GODINA je 2023., na Eurosong šaljemo provokativne i duhovite (i dobro usvirane) dečke iz Leta 3, veterane punka i performansa. Oni kojima se to čini skandaloznim vjerojatno su umrli početkom ovog stoljeća, pa nisu vidjeli što se sve dosad pojavilo. Jednom davno, prije gotovo 50 godina, dva poznata glazbenika iz Osijeka i sastav u kojemu su svirali izazvali su puno veću sablazan javnosti - a da nisu podlegli pritisku, ušli bi u povijest Eurovizije.

Mali skandal zagrebačkog kvarteta

Jugoslavija je na to natjecanje uvijek slala pristojne izvođače, pjevače u sakoima s kravatom i pjevačice u ukusnim i skromnim haljinama. Pogledajte kako je izgledao Vice Vukov 1965. (i kako je lijepo otpjevao Čežnju) ili kako se odjenula Lola Novaković, koja se 1962. plasirala na nama desetljećima nedostižno četvrto mjesto. Njezina odjeća nije smjela glamurom odskakati od onoga što su mogle sebi priskrbiti radnice u tadašnjoj Jugoslaviji.

Istina, bilo je tu i nešto življih varijanti - Dubrovački trubaduri su se 1968. godine pojavili u renesansnoj odjeći. Zauzeli su solidno sedmo mjesto i njihova vesela Jedan dan postala je europski ljetni hit.

Sljedeće godine legendarni zagrebački kvartet 4 M nije nosio kravate, bila je to kao neka meksička kostimografija. Otpjevali su pozdrave na različitim jezicima, a usred Francovog Madrida usudili su se izreći jedan od njih i na "komunističkom" ruskom jeziku.

Lijepo - i ništa posebno

Dodajte tome i mlađahnog, ne baš podšišanog Zdravka Čolića 1973. godine - i to je popis svega čime je Jugoslavija skromno kršila stroge eurovizijske norme. A pritom se gledalo, naravno, i na zastupljenost po republikama, pa se slalo izvođače sad iz Srbije, sad iz Hrvatske ili iz BiH i Slovenije.

Uredna odjeća, lijepe melodije, solidni nastupi, ali se većinom završavalo negdje oko 10. mjesta. Najgore je prošao davno zaboravljeni sarajevski pjevač Sabahudin Kurt koji je 1964. pjesmom Život je sklopio krug osvojio okruglih nula bodova.

Nije to bilo pravedno prema njemu, ali je činjenica da je Jugoslavija slala pjesme kakve nisu uspijevale naći put do europske publike. Razlog tomu bio je prije svega jezični; još gore su prolazili svijetu nerazumljivi Finci kojima je žiri triput uvalio nulu.

I onda - bomba

Sve je bilo tako mirno i uravnoteženo do 1974. godine, kad su na Opatijskom festivalu (tadašnjoj Dori) sasvim neočekivanu pobjedu izvojevali dečki iz Korni Grupe. A radilo se o petorici dugokosih mladića, odjevenih u hlače sa širokim nogavicama ("zvoncarice"), šarene košulje i jakne, koji su svirali električne gitare i klavijature. Radilo se, najkraće rečeno, o rock bendu.

Znate li koliko je dotad rock bendova sudjelovalo na Euroviziji? Nula.

Ako se od koga očekivalo da prekrši tu normu, bili su to Englezi. A ne obično skromni, tihi i nezamjetni Jugoslaveni. I to usred engleskog Brightona.

Možete pogoditi tko se prvi pobunio protiv takvog nezapamćenog skandala? Naravno, mi.

Kontroverzni jugoslavenski bend

Uzgred, sami Englezi poslali su dopadljivu i vrlo umjerenu pop pjesmu Long live love, koju je izvela tada ne baš široko poznata Olivia Newton John.

Korni Grupa vodila se kao beogradski bend, iako sam osnivač Kornelije Kovač nije zapravo bio Beograđanin, nego Subotičanin (rođen u ratnom Nišu). Najmarkantnije i najpopularnije lice u bendu bio je Osječanin Zlatko Pejaković, kojega je u bend doveo gitarist i sugrađanin Josip Boček.

