Foto: Getty Images

KAO ŠTO ste vjerojatno imali prilike vidjeti ovih tjedana, i ove godine ponovno se susrećemo s pričom o diskriminaciji Afroamerikanaca od strane Akademije čije su ovogodišnje nominacije još jednom savršeno bijele.

Naime, nedugo nakon objave mnogi su primijetili da među nominiranima nema crnaca, a čak i ako Oscar za najbolji originalni scenarij završi u rukama scenarista filma "Straight Outta Compton", završit će u rukama skupine bijelaca.

Problem iza problema

I dok s jedne strane imamo iskrenu razočaranost dijela pučanstva, a s druge uobičajenu pozu politički korektnih bijelaca koji su šokirani jer smatraju da se to od njih očekuje, sredina po starom dobrom običaju pripada onima koji bez hinjene zgroženosti pokušavaju dokučiti u čemu je problem i kako ga riješiti.

Međutim, unatoč političkoj korektnosti te željama i nastojanjima da se nešto promijeni, Hollywood je oduvijek imao ovaj problem (prosvjednici su još 1962. upozoravali na nedostatak raznolikosti), ali on, nije teško pretpostaviti, seže puno dublje od "rasne slijepe točke" članova Akademije i zapravo se velikim dijelom tiče biznisa koji cijelu industriju pokreće.

Trebate Egipćane? Zovite Dance, Škote i Britance

Kad govorimo o Akademiji, priča je prilično jasna jer radi se o gomili starijih bijelaca kojima crni glumci i glumice promiču ne toliko zbog rasizma (jer nagradit će i "12 godina ropstva" i "Selmu") koliko zbog činjenice da je njihov izbor predvidljiv, dosadan i najmanje 30 godina udaljen od modernih i gledanih filmova u kojima je glumačka postava rasno raznolikija.

Ukratko, glasačko tijelo je najvećim dijelom bijelo, staro i dosadno i treba svježu krv.

Ipak, ne smijemo zaboraviti da je Akademija žrtveno janje industrije koja je i podjednako diskriminira i žene i manjine, a takozvano "izbjeljivanje" (angažiranje bijelih glumaca u ulogama koje bi zdravom logikom trebale pripasti glumcima druge rase) je gotovo apsurdno.

Pogledamo li unazad, vidjet ćemo da se malo toga promijenilo od vremena kada je John Wayne glumio Džingis Kana. Dovoljno je pogledati trenutnu ponudu i glumačku postavu filmova kao što su "Exodus: Gods & Kings" ili "Gods of Egypt" u kojem bogove glume Nikolaj Coster-Waldau i Gerard Butler. Dakle, Egipat. Afrika. Danac. Škot.

Publika voli bijela lica

To je očito suludo, ali linija manjeg otpora je osuditi Hollywood i čelne ljude koji, budimo iskreni, kao ljudi koje zanima samo novac, obraćaju pozornost na ono što publika traži. A publika traži bijela lica.

Štoviše, priča je toliko poremećena da se bijela publika u SAD-u masovno uznemiri čim netko spomene da bi James Bond mogao biti crn ili kad se u novim nastavcima "Zvjezdanih ratova" pojavi crni stormtrooper.

Bojkotiranje i "bojkotiranje"

Stoga, popularni hashtag #OscarsSoWhite simpatičan je primjer solidarnosti, a deklaratorna podrška crnim kolegicama i kolegama zgodna je dekoracija imidžu bijelih glumaca koji je tako zdušno pružaju.

Međutim, stvari se neće mijenjati preko noći, tim više jer očito je da nitko neće gristi ruku koja ih hrani. Nominirani Mark Ruffalo isprva je na Twitteru dizao galamu i tvrdio da će bojkotirati ovogodišnju dodjelu, ali izgleda da mu je netko javio da se sabere pa su se tweetovi od "bojkotiram" ubrzo pretvorilo u "OK, otići ću tamo, ali podržavam bojkot".

Podrška je ostala, ali malo tko će ići dalje od toga.

I sam predsjednik Obama u svojoj kritici filmske industrije jasno je da dao do znanja da se radi o vrhu ledene sante i da je Hollywood tek dio većeg problema.

Hollywood je bijel, star i ne voli žene i manjine

Studija koju su prošlog ljeta proveli studenti USC-a pokazala je ono što svi jako dobro znamo - Hollywood ne može biti bjelji nego jest, a ni žene mu nisu posebno drage.

No čak i bez studije više je nego jasno da je problem prisutan na svim razinama industrije (o čemu se neprestano piše), a što se Oscara tiče, u 87 godina, od gotovo 3000 uručenih nagrada, samo su 32 crna dobitnika.

Prvi korak su reforme koje su već najavljene (povećanje broja članova koji nisu bijeli), ali mnogi već tvrde da je to premalo i prekasno. Štoviše, tvrde da će Oscari izgubiti utjecaj ako se nešto ubrzo ne promijeni.

S druge strane, postoje i oni koji, barem što se nominacija tiče, ne vide apsolutno nikakav problem već smatraju da su najbolji i nominirani, ali i da je Akademija učinila mnogo toga da promijeni problematično stanje. Tu stranu priče ne viđamo često, a čak i ako se takvi pojave, mase ih vrlo brzo nadglasaju. 

Logičan prvi korak?

Očito je da određeni problemi postoje i ispred i iza kamera, problematična je industrija pa samim tim i Akademija, ali na kraju dana problem je u Americi gdje je rasizam gotovo utkan u društveno tkivo.

To nikako ne znači da Akademija, koja bira ono najbolje što najuspješnijih američka grana industrije nudi, nije dobar ili čak logičan korak u mijenjanju Amerike.

Štoviše, ako vjerujemo da život imitira umjetnost, a ovaj vid umjetnosti je najpopularniji, možda ovo i nije promašen pothvat.