Glazbeno ljubavno pismo najboljem hrvatskom rokenrol albumu ikad
Ljubavno pismo #2
DANAS idemo samo prigodno! Sjećate se mog ljubavnog pisma #1 o velikom Uskladimo toplomjere, jednom od najvećih hrvatskih albuma ikad?
Obavezno se podsjetite i pripremite maramice jer u današnjem članku nastavljamo otkrivati moju nježnu romantičnu stranu. S obzirom na to da država propada dok ovo pišem, možete pripremiti i WC papir, ne osuđujem.
1999. je godina
Michael Jordan od ove godine službeno više nikad neće zaigrati profesionalnu košarku. Putin priseže da će časno obnašati dužnost premijera. Amerikanci demonstriraju svoje šašavo viđenje demokracije diljem Srbije.
Ti na vijestima prvi put čuješ za euro i odmahuješ rukom jer ono što će ti zapravo otvorit mozak dogodit će se tek 2.11.: konačno ćeš u plejer staviti novu kasetu Pipsa, Chipsa & Videoclipsa.
Shvatit ćeš da su Krumpira, Gume na kotačima, Ljeto ‘85., Bolestan, ma čak i Supermama, Malena i Pjevač Beatlesa i Stonesa bile samo uvod u magnum opus Dubravka Ivaniša (i koautora prisutnog na albumima Bog i Fred Astaire, Tristana Karasa).
O Pipsima znate najvažnije: radi se o uzdanici hrvatskog bujajućeg rokenrola devedesetih. To je vizionarski projekt Dubravka Ivaniša - tu i tamo poznatijeg kao Ripper, što je toliko krindž da mora biti dobro - i Alena Kraljića koji je uz Tristana Karasa bio ključan za rokenrol vrhunac benda.
Banda sa Zapruđa postigla je preuranjen instant uspjeh golemom Dinamo ja volim, himnom nogometnog kluba HAŠK Građanski, koja bi bila puno bliža popu da Kraljić nije inzistirao na rokenrol stilskim odrednicama (Kraljiću, thx). Nakon nje se nisu osvrtali - Pipsi su proveli cijelo desetljeće all in ulaganjem u svoj specifičan brend žestokog popa posvećenog albumskim konceptualnim cjelinama.
Taj proces je izrodio nekoliko hit albuma koji su plesali od klasičnog isprobavanja afiniteta preko znatno zrelije Dernjave i Freda Astairea na kojima je bilo jasno da se radi o puno većem bendu nego što se možda moglo i naslutiti u početku.
Svi veliki umjetnici "kradu"?
Kao i obično, ponajveći kamen spoticanja s Ripperom bio je razvidan od starta. Najveći hitovi kroz prva tri albuma uglavnom su se naslanjali na očigledne reference (Krumpira, Poštar lakog sna, Mala fufica, Sex u školi). Srećom, Ripper je imao neapologetski stav oko toga. Ili bilo čega drugoga.
I dok se za posuđivanje slažem makar do točke u kojoj možemo protuargumentirati da su Pipsi većinom koristili tuđe temelje za izgradnju veličanstvenih pjesama, toliko šarmantnih da bi se svidjele i vašim bakama (zvale se one Lucije ili ne), Ripperov imidž i javni nastup bi vjerojatno i tad široj javnosti bili simpatičniji da su imali 24/7 pregled klasičnog PR-a kakav rade naši glazbenici danas. A i tad bi ga radili da su imali tehnologiju za to.
Jasno je samo jedno: Pipsi nisu bili običan bend. Ambicija za koju su brusili songwriting cijelo desetljeće morala je kulminirati zaključnim projektom jer veliki bendovi žive i umiru sa svojom ambicijom i rizicima. Ripper je i prije i kasnije puno puta pokazao da je njegovo djelovanje stvoreno za podijeljena mišljenja, kao i to da će njegov autorski opus rado živjeti od visokih vrhunaca i umirati s potpunim promašajima.
A ako pričamo o visokim vrhuncima…
Tko god je čuo najavni singl DanMrak, jednu od najboljih hrvatskih pjesama uopće, nije morao biti naročito inteligentan i upućen da bi predvidio da će Bog biti jedan od najboljih hrvatskih albuma uopće.
