U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst o školovanju sedamdesetih godina.

Kolovoz 1972: Je li doista bezazlen paradoks na startu u životu i školovanju naših osnovnoškolaca - da u nekim gradovima jedni dobivaju udžbenike besplatno, a u drugima ih ne mogu dobiti ni na kredit?

Roditelji mnogih osnovnoškolaca pomalo su razočarani. Školski praznici su na izmaku, treba kupiti nove udžbenike i pribor, a u prodavaonicama "Mladosti" i zagrebačke "Name" ne mogu više dobiti potrošačke kredite kao prošle godine. To je najviše pogodilo roditelje slabijih materijalnih mogućnosti, jer nije lako od skromnih plaća odvojiti 300, 500 i više dinara za jedno dijete da bi moglo poći u školu! (Časopis Plavi vjesnik koštao je tada 3 dinara).

U Zagrebu se udžbenici ne mogu dobiti ni na kredit

Dakle, dok u nekim mjestima Jugoslavije učenici osnovne škole dobivaju udžbenike i školski pribor besplatno, u Zagrebu ih ne mogu dobiti ni na kredit. Zašto? Zbog poznate restrikcije sredstava za potrošačke kredite, banke su ograničile sredstva za tu namjenu i spomenutim poduzećima, a kako ona moraju platiti izdavače školske knjige brzo i na vrijeme, kupci su ostali bez mogućnosti da se posluže kreditom.

Inače, udžbenici i školski pribor na vrijeme su stigli u prodavaonice; jedino je još potrebno pripremiti podeblje novčarke, pogotovu oni koji imaju više učenika u obitelji. Jer samo knjige, bez pribora, za prvoškolca stoje 142 dinara, a za učenika završnog razreda osnovne škole oko 300 dinara, također bez pribora (pernica, torba, kuta, papuče i ostale potrepštine).

Bojazan od poskupljenja

Da bi kredit dobro došao mnogim roditeljima, u to uopće ne treba sumnjati. Životni troškovi su stalno u porastu, a mjesečni osobni dohoci baš ne "rastu". Porasle su cijene poljoprivrednih proizvoda, cijene u maloprodaji. Računa se da su troškovi života (od prosinca 1971. do lipnja ove godine) prosječno rasli svaki mjesec dva posto...

Napominjemo to zato da bi se donekle stekla slika o našem životnom standardu i uočila razlika između njega i položaja onih koji materijalno teško mogu podnijeti - školovanje vlastite djece, a ono je kao besplatno ustavom zagarantirano.

Ovaj put govorimo o osnovnoškolcima kod kojih se ta ideja o besplatnom školovanju najprije pokušava provesti u život. Da samo usput napomenemo: besplatne udžbenike i školski pribor dobivaju učenici u obaveznim školama u nordijskim zemljama, u mnogim europskim zapadnim i istočnim zemljama. Kod nas ta ideja umalo nije proglašena utopijom (s izuzetkom nekih gradova), u Zagrebu su ukinuti krediti i eto razloga za još jedno nezadovoljstvo ljudi slabijih materijalnih mogućnosti.

Prisutna je bojazan od novih poskupljenja, među ostalim i školskih udžbenika koji su još prije dvije godine poskupjeli 13 posto. Uz to roditelji strahuju i od novih nastavnih programa, jer znaju da su za njih potrebni novi udžbenici, a to zahtijeva nove troškove.

Iako se promjene u nastavnim sadržajima mogu opravdati unošenjem novih naučnih spoznaja, koje su gotovo svakodnevne, ipak je dogovoreno da se novi udžbenik ne bi mogao mijenjati najmanje pet godina kako bi se njime mogli služiti učenici nekoliko godišta. Tako bi uštedjeli roditelji, škole i društvo.

Skraćeno školovanje?

Usprkos spomenutim prigovorima ne bi trebalo sumnjati da se kod nas ništa ne poduzima za skraćenje školovanja (što bi i roditelje materijalno rasteretilo), a da istodobno ne izgubi na efikasnosti i suvremenosti. 

Tako smo ove godine saznali da je u Herceg-Novom na sastanku republičkih i pokrajinskih sekretara za kulturu prihvaćena ideja o skraćivanju školovanja (za godinu dana) u osnovnim, srednjim, višim i visokim školama.

Zatim, zbog ograničenosti sredstava namijenjenih financiranju studija i strani studenti će morati drukčije regulirati svoje školovanje - čini se već od ove jeseni. Prema prijedlogu Republičke zajednice za financiranje usmjerenog obrazovanja, strani studenti bi morali djelomično i sami sudjelovati u pokriću troškova svoga školovanja. Računa se da bi se tako uštedjelo oko 10 milijuna dinara, a zatim bi se time podmirili drugi troškovi u našem školstvu.

Još su se čuli prijedlozi da srednjoškolci i studenti ponavljači sami plaćaju školovanje u ponovljenoj godini jer su troškovi za njih danas prevelik luksuz za mogućnosti zajednice. Zatim se predlaže da oni koji završe jedan fakultet, a žele potom nastaviti studij na drugom fakultetu - da i oni sami plaćaju svoje drugo školovanje. To bi se trebalo ticati i onih koji istodobno studiraju na dva fakulteta.

