HRT-ov Bijeli put fejla na svim razinama i vrijeđa inteligenciju gledatelja
KRIMI serija Bijeli put trebala je biti jedan od aduta jesenske sheme HRT-a koja je ovih dana diskretno lansirana, no već iz suzdržane promokampanje može se naslutiti i određena sumnja u njezin potencijal kod HRT-ovog čelništva, a prve tri epizode otkrivaju i razlog za to.
Iako su kriminalističke serije uvijek i svuda najpopularniji televizijski dramski žanr, nekoliko do sada realiziranih hrvatskih krimi serija (Počivali u miru, Novine, Šutnja) uglavnom je naišlo na dobre kritike te ostvarilo prodaju na streaming-platforme, no gledanost je bila daleko ispod očekivanja. Kad je o gledanosti riječ, ni Bijeli put nije se proveo mnogo bolje, a nije ni zaslužio.
Mrtva trka između lošeg scenarija i loše režije
Set-up djeluje obećavajuće, već u prvih nekoliko minuta svjedočimo spuštanju leša mlade Meksikanke na morsku obalu, zatim uhićenju tzv. kontroverznog poduzetnika Željka Matića-Željca, a zapravo gangsterskog šefa koji godinama izmiče policiji, te ubojstvu šefa šibenske policije. Hapšenje Matića provodi policijski Odjel za specijalne istrage i borbu protiv organiziranog kriminala na čijem je čelu Marko Jurić, nekorumpirani inspektor kojega igra Franjo Dijak, a Nina Violić u za nju atipičnoj ulozi policajke njegova je desna ruka.
Uz istragu spomenutog Željca, ministar policije (Goran Grgić) uvalit će im i istragu druga dva ubojstva za koja smatraju da su povezana. Na ovom mjestu tek smo u petnaestoj minuti prve epizode, a već imamo dva leša i jednog zatvorenika. Očekivanja gledatelja s pravom su velika, no vrlo brzo će se ispuhati.
Autor ovog teksta prije dvije godine je na poziciji umjetničkog savjetnika u HAVC-u za razvoj televizijskih dijela pozitivnim ocijenio projekt serije koja se tada zvala Siva zona, a sada preimenovana u Bijeli put te predložio sufinanciranje njezina razvoja.
Tada sam, recenzirajući projekt, ovako napisao: "Scenarij jasno detektira rak-rane hrvatskog posttranzicijskog društva koje se ogledaju u skladnom prožimanju i preplitanju biznisa, politike, policije i organiziranog kriminala, a sve kroz uzbudljivu priču kojoj ne nedostaje atraktivno koncipiranih zapleta i akcijskih scena."
I danas bih se složio s većim dijelom ove rečenice, no u prenošenju scenarija u seriju mnogo je toga otišlo u pogrešnom smjeru. Mrtvu trku između lošeg scenarija i loše režije dobila je potonja u fotofinišu, za prsa.
Scenarist Emir Imamović Pirke marljivi je novinski kolumnist izbrušena i duhovita stila koji se dobro prilagodio televizijskoj formi kao jedan od ključnih scenarista serije Dnevnik velikog Perice, no forma krimića ipak je nešto drugo, iz njezinih zadatosti ne može se izbaviti ponekom šarmantnom scenarističkom dosjetkom ili dijalogom.
Fejl na svim razinama
Krimić je za scenarista rudarski posao. Bijeli put fejla na svim razinama, a sve počinje postavom glavnih likova i njihove loše razrađene hijerarhije. Na primjer, nominalno glavni lik inspektor Jurić ujedno je i najmanje zanimljiv lik, u prve tri epizode nema ga mnogo, a i kad ga ima, jedva da što pokreće i otkriva, saznaje i shvaća. Ali je zato često namršten i nadrkan.
S druge strane, lik inspektorice koju igra Nina Violić uveden je kao da je riječ o sidekick roli, no svima nam je jasno da glumica takvog formata sigurno nije u seriji da bi se divila muškim kolegama. Stoga se već od druge epizode, uz karakterističan smiješak koji joj ne silazi s lica, etablirala u najzanimljiviji lik s policijske strane glumačke podjele, a i šire.
Ona je ta koja dominira scenama, donosi određene, doduše minijaturne napretke u istrazi i objašnjava ih svome šefu koji je sluša ko zadnji pacer. (Gdje je on cijeli dan gluvario? Nije nikoga ispitao, ništa saznao, ni forenzički izvještaj pročitao. Ali je posjetio stijenu na osami na kojoj su ostavili tijelo Meksikanke!?)
Zapravo, Nina seriju spašava i od veće blamaže jer, osim što je jedina koja daje zbivanjima u seriji neki razvoj, ona je i glumica koja se trudi svome liku osigurati dodatnu dimenziju, vidi se da radi na ulozi, pokušava je učiniti zabavnijom od puke dramske funkcije. Kad već scenarij to nije učinio, ona je sama pokušava izmisliti i u tome ponekad uspije pa bude duhovito, a ponekad i pretjera pa promaši tonalitet. Ali je i tada zabavnija od drugih.
Iako se čini kako je zločina, ubojstava i drugih komplikacija ovdje pregršt, zapanjuje sporost kojom se priča odvija. Uobičajeno je u stranim kriminalističkim serijama pratiti prikupljanje dokaza, traženje tragova, forenzičkih i obdukcijskih nalaza, postepeno osmišljavanje teorija i identifikacija sumnjivaca.
U prve dvije epizode Bijelog puta, gotovo revolucionarno, ničeg od toga nema, ni tragova, ni forenzičara, ni svjedoka, ni teorija, ni sumnjivaca, a opet serija bez mnogo nervoze, kako kaže pjesnik, "mirno ide krivim putem" dalje pa ćemo svjedočiti dugoj press-konferenciji na kojoj se ništa ne dogodi i ništa ne dozna, sastancima s ministrom unutarnjih poslova koji prenaglašeno i karikaturalno objašnjava submisivnom inspektoru kako funkcionira politika te, naravno, prijeti smjenom, zatim razgovoru ugodnom s predstavnikom opozicije. Sve u svemu, vazda neko brbljanje bez svrhe i razloga koje nikamo ne vodi i ničemu ne služi, ali troši vrijeme i strpljenje gledatelja naviklog na standarde britanske, nordijske, španjolske, pa čak i srpske produkcije koje pršte dinamikom, spektakularnim zločinima, živopisnim likovima, sugestivnom atmosferom i neočekivanim razrješenjima. Dakle, svime onime čega u Bijelom putu nema ili ima tek u tragovima.
Vrijeđanje inteligencija gledatelja
Dovoljno je zaustaviti se tek na dvije uvodne scene. U prvoj gledamo kako dva muškarca iz glisera vade leš zamotan u plastiku i postavljaju ga na onu već spomenutu morsku stijenu. Zatim rastvaraju plastiku tek toliko da bi se vidjelo lice mrtve djevojke. Zašto to rade?
Jasno nam je da ostavljaju leš da bi bio nađen - da to ne žele, bacili bi ga u more - no zašto rastvaraju plastiku? Žele da bude identificirana, no zar doista misle da policajci, kad pronađu leš, ne bi i sami otvorili plastiku i pregledali lice i tijelo? Ovakvim bedastoćama koje vrijeđaju inteligenciju gledatelja, i to gledatelja koji očito imaju mnogo više iskustva s krimićima od samih autora, serija obiluje. I baš nervira.
No, već smo na sljedećoj sceni: u fotelji za svojim radnim stolom, u policijskoj stanici, šef šibenske policije obraća se sugovorniku koji mu se približava, dolazi prijateljski iza leđa i ničim izazvan ga zadavi.
Na scenu koja bi svakom redatelju predstavljala izazov jer mu pruža priliku da već u prvim minutama postavi stilske temelje serije i kreira atmosferu te da zakači gledatelja za ekran, redatelj Bijelog puta ostao je hladan ko špricer i manirom rutinera stvar odradio lijevom rukom. Ma čas posla, kao da režira, božemiprosti, sapunicu.
Najveći uspjeh redatelja? Larin izbor: Izgubljeni princ
Redatelj Tomislav Rukavina pojavio se na sceni krajem devedesetih, i to kao dio trijumvirata talentiranih klinaca koji su uz njega činili još i Dalibor Matanić i Stanislav Tomić. Njih su trojica zajedno režirali tri zapažena dokumentarca - Sretno, Bag i Metropola - a zatim je svaki krenuo svojim putem.
Najuspješnijim se pokazao Dalibor Matanić, barem dok nije canceliran, dok je Rukavinina karijera mnogo manje upečatljiva, a većinom je vezana uz režiju sapunica. Najveći uspjeh mu je film Larin izbor: Izgubljeni princ, filmski izdanak tada popularne telenovele Jelene Veljače koji je u kinima pogledalo impresivnih 76.5 tisuća gledatelja, dok je na televiziji režirao još i nelošu, no ne i uspješnu seriju Na terapiji.
Sapunice kao što su U dobru i zlu, Kumovi, Vatre Ivanjske, Larin izbor i druge ostavile su traga na Rukavinin redateljski stil, što sada bode oči u seriji koja je zahtijevala mnogo suptilniji narativni stil i vizualni rafinman. Samo je u telenovelama potrebno prije svake scene koja se događa u policiji insertirati krupni plan ploče na kojoj piše da je riječ o policijskoj postaji, naglašeno režirati scene u kojima se na kraju ništa ne dogodi, a nezainteresirano one koje bi doista trebale biti dramatične.
A tek da mi je znati kome je palo na pamet raditi montažnu sekvencu u kojoj pratimo put ministra policije u automobilu pod pratnjom od Zagreba do Šibenika. Big deal!
Režija dijaloga nije bila od pomoći glumcima koji prečesto bivaju ostavljeni sami s nezgrapnim tekstom, nerijetko banalnim, još češće nepotrebnim, a na trenutke i ridikuloznim. Blaziranost, inače tako karakteristična za naše televizijske glumce, ovdje čak i nije najveći problem.
U jednoj sceni Nina Violić brižno savjetuje svome šefu koji kreće na put u Zagreb: "Uzmi kapu, gore ti puše, na pumpi."
Frano Dijak (bez grama ironije): "To si se dobro sjetila."
No comment. Ovakav bizaran dijalog možda bi dobro funkcionirao u nekom pomaknutom diskursu, štajaznam možda u Fargu, no ovdje predstavlja tek trenutak izuzetne scenarističke inspiracije koju je običnom filmskom kritičaru teško razumjeti.
Svemu usprkos, neki su glumci ipak uspjeli nešto napraviti od svojih uloga, Ninu Violić smo već spomenuli, dobar je i Enes Vejzović u ulozi upornog policijskog istražitelja, zatim Judita Franković kao brižna majka i hladna kučka, supruga uhapšenog tajkuna, te poslovično odličan Goran Bogdan kao vršitelj dužnosti u šibenskoj policijskoj postaji. Većina ostalih glumaca se mučila, a najveći miscast je baš glavni glumac Franjo Dijak, čiji je lik toliko traljavo napisan da glumcu nije fer puno zamjerati.
S obzirom na to da je ovaj tekst nastao nakon odgledane tri od ukupno šest epizoda, pristojno je ostaviti mogućnost da će se serija u preostale tri epizode čudesno popraviti, no bojim se da je Bijeli put već od prve epizode debelo skrenuo na put bez povratka.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati