina odraslih muškaraca u Europi, ne gubeći pritom želju da malo ispuste ventil, popiju hektolitru piva, izderu se kao životinje i potuku na ulicama metropole s drugom momčadi u pogrešnoj boji dresa.

Film savršeno hvata atmosferu pred Euro u Njemačkoj '88. i veliki povratak Engleza na scenu nakon Heysela, kao i pitanje tko će biti vođa velike nacionalne Firme – one čije nas divljanje uvijek oduševi i utješi da smo možda ipak mi ti koji živimo u civiliziranom dijelu svijeta. "We come in piece", kaže Oldman svojim protukandidatima: "But we leave you in pieces."

Fever pitch/Stadionska groznica (1997.), režija: David Evans

Tijekom Europskog prvenstva mnoge ljubavne veze su na velikim iskušenjima, jer kako objasniti ljepšoj polovici da ne samo da želiš bar šest sati dnevno gledati nogomet već i emisije prije i poslije utakmica, čitati analize, komentare, ispratiti još jednom highlightse s tih susreta koje si već cijele pogledao...

Kako to objasniti a da veza ne propadne? Na muci se poznaju junaci, u ovom slučaju junakinje, a cure koje to prođu i ne zamjeraju previše, ili kojima je bar poneko cvijeće dovoljno da oproste toliki (privremeni) manjak pažnje svojih partnera, apsolutno su materijal za ženidbu i takvu je našao Colin Firth u ovoj ranoj ulozi koja mu je dopadljivija od gotovo svih kasnijih.

Radnja je smještena u sezonu 1988./1989. i jest da mlada dama negoduje što Firthov lik vrijeme računa u sezonama i što ide na stadione češće nego do trgovine, ali svatko kome je blizak londonski Arsenal (što bi oni rekli "Asnl") zna koliko se vjernost isplatila baš te završne godine pretposljednjeg desetljeća XX. stoljeća.

Film je nastao po čuvenoj knjizi Nicka Hornbyja i ne morate biti navijač Topnika, ako su njihovi navijači uopće živi i zdravi do današnjeg dana, da biste uživali u priči i osjetili sve ono što Firth osjeća. A i ovo je rijetko filmsko ostvarenje nogometnog tipa koje se može pogledati s ljubljenom, ona će tek zasigurno osjetiti bol i nevolju glavne heroine.

My Summer with Des/Moje ljeto s Desom (1998.), režija: Simon Curtis

Izašao godinu dana nakon Groznice, ovaj film se radnjom vraća u godinu prije 1996. i opet vrijeme Eura, onog koji je za Engleze trebao biti repriza i proslava velike godišnjice 1966. i prve i jedine svjetske titule. Pjevalo se – (op.a.) "Its comm`n `ome, its commeen, fotbools comm`n `ome", u nadi da će se napokon vratiti doma.

Nažalost po njih, a sreću svih oslobođenih kolonija i ostatka slobodoljubivog svijeta – nije, ali eto, ima nešto u tim Englezima što nam izaziva ambivalentne osjećaje, da ih istodobno i najviše mrzimo, ali i da smo njima fascinirani.

Neil Morrissey (British man behaving badly) je nogometni zanesenjak koji prekida s djevojkom i ostaje bez posla, i to sve u predvečerje Eura na kojem Engleska mora pobijediti. U njegov život potom ulazi čudesna Rosie (Rachel Weisz), djevojka iz snova, u koju se zaljubljuje, s kojom priča o nogometu, s kojom gleda tekme i analize komentatora Desa Lynama (otud onaj Des iz naslova, zbog komentatora, a ne ženske) i mrka se dok Engleska puni Nizozemsku s četiri komada u meču grupne faze. 

Rosie je, naravno, san, zanos koji nekima u vrijeme ovih svetkovina traje jednu, dva ili ponekad cijela tri tjedna. 

Naša nas je Rosie početkom ovog tjedna već ostavila, a oni sretniji imaju je voljeti još neko vrijeme dok im se, kao i Englezima, ne dogodi da nalete na neku svoju Njemačku i promaše penal kao tada Gareth Southgate.   

Shaolin Soccer/Šaolinski nogomet (2001.), režija: Stephen Chow

Riječ "soccer" izaziva mučninu kod obožavatelja pravog nogometa, ali ovaj film ima veze s pravim nogometom otprilike koliko Indiana Jones ima veze s pravom arheologijom. U samoj priči praktikanti šaolinskog kung-fua pokušavaju popularizirati svoju aktivnost putem nogometa, a pomalo paradoksalno, sam Šaolinski nogomet negdje pokušava popularizirati nogomet kod fanova kung-fua.