Ova predivna kompozicija cijelih svojih sedam minuta (to je bio singl!!! Sedam minuta!!!!) letargično lebdi s Ripperovom fabulous o depresivnoj apstinencijskoj epizodi u rukama. Na putu za fenomenalan dan prođe kroz hrpu vještih linija i negdje na petoj minuti protagonistu zazvoni zvono od strane cijelog benda (i ženskog zbora) koji se udružuje da ga probudi u jedan od najljepših fabularnih preokreta i jednu od najdovitljivijih interpolacija u hrvatskoj glazbi.
Citate je nezahvalno izdvajati, ali “tamo me čekaj - gdje ribe jedu avanturiste” je sjajan komad samosvjesne duhovitosti i Ripperove hrabre šetnje po rubu, pogotovo ako ga povežemo sa sljedećom, Sao Paolo, koja se potpuno naslanja na amazonske motive bajke o ljubavi osuđenoj na propast. Samo za odlikaše: ima li ijedna hrvatska pjesma bolje uvodne linije od Sao Paola? Napišite koja, zanima me.
Ako možete zamisliti uzbuđenje nakon ovakvog najavnog singla, možete li zamisliti kakav je osjećaj saznati da je album zapravo dostojan letvice koju si je postavio?
OK, Ripper se ponio kao trap izvođač iz ovog desetljeća i stavio čak 14 pjesama na album. Traje sat vremena i šest minuta, što je točno sat vremena i šest minuta više nego što je potrebno za preslušati sve hrvatske klasik albume iz posljednje 2-3 godine. Bilo bi oprostivo i logično da nije sve vrhunski. Ali…
Album se dijeli na fenomenalne i - samo dobre pjesme
Slabiji trenuci su sasvim šarmantni. Mars napada je duhovita kontemplacija o ugledu planeta Zemlje. Bolje je reći simpatična Ripperova društvena kritika koja ima problematično izveden agresivan ulet i melodijski neprokuhane strofe. Nacionalni park je jako zabavan ukazatelj na Ripperovo kasnije sve očitije ugledavanje na brend popa kakav uzgaja Damon Albarn (“malo se nisi baš pretrgal, e? Malo si to ofrlje, ofrlje si to buraz, nemreš tak, ne?”), a uz dva skita već dolazimo do pjesama ranga Motorcycle boy, Rosita Pedringo i Vidaj - solidnim proizvodima koji drže vodu i imaju svoje mjesto na albumu.
…a sad možemo nastaviti pričati samo o vrhuncima.
Jedan od nas je čistokrvna frenetična eksplozija o mužjačkoj kompetitivnosti. Kraljićeve bravure ovdje dolaze do izražaja više nego igdje drugdje na albumu, a Ripper u misiji uništavanja nečijeg ponosa ide jako duboko. Ne libi se kreveljiti cijelim putem toliko da wah na 4:06 zvuči otprilike kao i njegov bahati vokal. Naravno da imamo karakteristično zabavne dinamičke trenutke, ali i klasičnu himničku kulminaciju naučenu od brit popa.
Kad smo kod Ripperovog kreveljenja, jasno je kao dan da se ne radi o uglancanom talentu naših loših vokalnih škola kojem je svaki karakter izblijedio u pokušaju da ga se pretvori u crkvenog pjevača. Njegova specifična boja glasa - u manjoj mjeri - i jako inteligentno korištenje te boje, ritmičkih naglasaka i konstantnog plesa između poraženog i pobjedonosnog tona - u većoj mjeri - super funkcionira u budnicama Pipsa. A u ogoljenim baladama? Ripperu nitko ne može obrisati pišalinu s cipela.
Sve preostale pjesme (uključujući DanMrak i Sao Paolo) mogu se uvrstiti na listu najboljih hrvatskih pjesama.
Pogotovo…
Najbolja pop pjesma na albumu
Narko je najbolja pop pjesma na albumu i izuzetno ostvarenje u svakom smislu. Pričamo o verziji u kojoj dominira sitar, jedinoj pravoj verziji pjesme. Nemojte me ni podsjećati na one elektronske remikseve ili hladnu bendovsku verziju, ali podsjetite sebe koliko aranžman može ubiti predivnu pjesmu.
