Tekst: N.Š.
Foto: Aleš Bravničar

ALEŠ BRAVNIČAR jedan je od najpoznatijih slovenskih profesionalnih fotografa i ponosno nosi titulu "fotografa koji je skinuo najviše Slovenki". Snimajući za slovenski Playboy razgolitio je gotovo stotinu glazbenica, glumica, pjevačica, plesačica i manekenki iz Dežele. Osim Slovenki, fotografirao je i nekoliko Hrvatica, a kao modni fotograf radio je s modelima iz cijelog svijeta. Jedna od ljepotica koje su stale pred Alešov objektiv je i Sandra Marinovič kojoj je nedavno oduzeta titula Miss Universe Slovenije zbog, kako tvrde organizatori, greške u glasanju. Nagađalo se da je lijepa manekenka titulu izgubila zbog golišavih fotografija koje je s Alešom snimila za Playboy, no organizatori su to negirali i cijeli je skandal brzo zaboravljen.

Kakva su vaša iskustva sa Sandrom Marinovič? Je li ikad bila problematična ili neprofesionalna?

Sandra Marinovič je uvijek bila totalni profi, zato smo i prošle godine odlučili da je uzmemo za zaštitno lice novog kataloga kupaćih kostima "Nancy Beachwear" koji se svake godine snima na drugoj lokaciji u svijetu. U Egipat smo otišli s jednom od najljepših cura u Deželi i napravili snimke i za Playboy. Sandra je odradila svoj posao vrhunski. Stvarno mi je žao zbog nje, što sve je morala pretrpjeti uz nedavne događaje.

Imam časnu titulu fotografa koji je svukao najviše Slovenki, poznatih i nepoznatih. U deset godina rada u modi i osam za Playboy, ima ih nekoliko. Evo, u našem podalpskom izdanju te omiljene muške revije imamo rubriku na trećoj stranici, gdje na superseksi način predstavljamo slovenske estradne umjetnice, glumice, sportašice, supermodele. Samo njih smo svukli gotovo stotinjak, pa onda još i djevojke za Playmate...

Slovenke su (za razliku od Hrvatica) jako liberalne (hvala Bogu!), ali se ne svlače baš za svakog. Njihovo povjerenje u moj rad i stopostotna profesionalnost osigurali su to da je pala pokoja krpica koja inače nikad ne bi pala.

Je li neka od njih postala vaš omiljeni model?

Sve su mi naše manekenke užasno drage, mi imamo super odnose. Inače nemam nekog omiljenog modela, osim svoje žene, naravno. Ali ona se ne voli baš slikati.

Traže li neke od njih fotografije i za svoje privatne kolekcije?

Ja ne radim bookove jer naprosto nemam vremena, to neka slikaju klinci, ali me svakog tjedna u inboxu čeka mail s molbom za pokoje golo fotografiranje. Pišu žene, najviše mlade mamice, koje žele pokloniti zadnjih par estetskih, erotičnih slika svojim muževima. Ponekad je i obrnuto, muževi me mole za slikanje žena. Ali ja ništa od toga ne prihvaćam. Privatni aranžmani ne dolaze u obzir.

Osim Slovenki, fotografirali ste i strankinje. Koje su Hrvatice stale pred vaš objektiv?

Radim s manekenkama po cijelom svijetu, pa i s Hrvaticama. Nedavno smo u Londonu radili s Rachel Rutt i Mašom Balaševom. Od cura iz Hrvatske volim raditi s Lanom Petanić i Nadjom Božić, a puno smo fotografirali i manekenke prijašnje generacije: Zrinku Jeličić, Jasminu Hdaghu, Petru Firšt, Anu Tanić. Hrvatske manekenke su profesionalnije od Slovenki, ali su zato puno sramežljivije, pa dođemo negdje na istu razinu.

Koju ženu biste voljeli vidjeti pred svojim objektivom, a još je niste imali prilike fotografirati?

Bianca Balti, Rianne Ten Haken, Lara Stone i gola Severina.

Susrećete li se s predrasudama zbog toga što radite, između ostalog, i erotske fotografije?

Nikako. Toga kod nas u Deželi nema.

Po vašem mišljenju, koja je granica između erotike i pornografije?

Pa, znate, da to mogu objasniti, bio bih već na naslovnici Time Magazina. Ali netko je nekad lijepo objasnio: "Erotika, to je kad upotrijebiš pero, a pornografija kad upotrijebiš cijelu kokoš".

Mislite li da Playboyeve zečice predstavljaju današnji ideal ženske ljepote? Kakve žene Slovenci vole gledati?

Zečice, barem kod nas, nisu ideal ljepote, ali su jedine cure od krvi i mesa koje su spremne pozirati gole. U Americi moraju cure još uvijek biti punih oblina i dobrog stasa, jer ih mora osobno odobriti gazda Hef, a europska verzija toga je puno tolerantnija. Moji rođaci najviše vole cure koje im se čine dostupnima, koje nisu premršave, plave kose i punih oblina, da sliče na njihovu majku. Stvarno.

Fenomen "djevojke iz susjedstva" je prisutan i kod nas, naši čitatelji se uplaše cura koje im se čine previše nedostupne, pa zato preferiraju look svakidašnjih ljepotica iz ulice ili autobusa, po mogućnosti sasvim bez photoshopa. Za mene žena mora imati neki aristokratski pogled, nešto što ima dodanu vrijednost, a uz to mora biti malko pokvarena, da točno zna kako se mora naštimati pred objektivom. Erotika je jako subjektivna stvar.