Ipak, sve je to više nego zabavno, ne samo da ćete vidjeti utakmice kakve nikad na svijetu nisu viđene, s onim kung-fuovskim pravilom "svi ostali protivnici stoje dok se junak bori s jednim njihovim predstavnikom", već je i humor zaista simpatičan i ponekad suptilan (uglavnom vrlo nesuptilan), a sam koncept pokreta bliži je svjetovima mange i animea nego igranom filmu, tako da tko voli nek izvoli.

Ovo ostvarenje iz Hong Konga bilo je megahit i na međunarodnom tržištu, međutim ako vam azijski jezici ne prijaju uhu, postoji i genijalna verzija s talijanskom sinkronizacijom. Glasove glavnim junacima pozajmljuju nogometne ikone i tadašnji igrači rimskih rivala: Angelo Peruzzi, Vincent Candela, Siniša Mihajlović, Giuseppe Pancaro, Damiano Tommasi i Marco Delvecchio. E tu već ima materijala za obožavatelje pravog nogometa na pretek.

Offside/ Zaleđe (2006.), režija: Jafar Panahi

Nekim su ljudima obične svakodnevne stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo luksuz, i to nikada ne bi trebalo zaboraviti.

Nećemo se ovdje određivati prema specifičnostima određenih svjetskih kultura i tradicija, i vjerujemo da za iranske vjerske dostojanstvenike postoji itekako razumno objašnjenje zašto žene moraju biti pokrivene, ponašati se prema određenom setu zakona zapisanih u nekim starostavnim knjigama od autoriteta i vrijednosti, i zašto napokon nogometni stadion nije mjesto za njih.

Često smo u svojim životima pomišljali da stadioni nisu mjesto ne za žene, nego za bilo koga, što zbog ponašanja tzv. navijača, što zbog kvaliteta nogometnih predstava kojima smo prisustvovali. Ipak, mnogo češće, valjda, doživljavali smo onaj ljepši dio cijele priče, i baš zato ne može a da nam ne bude drag ovaj pomalo zaboravljeni filmić koji priča jednostavnu i toplu ljudsku priču o našim mladim sestrama po vjeri (nogometnoj, razumije se), koje svaka na svoj način, a uglavnom prerušene u muškarce, pokušavaju nemoguće – ilegalno ući na stadion u Teheranu i bodriti svoj nacionalni tim u odlučujućoj utakmici za Mundijal 2006. u Njemačkoj protiv Bahreina. 

Komičan i predivno jednostavan – mada nekima moguće i iritantan zbog zapleta koji nas tjera da pomislimo – zašto bismo u XXI. stoljeću gledali zaplet o čovjeku koji uči kako zapaliti vatru, recimo, film tek na kraju otkriva svoju pravu namjeru i angažirano poentira, a Iran naravno pobjeđuje i prolazi dalje, na sreću redatelja Panahija koji je dosljedno realistički snimao na dan utakmice i na lokaciji, pa su, shodno tome, postojala i dva kraja – jedan ako "naši" izgube, a drugi ako pobijede, od čega je naravno ovaj drugi upotrijebljen.  

Šalu o naciji koja ovu drugu traku nikada ne bi upotrijebila nećemo izreći iz politički korektnih razloga. 

The Damned United/Prokleti United (2009.), režija: Tom Hooper

Naslov zvuči kao da je radnja smještena u 2024. godinu i na Old Trafford, ali ima još prokletinja među Unitedima i još slavnih klubova koji su zapali u krize. U pitanju je Leeds United i možda najčuvenija 44 dana u povijesti ovog kluba bez obzira na to što je to jedna trofejna i značajna ekipa.

Ipak, 44 dana ju je vodio Brian Clough s klupe i nije to moglo gore izgledati nego što je izgledalo, niti ostati ozloglašenije. Clough je prije svega legendaran po dvostrukom osvajanju Europe s Nottingham Forestom, kao i po tituli dok je radio za Derby County, no ovaj film nije još jedna dosadna biografija o velikanima povijesti, prije svega jer: A) ne bavi se najpoznatijim periodom za ličnost koju opisuje, B) ima dosta izmišljenog sadržaja.