Ripper ovdje pokazuje svoje lirske mišiće i otvara se do ganutljivo ružnih sitnica, pokazujući kroz opis nekih refleksa više nego najveće i najpomnije planirane geste.
Posebno volim što se na pjesmi toliko jasno čuje da se kuhala puno dulje nego što se očekivalo i da se nemilice gubilo vrijeme na detalje: povezivanje ovih nekoliko refrena, pedantni i glatki prijelazi, savršene dinamičke gradacije, izuzetnu izvedbu i aranžmanski ukrasi od kojih mi je najdraže suptilno uvođenje ženskih vokala na zadnjem dijelu uz ovu usnu harmoniku koja dođe i ode.
Kako skupa pjesma! Slušajući ovo, jednostavno ti mora nedostajati neka osoba koju bi i bog izabrao za ženu. I koja možda ni ne postoji - ali to je onda puno gora tragedija.
Kad preko vrijednih leđa Trenera morskih pasa i Boga (kakav kraj!!!) završi album, prosječan slušatelj je tog davnog 2. studenog 1999. godine imao osjećaj da su ga pregazili i bljesak i oluja odjednom.
OK, ali…
Najbolji hrvatski rokenrol album IKAD????
(disclaimer: ovdje potpuno zanemarujemo bivšu Jugoslaviju da si ne iskompliciramo život Džonijem Štulićem kao Croatia Records nakon što je otuđila autorska prava Jugoton izvođača)
Pa da, jer smo u naponu snage hrvatskog rokenrola vidjeli:
- interpretatorske veličine poput Gorana Bareta kako stavljaju sva jaja u košaru prokušanih stilskih izbora - dobro funkcioniraju, ali smo ih već negdje vidjeli;
- karizmatike poput Damira Urbana u Lauferu (i dva albuma iza) koji su na trenutke otišli preduboko u samozadovoljnu glazbu da bi služili pjesmama koliko to radi Ripper;
- duhovite liričare poput Mile Kekina kako se približavaju ovim visinama, najviše na izvrsnom Šamaru
Ali je li ijedan hrvatski album zaista dosegao više visine od Boga? Albuma punog najviših vrhunaca benda koji živi od vrhunaca?
Ripper je nakon ovog albuma, praktički na putu iz studija, raspustio cijelu postavu jer su odnosi i prije snimanja bili krajnje nategnuti. Zatim je napravio podjednako dobar album Drveće i rijeke, koji također zaslužuje ljubavno pismo (a dobio bi ga da se malo manje očito naslanja na psihodelični pop Damona Albarna, Thoma Yorkea, Mercury Reva i sl.). Par godina kasnije uslijedio je album Pjesme za gladijatore - podcijenjeni trijumf Ripperove ambicije koji je prošao ispod radara publici jer nije mogla probaviti u praksi sve ono što deklarativno priželjkuje. Prvi mačići se u vodu bacaju i u glazbi: publika nikad nije spremna čuti nešto potpuno svježe dok se ne razvodni.
Uz bonus zgoditke poput onog astronautskog ludila o Renati Sopek, zadnje što sam od Pipsa pažljivo poslušao je Walt, više nego korektan pokušaj ozbiljnog i slojevitog radiofoničnog popa.
Oklijevam se baciti u ovaj zadnji album ponajviše jer u mojim snovima postoji labava šansa da ovaj bend ima u sebi još bar jedan izuzetan zaokret od 180 stupnjeva u sebi te da album nije vježbica poznatog terena koji zvuči kao imitacija Porta Morta, benda koji veći dio karijere silno želi biti novi Pips, Chips & Videoclips. To bi bio zaokret od 360, a nisam obožavatelj toga.
Ima li smisla da se bojim ili je Vesna izvrstan album? Savjetujte me, hvala unaprijed.
Lajk, šer, koment, ne piški u lavabo, dobro jedi, slušaj mamu i tatu i ne plači u društvu!
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati