DA STE pitali trinaestogodišnju Robertu Joan Anderson čime se želi baviti u životu, bez premišljanja bi odgovorila: slikanjem i pjesništvom. Ovo prvo joj je išlo još otkako pamti za sebe, a na ovo drugo ju je upravo tih dana navukao nekonvencionalni nastavnik engleskog Arthur Kratzmann, Australac kojega je služba u avijaciji tijekom rata dovela u kanadski Saskatoon. I Roberta Joan zvana Joni nije bila rođena u centru provincije Saskatchewan, nego se tamo doselila iz svog rodnog Fort Macleoda, gradića od svega par tisuća duša u okolici Alberte.

Protiv klišeja 

Istina, Joni je već u svojoj prepametnoj glavici razmišljala i o karijeri pjevačice i plesačice. Roditelji su joj omogućili i poduku iz klavira, ali to kao da je nije pretjerano privlačilo. Možda i zbog slabosti lijeve ruke, posljedice poliomijelitisa koji je prilično tegobno preležala u dobi od devet godina. Uzgred, u toj je dobi počela i potajno pušiti.

Kreativni nastavnik učio ju je da se ne drži klišeja i to će ostaviti poseban pečat na sve ono što će Joni kasnije raditi u životu. Od roditelja je tražila da joj omoguće poduku u gitari, što su oni odbili, jer im se činilo previše narodnim. Kao što je potajno pušila, tako je potajno i učila gitaru, iz udžbenika Petera Seegera, najvećeg folk glazbenika. I polako se počela oslobađati glazbenih klišeja, što zbog svojih shvaćanja, što zbog već spomenute slabosti lijeve ruke, koja joj je onemogućavala da čvršće hvata kompliciranije akorde.

Dan kad je počela skladati

Joni je napustila školu u 12. razredu, tek godinama kasnije završit će svoje formalno obrazovanje. Dotad je već postala majka, pa onda supruga i stekla zavidno iskustvo u nastupima, na kojima je izvodila američke folk klasike, kao i glazbu Edith Piaf i Milesa Davisa. 

Dijete je rodila s 22 godine, njezin dečko ju je ostavio u trećem mjesecu trudnoće u potkrovnoj sobici, bez grijanja i osnovnih sredstava za život. Joni se snalazila čak i sviranjem po ulicama, ali nije mogla izdržavati djevojčicu Kelly Dale te ju je morala dati na posvajanje.

Mama i kći ponovno će se sresti tek 1997. Kelly Dale je u međuvremenu postala Kilauren Gibb, a Roberta Joan Anderson već je ušla u povijest glazbe kao Joni Mitchell. Prezime je uzela po svom prvom suprugu, Chucku Mitchellu, folk pjevaču s kojim je odlazila na turneje i živjela nepune tri godine.

"Moje nadahnuće za pisanje pjesama počelo je onog trenutka kad sam rodila kćer i nisam je mogla izdržavati", reći će puno kasnije Joni. Još nije snimila niti jednu ploču, a njezine pjesme Both sides now i The circle game već su izvodili razni folk izvođači, poput Buffy Saint-Marie, Fairport Convention i Judy Collins.

Bilo je to vrijeme iznimne popularnosti folk glazbe, a svoj trenutak Joni će dočekati nakon što je upoznala Davida Crosbyja, tada poznatog prije svega po svom angažmanu u folk-rock bendu The Byrds. 1968. objavit će prvi album Song to a Seagull, s odličnim pjesmama i lošom produkcijom, koji je dodatno unakazilo printanje omotnice s odrezanim naslovom albuma – pa je ispalo da se on jednostavno zove Joni Mitchell. 

Posvetila ga je svom profesoru engleskog, koji ju je naučio da voli riječi.

Sljedeće godine objavit će Clouds, album čiju je omotnicu sama dizajnirala kao autoportret s crvenim prerijskim ljiljanom iz Saskatchewana i Saskatoonom u pozadini.

I glazbenom je svijetu postalo jasno da imaju fenomenalnu autoricu jedinstvenog stila sviranja i prelijepog glasa.

Što je veliko u njezinoj glazbi?

Neki ljudi zbog kakve tjelesne mane nikada ne ostvare svoj potencijal. A neki tu manu pretvore u prednost – baš kao Joni. 

S obzirom na to da nije mogla zahvaćati kompliciranije akorde, počela se služiti već provjerenim receptom folk gitarista – drugačijim štimanjem. Vi koji ste učili gitaru znate da se ona obično ugađa po tonovima (od najtanje do najdeblje žice): E, H, G, D, A, E.

A što ako naštimate gitaru po tonovima C, G, C, E, G, C? Naravno, morat ćete potpuno drugačije hvatati akorde, a Joni je tražila i izmišljala takve štimove u kojima bi okidala većinu žica u prazno, bez pritiskanja praga. I onda bi bez po muke odsvirala i kompleksni akord kao što je B9/F. Joni je, kažu, koristila nekih pedesetak alternativnih štimova.

Harmonije koje je tako stvarala na albumu Clouds bile su nešto potpuno novo i neponovljivo. Kako su zapazili neki muzikolozi, tu se rock najviše približio impresionizmu. Školski primjeri su Roses blue, Songs to Aging Children Come te najpoznatija Chelsea Morning.

Nevolje s basistima

Ako ste poslušali cijeli album, zamijetili ste da ima jako malo bas gitare – nju je decentno sviruckao svestrani Stephen Stills. On će se upravo preko Joni upoznati s Davidom Crosbyjem i Grahamom Nashom pa osnovati legendarni trio.

Problem svim basistima bio je što nisu znali koji je osnovni ton akorda koje je Joni izvodila. Obično su pravili svoje dionice tako što bi za svaki akord odsvirali prvenstveno osnovni ton, pa ih onda međusobno spajali raznim prijelazima. A što kad je akord tako uvrnut da nitko ne može reći koji je ton glavni?

Joni je za svoj vjerojatno najbolji album Blue - koji se opravdano smatra i jednim od najboljih u povijesti pop-rock glazbe - pjevala prateći samu sebe na gitari, klaviru i dulcimeru, rijetkom apalačkom instrumentu. U tom svevremenskom klasiku potpuno je otvorila svoju dušu, ispričala svoje ljubavne brodolome, pretočivši i bolnu priču o svom djetetu u prekrasnu pjesmu Little Green.

Susret dva genija

Osim Blue, Joni je izdala još nekoliko intimističkih remek-djela prije no što se okrenula jazzu. U tom je kontekstu upoznala Jacoa Pastoriusa, jednog od najvećih genijalaca u povijesti bas gitare. Ne radi se kod njega samo o vrhunskoj tehnici, danas imate po YouTubeu puno klinaca koji se hvastaju da mogu svirati ovaj ili onaj Jacov solo. Kao da je sviranje instrumenta samo jedna vježba u brzini i virtuoznosti.

Jaco je potpuno shvatio Joni i njezinu glazbu, nije ni pokušavao uklopiti se u akorde, nego izgraditi jednu potpuno neovisnu liniju koja se poput rijeke ritmično spaja s kompleksnim melodijama i harmonijama, pritom se igrajući sa zvukovima koji katkada nisu ni note u klasičnom smislu riječi. Plod takve suradnje jest vrhunski album Hejira iz 1976. godine. Tu je i cijela ekipa odličnih jazzera, s Larryjem Carltonom na gitari i Johnnyjem Guerinom na bubnjevima. Joni je u pjesmama poput Amelia pokazala i koliko je dobra u slikanju riječima razlivenim u nekonvencionalnim kiticama bez rime.

A za svoju turneju iz 1979. Shadows and Light okupila je totalno mrak ekipu u kojoj su svoje mjesto osim Jacoa našli i mlađahni Pat Metheny na gitari te Jack DeJohnette na bubnjevima. Jedan od najboljih koncerata koje ćete naći na YouTubeu.

Joni će kasnije u suradnji s Charlesom Mingusom napraviti i album Mingus, ujedno i završno djelo jednog od najvećih jazz glazbenika svih vremena, još jednom demonstrirajući svoj nevjerojatni autorski i izvođački talent. Možda će njezini kasniji albumi, na kojima su se očitovali utjecaji i tadašnjih bendova kao što su The Police i Talking Heads, biti ispod te razine, ali ona nije nikada razočarala, tako da i njezin posljednji album Shine iz 2007. ima sjajnih trenutaka. 

"Ostat će Beatlesi, Dylan i ona"

I dok je stvarala glazbena djela neprolazne vrijednosti, Joni je nastavljala s puno manje trajnim vezama. Vjerojatno je bio najgori njezin odnos s Jamesom Taylorom, tada teškim heroinskim ovisnikom. Jedva malo manje traumatična bila je njezina višegodišnja veza s Grahamom Nashom, koju su započeli negdje u vrijeme kad je on napustio The Hollies i tražio neki novi angažman.

S Crosbyjem i Stillsom odmah je obradio i njezinu prekrasnu generacijsku himnu Woodstock. Njihova je veza krenula tako dobro da je Joni sve češće spominjala vjenčanje, s čime je Nash otezao, pa su se počele pojavljivati i pukotine u vezi.

Dokle su te pukotine išle pokazuje i bizarni slučaj s njihove zajedničke turneje po Europi. U Kopenhagenu su dečki opušteno na sceni i kasnije dosta kritički govorili o američkoj politici, što se Joni nije baš dopalo. "I dalje klevećete Ameriku nakon što vam je dala svu priliku", prigovorila im je. Na to je Nash prebacio Joni preko svojih koljena i ispljuskao je po stražnjici kao neposlušno dijete. Kaže da je to ona dobro primila.

A možda i nije.

Nakon povratka s krstarenja (i neprestanog drogiranja) u društvu slomljenog Crosbyja (kojemu je poginula djevojka), Nash je primio brzojav: "Ako prečvrsto držiš pijesak u svojim rukama, on će ti iscuriti kroz prste. Volim te. Joan", što je bilo njezino zbogom.

Svejedno, i pedeset godina kasnije Nash gaji lijepa, sentimentalna sjećanja, i dan danas joj u raznim prigodama šalje cvijeće.

Zauvijek je impresioniran njezinom glazbom: "Na kraju će ostati Beatlesi, Dylan i ona", izriče svoj konačni sud i o njezinim i o svojim dostignućima.

Nashu je već 81 godina, ali na koncertima obavezno izvodi A Case of You, ljubavnu tugovanku koju je ona posvetila upravo njemu.

I Joni zna otpjevati istu stvar na svojim vrlo rijetkim nastupima, dubokim glasom iza kojega je (za par tjedana) osamdeset godina života i sedamdeset jedna godina duhanskog dima. Pogledajte samo kako je ganula publiku, svjesnu da neće imati još puno ovakvih prigoda.