I jest Brian Clough sam po sebi prezanimljiv, a izjava: "Možda nisam najbolji trener, ali sam u Top 1" gotovo sigurno u Top 1 najjačih nogometnih izjava, međutim filmaši su dali sebi slobodu u obradi knjige koja je sama po sebi dosta oslobođena strogih činjenica, pa je nastala odlična studija lika koji, vođen sumanutom ambicijom, samopouzdanjem i priličnim bezobrazlukom, ispisuje stranice engleskog nogometa.

Ali uz teške udarce o zemlju.

Nema težeg udarca od ona 44 dana u Leedsu kad je sve bilo protiv njega, a film je u svega sat i pol vremena spakirao dovoljno materijala da shvatimo suštinu Briana Clougha bolje nego što bi to neka biografska trosatna splačina o zlatnom periodu u Nottinghamu ikad napravila.

Uloge su vrhunske, posebno Michael Sheen kao Clough, ali i Timothy Spall u liku Petera Taylora, pomoćnika bez kojeg vjerojatno nikad ne bismo ni čuli za Briana Clougha.

Лев Яшин. Вратарь моей мечты /Lev Yashin. Goalkeeper of my dreams/Lev Jašin: Golman mojih snova (2019.), režija: Vasilij Čiginskij

Možda su zabranili Ruse na Europskom prvenstvu, ali ne mogu zabraniti Ruse u preporukama za prigodan filmski program u tijeku tog samog Europskog prvenstva.

I dok Rusi naravno vole propagandu (kao i svi drugi), činjenica je da su sve propagandne ratove izgubili, pošto su svi njihovi protivnici malo ili dosta bolji u tome, pa je tako i s neuspjehom da se od Jašina stvori malo jači simbol sovjetske i ruske škole sporta i života.

Jer možda je diskutabilno je li veći Pele ili Maradona, Messi ili Ronaldo, tko je najbolji veznjak, lijevi bek, trener, ali pozicija u nogometu koja stvara najmanje polemike jest golman. Velika većina stručnjaka čak i poslije 60-70 godina nema dilemu da je Lev Jašin broj jedan svih vremena među brojevima jedan na terenu, a nije se mnogo uložilo u mitologiju oko toga.

Šteta, jer ništa lakše nego stvoriti planetarnog junaka od čovjeka koji je GOAT u svom poslu, i to u okviru najpopularnije igre i čovjeka koji je zaista imao ekstremno interesantan put do zvijezda. Istina je da nagrada za najboljeg golmana Mundijala nosi ime po njemu, stadion u Moskvi i slično, no filmovi su sredstvo koje odvaja povijesnu ličnost koja je poznata ljubiteljima povijesti od one koja je poznata svima na svijetu.

Film Lev Jašin: Golman mojih snova (a lošeg li naslova) barem je pokušao iole približiti Jašina širim masama, pa iako je u pitanju prilično standardno odrađena biografija bez nekih većih bljeskova, ipak se zbog časne namjere može skinuti kapa. A koliko su tvorci filma i nalogodavci istog operirani od marketinga svjedoči podatak da je prikazan u kinima tek godinu dana poslije Svjetskog prvenstva u Rusiji, umjesto pred sam šampionat, kad se moglo zaista dobro kapitalizirati na veličini Leva Jašina. Definitivno, Rusi i riječi koje počinju s "kapital" ne idu ruku pod ruku...

U svakom slučaju, Lev Jašin je svojim sposobnostima crnog pauka doprinio osvajanju premijerne titule osvajača Europskog prvenstva, tako da ako biste nečiju životnu priču trebali provjeriti dok traje Euro, nema razloga da to ne bude baš njegova.

*Bonus

Het laatste Joegoslavische elftal/Posljednji jugoslavenski nogometni tim (2000.), režija: Vuk Janić

I naravno, najbolje na kraju, (jer pišemo Hrvatima, ne pišemo Makedoncima).

Ne mora biti Euro, ne mora biti Mundijal da se pogleda ovaj klasik čiji je tajming, za razliku od Jašinovog biopica, bio presavršen. Nećemo, razumije se, podsjećati tko se ovdje pojavljuje, koji se događaji ovdje obrađuju, "nećemo vam", kao što reče Ćiro u svom najavljenom govoru igračima u svlačionici pred zagrebački okršaj, "ništa reći, jer bih time uvrijedio vašu inteligenciju".

A onome, kome bi možda trebalo neko dodatno pojašnjenje zašto, kako i zbog čega, dovoljno je citirati vjerojatno najlegendarniju nogometnu izjavu svih vremena, (naročito omiljenu u Srbiji i Splitu).

...prema tome...