Prvi ste fotograf iz Slovenije čije su fotografije objavljene u Playboyu, i to dva puta. Zatim vas je Hugh Hefner pozvao u posjet. Kakav je dojam Hef ostavio na vas?

Hef me pozvao u posjet prošle godine. Iz Chicaga je došao mail da gospodin prati moj rad i da me zove u Los Angeles na jednu od njegovih famoznih filmskih premijera na koje svaki vikend zove samo tridesetak bliskih prijatelja. U svom dvorcu Hef ima privatno malo kino i drži projekcije u isto vrijeme kad i Hollywood. Bio sam pozvan i u fotografske studije, upoznao obojicu legendarnih Playboyevih fotografa Arnyja Freytaga i Stephena Waydu i proveo dan na setu s dvije buduće zečice.

Hugh Marston Hefner pak već je malko u godinama, ali strašno vitalan i pun energije. Što je on u prošlih 50 godina napravio za liberalizaciju žena, to nije uspjelo još nikome. Puno ga poštujem i želim mu još puno godina zabave i tulumarenja uz more plavih pilula.

Dosta se zadnjih godina pisalo o životu Playboyevih zečica u Hefnerovoj vili. Neke su to iskustvo opisale kao zatvor, a neke su zahvalne što su tamo došle. Kako je vama izgledao njihov život tamo?

Ovako, one kojima se nije svidjelo već su otišle. Nedavno, u siječnju, Hefa su napustile i blizankinje Shannon jer su bile premlade za takav život. Svaka cura mora sama odlučiti o tome paše li joj takav život. Blizankinje su dobivale svaki tjedan nekoliko stotina dolara džeparca, pa im je to neko vrijeme vjerojatno odgovaralo. Ne znam, možda je prije 20 godina bilo drugačije, danas ipak Hef ima 84 godine.

Definitivno modna fotografija. Poslije nekoliko mjeseci rada s modelima trebam pauzu, pa odem na neki drugi kontinent, da napunim baterije. Onda opet natrag, pun novog poleta, ideja i elana.

Koje fotografsko iskustvo vam se najviše urezalo u sjećanje? Rad s poznatima, slikanje egzotičnih eksterijera ili možda rad s velikim tvrtkama koje imaju specifične zahtjeve?

Jedno od najjačih iskustava bilo je dokumentiranje izbora u sjeveroistočnom Afganistanu 2004. godine. To su ljudi koji ne znaju što je sapun, niti su ga ikad vidjeli. Žene, duboko sakrivene ispod burke, ne smiju piškiti cijeli dan, čekaju mrak da ih usred polja nitko ne vidi jer, naravno, nitko nema toalet. Sve po redu imaju bubrežne kamence. Poglavica jednog od sela u Badakhshanu je prije dolaska komisije koja je radila popis stanovništva, sakrio sve žene u selu i rekao da u njihovoj zajednici ne postoje nikakve žene. Mnogo se govorilo i o tome što mladići rade sami na njivi s magarcima. Bilo je super!

Sudjelovali ste na inozemnim izložbama u Londonu, New Yorku... jeste li ikad razmišljali da se odselite iz Slovenije? Kakav je uopće život fotografa u Sloveniji?

Ako fotograf ne zna živjeti od fotografije, onda je budala. Moj rad je prije 2 mjeseca osvojio prvu nagradu u kategoriji zabava i kultura za najbolju fotografsku priču. Četvorici cura, top modela, nalijepili smo bradu i brkove i transformirali ih u dečke. Žiri je bio strašan, sve Magnum, agencija VII iz New Yorka, Time, sami dobitnici Pulitzera. Ali su ovo ipak teška vremena za fotografe, pogotovo u Sloveniji, budžeti su se prepolovili, sve se radi "ad hoc", a uz to svaki klinac koji pet minuta drži fotoaparat u ruci misli da je Helmut Newton, pa se za male pare ili čak besplatno nudi agencijama. Puno dampinga i loših slika.

Imate li neki svoj fotografski uzor? Čiji rad najviše cijenite?

To se kod mene mijenja non-stop. Nekad su to bili David LaChapelle, Mario Testino i Ellen Von Unwerth, danas mi se jako sviđa rad Eugenia Recuenca, Davida Bellemera i para Mert Alas & Marcus Piggott. A na prvo mjesto moram staviti Terryja Richardsona, koji stvarno na fantastičan način spaja modu i erotiku. Njegov rad mi je najbliže.

Što mislite o radu hrvatskih fotografa?

Ima svakako vrhunskih fotografa u Lijepoj našoj, sigurno mnogo njih, ali moram izdvojiti dvojicu: Marka Grubišića i Mladena Šarića. Njih dvojica su svjetska klasa, apsolutno vrhunac hrvatske fotografske fashion produkcije. Postajem fan.

Radite i kao predavač. Koja je najvažnija lekcija koju mladi fotograf mora naučiti?

Tito je rekao "učiti, učiti i samo učiti". Možda si prirodni talent, ali moraš najprije naučiti sva pravila da bi ih onda mogao prekršiti. Najvažnija su iskustva, nikakva škola ne može ti dati to što naučiš kao asistent dobrog fotografa. Osim toga, svaka dobra modna fotka rezultat je timskog rada. Za egotrip nema mjesta. Pravi recept za odlične slike sastoji se od hrpe kreativnih ideja, dobre organizacije, razumijevanja svjetla i daška ljubavi. Može i bez Vegete.