Glupo je danas brojati krvna zrnca tadašnjih sastava, ali je dobro da se shvati kako je najpoznatiji bend tih godina imao raznoliku nacionalnu strukturu (sam Kornelije je bio po ocu Mađar). Još kad dodate tome da su tamo nešto ranije pjevali Dado Topić i Dalibor Brun, onda vam postaje jasnije zašto taj bend možemo nazvati (i) našim.

Moja je generacija voljela njihove dugačke prog-rock pjesme poput Put na istok, Moj bol i razne druge. Jako smo cijenili njihovo sviračko umijeće - Kornelije je završio Akademiju, a Vladimir Furduj je učio jazz bubnjeve u Bernu.

S druge strane, rugali smo se njihovim hitovima poput Kukavica (u kojem je pjevao Zdravko Čolić), Pokloni svoj mi foto, Trla baba lan i sličnim limunadama. U mladosti sam ozbiljno branio ovu stvar kao najbolju u povijesti Yu-rocka:

"Dugokosi majmuni"

Rock je u tadašnjoj Jugoslaviji više-manje životario na margini. Slušali su ga mladi, a stari su bili sablažnjeni bukom i neurednim frizurama. Nije bilo rijetko tih godina da se kakvog dugokosog rokera prisilno ošiša. Rock albumi, kojih je i inače bilo malo, obično su bili dodatno oporezovani (kao neka kazna za "šund").

I sad da baš mi na tako kulturno natjecanje pošaljemo rokere? Oni koji se bolje sjećaju tih vremena znaju da su uredništvima časopisa stizala pisma zapanjenih čitatelja. Iako mi je bilo tek sedam godina, sjećam se kako je tata mrmljao čitajući novine: "Neće da šaljemo dugokose majmune."

Patriotski rock

Nama danas može biti smiješno da je toliko uzbune izazvala pjesma Moja generacija (četrdeset druge). Bila je to ustvari patriotska pjesma u kojoj se govorilo i o ratnom vremenu u kojemu su se rodili i o sretnom vremenu u kojemu žive.

Tekst je bio teški kič, sugerirao je da su svi oni bili progonjeni i maštali o slobodi. Kornijevci su se upinjali predstaviti kao omladinci koji cijene i borbu iz vremena svog rođenja i sav kasniji progres.

Svejedno, niste mogli prevariti naše radnike i seljake, oni su dobro čuli da se radi o rock pjesmi. Bio je to tada prilično popularni i cijenjeni sympho-rock, visokokvalitetno odsviran i aranžiran, ali ipak rock, drugarice i drugovi. Ono što nam je došlo s trulog Zapada.

Propuštena šansa

Da se tada slušao glas naroda, Korni Grupa bi ostala u Beogradu. Te travanjske večeri u Brightonu trebala se ispisati povijest Eurovizije prvim nastupom jednog punokrvnog rock benda. Nažalost, kornijevci su podlegli pritiscima.

Odjenuli su bijele sakoe, Josip Boček je svirao gitaru kao klasičar, Zlatko Pejaković djelovao stidljivo i uplašeno, Kornelije je izbacio solo na mini-moogu, Furda pripitomio svoje divlje udaranje, a Hreljac se ukipio u pozadini. Još kad tome dodate i tada obavezni orkestar, onda znate da to nije ni izgledalo ni zvučalo rokerski.

Jugoslavija je bila 12. od 17 zemalja sudionica (a Finci 13., hvala na pitanju), kornijevce nije nitko zapazio. Šteta, mogu samo zamisliti reakcije europske publike da su se pojavili s pojačalima, gitarama i glasnim vokalom.

Par mjeseci kasnije, razočaran neuspjehom na Euroviziji i slabom prodajom albuma na engleskom (Not an Ordinary Life), Kornelije Kovač je rasformirao bend i krenuo pisati hitove za Zdravka Čolića i sličnu ekipu (jednom i za Lepu Brenu).

Zlatko Pejaković je dotjerao frizuru i bradu, pa zapjevao zabavno-kavansku glazbu, zaglibivši sve do Čergi. Josip Boček je bio aranžer Balaševiću, Hreljac je otvorio svoj studio, a Furduj je svirao s raznima.

Tog 6. travnja 1974. dečki iz Osijeka, Subotice i Beograda propustili su priliku da uđu u povijest Eurovizije. Nju je pak iskoristio švedski mješoviti kvartet s kojima su kornijevci dijelili garderobu. Njihovo vam ime ne moram ni reći, čak ni ako ste se rodili puno kasnije.