Josip Broz Tito: I dalje najveći brend ovih prostora
Foto/Screenshot: Shutterstock/Filmske novosti/Wikipedia/Facebook
NA DANAŠNJI dan prije 36 godina preminuo je predsjednik SFRJ-a Josip Broz Tito. U zemlji u kojoj mrtvi vladari zapravo nikada ne umiru, bivši predsjednik i dalje je aktualna tema, a koplja se i dalje lome. Za neke je bio "najveći sin naših naroda i narodnosti", za druge zločinac, ali prije svega, bio je i ostao jugoslavenski brend, sa svim svojim prednostima i nedostacima.
Oni skloni nostalgiji i danas se sa sjetom prisjećaju Socijalističke federativne republike El Dorado i vremena kada je mlijeko teklo u potocima, kuće nicale kao gljive poslije kiše, radnici se budili i lijegali s osmijehom na licima, a posezanje za novčanikom nije bio događaj koji je izazivao tugu.
Oni drugi ne dijele njihov optimizam i smatraju da je riječ o mračnom razdoblju povijesti pozivajući se na zločine, smaknuća, otoke rezervirane za političke neistomišljenike i sve samo ne sjajan život za pojedince sa stavom koji nije bio u skladu s ideologijom tadašnjeg režima.
No, svi će se složiti da je Josip Broz Tito bio jedinstvena pojava i povijesna ličnost koja i dan danas egzistira u kolektivnoj svijesti naroda koji se ne miče iz prošlosti i nadnaravno biće o kojem se raspredaju priče više od tri desetljeća nakon njegove smrti i više od dvadeset godina nakon smrti njegove samoupravne tvorevine.
Voljeli li ga ili mrzili, riječ je o kultu koji odbija umrijeti ili ga barem odbijamo sahraniti.
Tito kao zvijezda filma, televizije i kazališta
U svojim nastojanjima da se predstavi na najbolji mogući način, Tito nije koristio samo moć javne televizije, medija, domaćih i stranih uglednika te vojske spin doktora, već i, kao pravi filmofil, snagu sedme umjetnosti. Međutim, zanimljivo je spomenuti da, unatoč dugogodišnjoj sveprisutnosti i statusu mitskog simbola, postoji vrlo malo snimaka iz privatnog života, a valja nadodati i kako je u jugoslavenskoj kinematografiji, prije njegove smrti, često spominjan, ali u stvarnosti se vrlo rijetko pojavljivao kao lik.
Ipak, kao što smo imali prilike doznati pogledavši dokumentarni film "Cinema Komunisto", Tito nije volio jeftine trikove već je pazio da se njegovom liku pristupa s oprezom i taktom, a kako bi sebe i partizane učinio "većima od života", angažirao je najbolje redatelje, domaće i strane zvijezde te je izlazio u susret snimateljima, kako financijski, tako i logistički (korištenje vojske i vojne opreme).
Filmska kritičarka Mira Boglić tako ističe da je Tita po prvi puta na filmu 1945. utjelovio Rus Ivan Bersenjev u sovjetskom filmu "U planinama Jugoslavije", a u Jugoslaviji Vjekoslav Afrić u filmu "Živjet će ovaj narod". Uslijedili su Richard Burton ("Sutjeska"), Marko Todorović ("Užička republika" i u nizu televizijskih i kazališnih projekata), Lazar Ristovski ("Igmanski marš"), Miša Janketić ("Tito-Churchill, strogo povjerljivo"), Rade Šerbedžija ("Bombaški proces"), a u Vrdoljakovoj mini seriji i Boris Svrtan koji se s likom Josipa Broza po prvi puta susreo još 1993. u "Spika na spiku".
Bilo je tu i kazališnih predstava i niz dokumentarnih filmova o Titu, a onaj Antuna Vrdoljak (koji je velik dio građe "posudio" iz nikad završenih Bulajićevih "Iz Titovih memoara") 2010. pretvorio se u pravi televizijski blockbuster.
Tito kao jugoslavenski simbol stila
Fascinaciju Titom nisu dijelili samo narodi ovih prostora već i poznati gosti koji su pohodili naše krajeve i redovito ostajali oduševljeni raskošnim životnim stilom predsjednika. Tadašnje ljepotice, Sophia Loren, Gina Lollobrigida i Brigitte Bardot bile su njegove počasne gošće na Brijunima i izložene šarmu jugoslavenskog Jaya Gatsbyja.
Richard Burton i Elizabeth Taylor bili su dobri prijatelji s jugoslavenskim šefom, Orson Welles tvrdio je da je Tito "najveći čovjek na svijetu", a čak je i poznati redatelj i oskarovac Oliver Stone svojevremeno izjavio kako bi o Titu volio snimiti film.
I uistinu, pričao Titu je kao stvorena za veliko platno. Raskoš, život na visokoj nozi, skupa pića, odijela po mjeri, megalomanske zabave, luksuzni vozni park i žene. Bio je to pravi kapitalistički lifestyle usred balkanske vukojebine - a Tito nije štedio. U nedostatku kralja, Tito je bio, kako bi Amerikanci rekli, "sljedeća najbolja stvar". Štoviše, Nikita Hruščov jednom je prilikom izjavio: "On nije komunist, on je kralj".
Odlično odrađen PR, koji je možda bolje nazvati starom dobrom propagandom, pretvorio ga je u nešto više od običnog diktatora - čovjeka koji je pio samo Chivas, pušio najfinije cigare i slovio za zavodnika bez premca.
Primjera radi, poznata je njegova afrička turneja koja se razvukla na 72 dana, a pritom je za sobom, poput zvijezde na steroidima, vukao vojsku zabavljača i ratnu mornaricu.
Tito kao ruski špijun, dvojnik, musliman i mason
Uz ovakvu populatnost dolaze i brojne teorije zavjere pa je Tito u godinama nakon smrti dobio i jednu novu dimenziju o kojoj se za njegova života nije moglo javno pisati niti govoriti. U njegovim ste "neslužbenim biografijama" tako često mogli naići na cijeli niz više ili manje provjerenih informacija koje su vremenom postale legende u koje mnogi bezrezervno vjeruju i ne osjećaju potrebu dodatno ih istražiti.
Tito je tako bio agent NKVD-a, imao je snažne veze s masonima koji su utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji, prije smrti je prešao na islam, ali priča koja se najduže zadržala u narodu bila je ona da je u jednoj fazi života zamijenjen misterioznim infiltratorom, dvojnikom kojeg je obučavao ni više ni manje nego Staljin kojem je Tito (ili Tito II.) u jednom trenutku otkazao poslušnost slizavši se sa zapadom.
"Dokaza" je više nego dovoljno, a verzija priče još više. Njegov je naglasak nekima bio izuzetno sumnjiv, svirao je klavir (što je nečuveno za djecu iz siromašnih obitelji), a ako to nije dovoljno, izvučen je "as iz rukava". Naime, "pravi Tito", ra razliku od podmetnutog, nije imao deset prstiju jer neki njegov kolega šegrt nekom je nekad potvrdio da je Titu, još kao mladom bravaru, mašina odrezala prst. Vjerovali u priču ili ne, ista se zadržala i još uvijek se prepričava s više ili manje ukrasa.
Tito kao bajka prije spavanja
Generacije klinaca odrastale su na nevjerojatnim dogodovštinama mladog Tita, a postati Titov pionir postala je neizbježna stanica u odrastanju mladih ljudi. Ipak, bila je više od toga, bila je to čast. Drugim riječima, već od malih nogu, djeci je valjalo usaditi "prave vrijednosti", a to je najlakše bilo učiniti uz pomoć priča o ponekad nestašnom, ali uvijek hrabrom i plemenitom Vođi.
"Dječak sa Sutle" potekao je iz radničke obitelji i bio je, zbog teške neimaštine, prisiljen raditi od malih nogu, a priče o njegovu odrastanju, ukrašene ili ne, postale su poučne crtice čija je svrha bila mlade podučiti pravim vrijednostima.
Primjerice, još kao dijete, mladi je Josip ukrao sušenu svinjsku glavu s tavana koju je obitelj Broz čuvala za Novu godinu, ali to nije učinio iz sebičnih razloga već kako bi nahranio braću i sestre. Tu je i priča o snalažljivom Joži koji je slomio korito koristeći ga kao sanjke, a kako zaboraviti priču o njegovom ljubimcu iz djetinjstva, kudravom ovčaru Polaku uz kojeg je pravio prve korake i kojeg je na posljetku spasio od sigurne smrti hraneći ga bez očeva znanja.
A kad je materija upijena, Tito nije bio samo voljeni vođa, već i dobar drug, ljudina, ljubitelj životinja, vješt taktičar i gotovo svemogući "Übermensch" s imidžem običnog čovjeka.
Pioniri su postali omladinci, Titova štafeta bila je događaj godine, a 25. svibnja (iako je njegov rođendan bio 7. svibnja, slavio se 25. kako bi označio neuspješan nacistički pokušaj da ga se likvidira), nakon što je proputovala cijelu Jugoslaviju, bila mu je osobno uručena u Beogradu na organiziranim sletovima.
I poslije Tita - Tito
Štafeta je prvi puta istrčana 1945., a održala se pune 42 godine. Ispočetka se radilo o "Titovoj štafeti (1945.-1956.), zatim o "Štafeti mladosti" (1957.- 1980.), a na kraju i o "I poslije Tita - Tito" (1981.-1987.). Do Titove smrti, 1980. godine, dodjeljivala se njemu osobno tijekom velikih sletova na stadionu JNA u Beogradu.
Posljednju Štafetu mladosti 1987. godine pratio je skandal u koji su uključene i vojska i policija. Naime, ponuđeni plakat za proslavu Dana mladosti, idejno rješenje ljubljanskog dizajnerskog ateljea Novi kolektivizam, u stvari je bio prepravljeni njemački nacistički plakat, kopija djela "Treći Reich" Richarda Kleina.
Problemi su nastali kada je Nikola Grujić, inženjer mehanike, zapazio sličnosti između dva plakata. Nakon što su u priču uključeni i mediji, izbila je tzv. “plakatna afera”. Policija je pokrenula postupak, a članovi komisije uključeni u odabir ovog prijedloga, bili su podvrgnuti ispitivanju.
Do suđenja nije došlo zbog nedostatka dokaza, a nakon godinu dana slovensko je javno tužiteljstvo izdalo izjavu za javnost zaključivši da je studio Novi kolektivizam "primijenio legitimnu retrogradnu umjetničku metodu koja je podložna različitim tumačenjima".
A da inspiracije na ovim prostorima nikad ne ponestaje dokazuje i film "Houston, We Have a Problem" Žige Virca koji se upravo prikazuje u kinima i koji se bavi pričom o američkoj kupnji jugoslavenskog svemirskog programa.
Ukratko, Tito je i u 2016. jedna od najvećih zvijezda i jedan od najprepoznatljivijih brendova ovih prostora.
Facebook
Google
