Screenshot: Josef
Foto: Borna Čavrag
Video: Tomislav Brdjanović

JOSEF, film koji je prašinu podigao ne onim čime bi zaslužio - kvalitetom izvedbe i odabirom teme, nego epizodnom ulogom Marka Perkovića Thompsona i podatkom da je on za ovo djelo skladao glazbu, doživio je splitsku i zagrebačku premijeru. Film je ovog ljeta pobrao pohvale na Pulskom festivalu. Od nagrada je dobio samo Arenu za posebne efekte, ali je definitivno bio film o kojem se najviše pričalo.

Istaknuti pripadnici hrvatskog glumišta koji su za Indexovu kameru iznijeli dojmove o filmu, puni su hvale za, kako kažu, impresivan rezultat jednog nezavisnog projekta.

Baraka pet be susreće Tanku crvenu liniju

Na spomen Prvog svjetskog rata i bitaka u Galiciji, ne toliko prosječnom Hrvatu na pamet će prvi pasti Miroslav Krleža. Najveći hrvatski pisac u nekoliko je svojih djela prikazao nevoljno i uzaludno vojevanje mobiliziranih hrvatskih "landsera" za raspadajuću austrijsku monarhiju. U dalekoj i stranoj pokrajini na tužnom, blatnom i krvavom europskom Istoku, sve te naše kmetove, ako i prežive ruski metak i granatu, dokrajčit će sablja čerkeskih pljačkaša ili boleštine koje po vlažnim rovovima prenose štakori.

Točno tako počinje i završava film Stanislava Tomića, kada slučajno preživjeli austrijski vojnik nakon pokolja uzima uniformu i identifikacijsku pločicu od mrtvog dočasnika. Do kraja filma pločica nekoliko puta mijenja vlasnika, a ime koje se na njoj nalazi je, dakako, ključ.

Spektakl u nezavisnoj produkciji, bez prosipanja proračunskih milijuna

I u Josefu glumi domobran Jambrek, ali tu je i Marko Perković, pa makar i u "negovornoj" ulozi. Međutim, gdje je Thompson, tu je i spektakl, pa do kraja ne gledamo zdvajanje sušićavih i prisilno unovačenih Zagoraca i Dalmatinaca za "K und K" carevinu, nego eksplozijama, bitkama i specijalnim efektima nabijenu simboličnu priču o Hrvatskoj u prošlom stoljeću, odnosno o hrvatskoj opsjednutosti "povijesnim silnicama", kako je to lijepo govorio pokojni vrhovnik.

Posebno su impresivna fotografija Mirka Pivčevića (oni koji su gledali "Živi i mrtvi", koje je također snimio, odmah će uočiti sličnost) potpuno preuzeta iz estetike špageti vesterna, uvjerljivi kostimi i lokacije. Moslavina je pokazala da je jedna od filmski najzahvalnijih hrvatskih regija. Osim što se u njoj može snimiti remake "Južnjačke utjehe", i "Josefu" je ponudila savršen seting.

Gledajući sve to, teško je vjerovati da je film napravljen za manje od milijun kuna i za mjesec dana, ali Tomić i njegovi suradnici pokazuju da nije sve u budžetu, nego i u raskošnoj stilizaciji, na koju se film potpuno oslanja. To je vidljivo i u bombastičnom Thompsonovom "scoreu", kao i njegovoj tipičnoj pjesmi koja kreće s odjavnom špicom, ali nikako "ne spada u vrh njegovog opusa", pa je zbog toga dobro za film koji toliko polaže na glazbu, da je pjesma na samom kraju.

Pločica je tolkienovski prsten: Nosiocu daje spas i moć

Kako se radnja od potmulog kotrljanja na početku odmotava prema zaglušujućoj grmljavini na kraju, tako pločica sve češće mijenja vlasnika, a ono što na njoj doista piše saznat ćemo tek na kraju, kada je kamera pokaže, iako smo to već do tada čuli mnogo puta. Međutim, u multinacionalnoj carevini i vojsci, ime koje se na jednom jeziku izgovara Josef, na nekom drugom je Josip. Ne ljutite se, ovo nikako nije spoiler; nakon druge štafetne predaje pločice, potpisnik teksta bio je tek jedan od nekolicine u redu, kojem je ovakav rasplet glasno pao na pamet.