IMA TOME barem jedno trideset godina kako mi je jedan poznanik rekao: "Johnny je teška osoba, kažu da odjedanput više ne pozdravlja ni svoje dugogodišnje prijatelje." Nije me previše zanimala ta glasina, bila istinita ili lažna, odavno sam naučio razlikovati umjetnika od njegovog djela.

Johnny pjevač

A govorimo o djelima koja spadaju među najznačajnija u cijeloj povijesti hrvatskog i ex-Yu rocka. I dok su neki frktali na njega još odavno - što zbog toga što je bio dijete JNA oficira, što zbog njegovih stavova i ispada - pa se krenulo i u revaloriziranje (čitaj: podcjenjivanje) njegovog opusa, meni je Johnny bio višestruko zanimljiv.

Za početak, on je meni i kao izvođač bio sasvim solidan. Imao je glas koji me bojom podsjećao na Davida Byrnea, tad je bilo moderno zvučati očajnički, hiperemotivno, titrajući u visokom registru na granici vriska. I to je Johnny radio dosta solidno, poput onog davljeničkog "od naaaaaas" u Ne mogu pomoći nikome od nas.

Svi vi iz moje generacije, kao i svi koji ste svirali Azru na tulumima, dobro znate da ste za neke tonove morali napregnuti glasne žice. Johnny nije dolazio do granice pucanja, savladao je pjevanje taman toliko koliko mu je trebalo da njegove pjesme propjevaju. 

Johnny gitarist

I daleko od toga da je bio loš gitarist. Njegovo slaganje akorda u pjesmi Kipo, kao i njegova lijepa solaža u Lijepe žene prolaze kroz grad, jasno su pokazivali da se ne radi tek o nekom bijesnom punkeru koji prangija svojom gitarom, nego o suptilnom sviraču koji dobro zna što je potrebno njegovoj pjesmi. 

Azra je imala odličnu ritam-sekciju i Johnny je dobro znao kako se treba uklopiti. Svakako nije bio virtuoz, premda je u jednom periodu na koncertima doista sebe ufuravao kao prvu Hendrixovu zamjenu. Ipak, ubrzo je u bend ubacio odličnog Juricu Pađena, a znao je angažirati i tadašnjeg najboljeg Yu-rock gitarista Vlatka Stefanovskog (Nemir i strast); ipak je shvaćao granice svojih mogućnosti.

Johnny skladatelj

Novi val je gajio minimalističku estetiku, bilo je bitno da stvar pogodi u žicu, da bude ritmična, pamtljiva, pjevljiva. Johnny je u tom smislu bio zapravo naš Joe Strummer. Naštancao je hrpu upečatljivih pjesama koje se i danas rado pjevaju i slušaju. Četiri akorda poput onih u Balkane moj i eto vam vječitog hita na svim tadašnjim i kasnijim partijanjima uz gitaru. Svi vi koji ste učili gitaru znate bez problema izvesti G, Am, C i Em, ali, hajde, napravite od toga pjesmu koja će vas dići kao Johnnyjeva.

A znao je i obogatiti te inače jednostavne harmonije, poput onog vrlo pristalog dim akorda u Daleko od istine. I poigravanja kromatikom u Karti za sreću. Ovo svakako nije najbolja snimka, ali lijepo čujete gitaru i prekrasnu harmoniju, koju kao da je izvukao iz nekih od vječnih hitova šezdesetih. Točno možete zamisliti The Hollies da ovo izvode.

Johnny tekstopisac

A Johnny je bio najpoznatiji po svojim tekstovima. Pričao mi je jedan od nekoć najboljih profesora književnosti s Filozofskog u Zagrebu kako mu je u danima najveće popularnosti Azre jedna studentica za diplomski obradila upravo Štulićevu poeziju. I došla na obranu s gitarom, valjda da bi bolje ocrtala ljepotu te poezije. "Meni je to jeftimba", rekao mi je taj ugledni znalac, s čime se nisam baš složio.

Johnnyjeva poezija uglavnom je stvarnosna, dakle, prepričava neke istinite događaje i opisuje likove koje je poznavao. Ali, ima tu i hermetičnijih tekstova, poput Sestre Lovel, koja djeluje mračno, zlokobno i politički angažirano: "I ne ljuti Velikog Brata, nasmiješi mu se iz potaje, on je tu dogodine", pjevao je Johnny na granici otvorene kritike tadašnjeg sustava.

A Kurvini sinovi djelovali su toliko eksplozivno da je Johnny morao dodati podnaslov "protiv imperijalizma", kako se ne bi neki onodobni drugovi zapitali koga on to naziva kurvinim sinovima. Johnny je bio modernistički pjesnik, nije držao do rime, bila mu je bitnija poruka, emocija, istina. 

I Johnny se sa svojim tekstovima polako probija i u akademskije krugove, koji prihvaćaju da u prikazu hrvatske poezije onoga razdoblja i njemu pripada određeno mjesto.

Johnny internetska svađalica

A o ovome mi je najbezveznije pisati jer ni sam ne znam što bih iskreno rekao. Njegova nedavna blogerska tirada o kazališnoj redateljici Snježani Banović naprosto nije dostojna nikakve analize. Kao što ne vrijedi razbijati glavu ni time zašto snima pjesme u kojima zvuči kao da pjeva iz susjedne sobe. Ili zašto je svojedobno negirao da u Balkanu jasno govori o Pankrtima, rodonačelnicima jugoslavenskog punka. Ne znam je li to neko trolanje ili je to naprosto on i je li to sadašnji on ili je oduvijek bio takav. Niti me to zanima.

Kako sam već objasnio, razlikujem umjetnika i njegovo djelo. U suštini su prava djela uvijek veća od svojih tvoraca. Čak mi je i nebulozno kad netko otkrije kakav fun fact o umjetniku (ili znanstveniku), ono, zamisli kakav je bio u privatnom životu. Nezgoda je u tome što ovdje nitko ništa ne otkriva o Johnnyju, nego on samog sebe prosipa po internetu.

Johnny, be good. Mi bismo na miru htjeli i dalje slušati tvoje pjesme i analizirati svirku, pjevanje, kompoziciju ili naprosto uživati bez pretjeranog razmišljanja. Ne moraš se očajnički truditi da nas što više razočaraš.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.