Šezdeset tona udžbenika

Spominju se još mnoge moguće novosti u našem školstvu, ali o tome kako da se olakša roditeljima da mogu podnijeti troškove za svoju djecu - malo se govori. Prisjetimo se pri tom zanimljive ideje - o besplatnoj dodjeli udžbenika učenicima osmogodišnje škole. Ta je zamisao provedena u mnogim našim mjestima, a u Zagrebu još nije...

Međutim u Zagrebu se o njoj ozbiljno raspravljalo još prije osam godina, kad se doista ta zamisao mnogima činila neostvarivom. Na početku 1964. Prosvjetno-kulturno vijeće i Gradski savjet za prosvjetu preporučili su zagrebačkim školama da stvore fondove za školske udžbenike, da se založe da ta akcija očvrsne, ali nije nam poznato kako je na kraju završila. Očito - bez uspjeha i rezultata.

"Besplatni udžbenici popravili uspjeh učenika"

Tad su neki zagrebački pedagozi tvrdili da bi besplatni udžbenici čak djelomično popravili uspjeh učenika u osnovnim školama. Malo se znalo da je ta ideja u Križevcima već bila ostvarena, ali se održala samo sedam godina, do 1969., jer Općina više nije imala novaca da potpomaže svoje osnovnoškolce.

Šest godina poslije (otkako se 1964. raspravljalo u Zagrebu o besplatnim udžbenicima), radni ljudi i društveno-politički organi u Rijeci ugodno su iznenadili jugoslavensku javnost kad su referendumom odlučili da povećaju stopu doprinosa za školstvo i osiguraju svojim učenicima osmogodišnje škole besplatne udžbenike. Naime, te je 1970. godine oko 19.000 riječkih osnovaca dobilo u svojim školana oko 60 tona besplatnih udžbenika u vrijednosti od milijardu i pol starih dinara. Smatralo se da je time barem donekle osiguran jednak start u školovanju, pa i u životu, svim mališanima.

"Treba dobro razmisliti..."

Riječki fenomen o kojem se kod nas opširno pisalo, bio je poticaj za mnoge da krenu stopama građana ovog našeg velikog lučkog, trgovačkog i industrijskoga grada, pa tako i za Zagrepčane.

Sredinom listopada 1970. Gradska zajednica za financiranje usmjerenog obrazovanja napravila je čak i kalkulacije. Prema njihovim proračunima, u Zagrebu bi te godine trebalo izdvojiti za besplatne udžbenike osnovnoškolcima točno 7.701.624 dinara.

I u Beogradu je Zajednica za obrazovanje napravila računicu za svoje osnovce. Za niže razrede trebalo je osigurati 1.986.000 dinara, a za više razrede osnovne škole 4,478.252 dinara (za udžbenike i školski pribor).

Naveliko se govorilo da su za besplatne udžbenike uvjeti sazreli, da će akcija početi već od iduće godine, ali koliko je nama poznato, sve su to ostala samo pusta obećanja. Što se tiče Beograda, potpuno besplatno osnovno školovanje nalazi se čak i u nacrtu srednjoročnog plana razvoja obrazovanja za razdoblje 1971- 1975.

Javljaju se mišljenja da bi se barem siromašnim učenicima morali osigurati besplatni udžbenici

Samo godinu dana od pojave riječkog fenomena, početno oduševljenje za besplatne udžbenike osnovnoškolcima splasnulo je u mnogim mjestima. Čak su se javili i protivnici te ideje koji su mudro iznijeli svoje argumente; da udžbenici zapravo ipak nisu besplatni jer ih zaposleni građani plaćaju od svojih osobnih dohodaka (preko povećane stope doprinosa za školstvo), da bi tim novcem bilo bolje opskrbiti škole suvremenim nastavnim pomagalima, da bi najprije trebalo povećati plaće nastavnicima koje su ionako male...

Predstavnik savezne vlade izjavljuje da federacija nije još kadra da svoj djeci osigura besplatne udžbenike, nego neka to učine one komune koje mogu. Istodobno se javljaju mišljenja da bi se barem siromašnim učenicima morali osigurati besplatni udžbenici (što je u nekim mjestima provedeno), na što oštro reagiraju drugi - "jer to očito vodi pravljenju popisa bogatih i siromašnih, čime se jedan broj djece već na pragu života želi žigosati - siromašnima i nekonkurentnima".

Jedan beogradski novinar je 26. lipnja 1971. zabilježio da je u Socijalističkom savezu Beograda ideja o besplatnim udžbenicima odbijena u stilu - "treba dobro razmisliti". Tako je bilo i u mnogim drugim mjestima.

Da zaključimo: nedostatak financijskih sredstava je ipak glavna zapreka što još u mnogim mjestima nije ostvarena zamisao o besplatnim udžbenicima, ali nama se čini da to ne bi smjela biti glavna zapreka i za kredite.

Napisao: Stipe Jolić (Plavi vjesnik, 1972.)