Ice Cube objavio fotografiju vješanja partizanke Lepe Radić, znate li priču o njoj?
AMERIČKI reper Ice Cube na društvenim je mrežama objavio fotografiju vješanja Lepe Radić, partizanke koju su Nijemci pogubili sa samo 17 godina i koja je 1951. godine proglašena narodnim herojem.
Cube nije dodao opis uz fotografiju, no njegovi pratitelji odmah su u komentarima požurili objasniti tko je djevojka na fotografiji i koja je njezina priča. Inače, reper posljednjih dana često objavljuje povijesne fotografije, ali i one povezane s prosvjedima u SAD-u.
U suradnji s Yugopapirom mi vam donosimo priču o životu i smrti Lepe Radić, koja je originalno objavljena 1968. godine.
Ožujak 1968.: U toku borbi za oslobođenje Zagreba u torbici jednog njemačkog vojnika koji je poginuo na Ilici, među ostalim stvarima nađen je i film. Kada je razvijen, snimci su privukli pažnju. Na filmskoj traci je zabilježeno vješanje jedne partizanke.
Nitko, međutim, nije znao tko je bila ta djevojka koja se, to se na slici vidjelo, herojski držala. I pored mnogih pokušaja i dugog upornog traganja, njeno ime je ostalo nepoznato. Impresivna fotografija koja priča o tragičnoj smrti prkosne djevojke, čuvana je poslije rata u Muzeju revolucije u Mostaru. Vrijeme je prolazilo.
Jednog dana, neki vojnik koji je svratio u muzej, zastao je iznenađen pred ovom fotografijom: "Pa ovo je moja sestra od strica!", povikao je i sam gotovo ne vjerujući u svoje otkriće. Tako se saznalo ime partizanke Lepe Radić iz siromašnog sela Bistrice, pod Kozarom, koju su Nijemci objesili 1943. godine.
Kakva je bila ta djevojka?
Iz starog albuma
Nastavnica Srednje domaćinske škole u Bosanskoj Gradiški Dragica Radulović, prosijeda žena već u godinama, prelistala je ovih dana požutjele đačke sveske izmiješane s nekoliko starih fotografija i prebirala po uspomenama: "Kako da se ne sjećam Lepe. Bila je moj đak. Uvijek je izgledala vedra i raspoložena. Veoma mnogo je voljela poeziju..."
Stara nastavnica je izvukla fotografiju na kojoj se vidjelo dvanaest nasmijanih djevojaka u šarenim narodnim nošnjama. Na poleđini su se jedva mogla razaznati već izblijedjela slova: "Peti razred ženske zanatske škole na ekskurziji Sušak, 7. srpnja 1939".
"To su njene prijateljice. Lepe, na žalost, nema na ovoj slici. Sjećam se koliko je željela vidjeti more. Ali nije pošla na ekskurziju jer je za to trebalo dosta novca. Ona nije htjela trošiti ono što je njen otac u selu s mukom zarađivao. Inače, od ovih djevojaka četiri nisu među živima. Miru Race su ubile ustaše, Nena Lukić je streljana pred dućanom svoga oca, Desu i Miru Bamburać, rođene sestre, objesili su o električni stup... Lepa je bila najljepša među njima. I najveselija."
Obitelj Lepe Radić čuva šest partizanskih spomenica. Tri spomenice i Orden narodnog heroja leže na crnom samtenom jastuku...
Obitelj junaka
Čuli smo dirljivu priču o hrabroj skojevki i partizanki. Još kao učenica u Bosanskoj Gradiški, Lepa je od strica Vladete, radnika-električara i komuniste, dobivala zabranjene knjige. Čitala ih je danonoćno. A onda je došao rat. U partizane je ispratila prvo oca Svetu, stričeve Vladetu i Voju, strinu Jovanku. Lepa Radić (u bijeloj bluzi) sa svojim rođakinjama u rodnom selu Bistrici pod Kozarom, neposredno prije početka rata 1941. godine.
Bezbrižna mladost je prekinuta.
Na svoj šesnaesti rođendan sa sestrom Darom, starijom samo godinu dana, pošla je i sama u borbu. I već te prve ratne zime borci Grbavačke čete upoznali su njenu neustrašivost u mnogim diverzantskim akcijama. U ambulanti Drugog krajiškog odreda bila je najmlađa bolničarka. Mladen Stojanović, legendarni partizanski komandant i liječnik, učio ju je kako se njeguju ranjenici. Tog proljeća, u sedamnaestoj godini primljena je u partiju. Srpanjskih dana 1942, kada je počela velika bitka za Kozaru, Lepa je prošla kroz obruč neprijatelja s jednim bataljunom i našla se u Podgrmeču. U toj bitci poginuli su joj otac Sveto i stric Vladeta, a jedini brat Milan, još dijete, odveden je u Jasenovac odakle se nikada nije ni vratio.
U Podgrmeču, kao član Opštinskog komiteta KPJ za Srednji Dubovik kod Bosanske Krupe, prionula je na posao. Danju je okupljala omladinu i žene, a noću s borcima išla u akcije na neprijateljska uporišta. Iz tih teških dana sačuvano je jedino njeno pismo, u stvari odgovor sestri Dari koja ju je uporno pozivala da je posjeti u oslobođenom Bosanskom Novom: "Rado bih došla da se vidimo jer jedino tebe još imam, ali posao mi ne dozvoljava. Kad god sam slobodna, sjedim u svojoj maloj seoskoj sobici i razmišljam o svima nama, o bratu Milanu koji sada negdje trune u Jasenovcu... "
Bori se narode!
Iz oslobođenog Bihaća stric Vojo, intendant Prvog bosanskog korpusa, poslao joj je dvije deke da se zaštiti od surove zime na Grmeču. Od tih deka Lepa je sašila sebi posljednje vojničko odijelo. U vrijeme žestokih okršaja pod Grmečom, siječnja 1943., Lepa je bila član štaba za evakuaciju naroda i ranjenika, hrane i stoke s područja koje je neprijatelj napadao. Organizirala je utočišta za izbjeglice, pomagala i hrabrila majke s djecom, predvodila nemoćne, gole i gladne u sleđenoj i opkoljenoj planini. Te sudbonosne veljačke noći, kada su Peta i Druga krajiška lomile neprijateljski obruč preko Ravnog Dola, Lepa je s više od stotinu žena, djece i staraca, išla kroz duboki snijeg za partizanskim brigadama.
Ali, brze njemačke kolone ispresijecale su utočište za izbjeglice u planini. I njena grupa je bila opkoljena. Ispalila je na Nijemce svu municiju iz puške i pištolja, ali time nije mogla obraniti ni sebe, ni bespomoćnu djecu i žene. Onda se kao tigrica bacila na neprijatelja. Vikala je: "Bori se narode! Ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, imat će tko da me osveti!", odzvanjalo je planinom...
Samo poslije nekoliko dana uputila se, bez riječi, laganim korakom prema stolu pod bagremom kraj željezničke stanice u Bosanskoj Krupi. Kada je stala pod vješala, prkosno je uzviknula: "Živjeli partizani! Živjela Crvena armija!" ali je omča prekinula njenu posljednju riječ.
To se dogodilo krajem veljače 1943. godine. Tako je umrla Lepa Radić, prije nego što je napunila osamnaest godina. Tu pod bagremom je i sahranjena. Tu je sada skroman spomenik.
Napisao: Dragoje Lukić (Ilustrovana, 1968.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati