SKORO je šest godina bilo potrebno da Joon-ho Bong, senzacionalni dobitnik Oscara iz 2019. godine za film Parazit, realizira svoj sljedeći film. Riječ je o ambicioznoj znanstveno-fantastičnoj crnoj komediji Mickey 17, inače adaptaciji istoimenog romana Edwarda Ashtona.

Iako je film smjesta zasjeo na prva mjesta većine nacionalnih box-officea, uključujući naravno i američki, prihod od svega 90.5 milijuna dolara iz prvih deset dana svjetske distribucije i veliki pad gledanosti u Americi u drugom vikendu već miriše na fijasko. 

Precijenjen potencijal

Riječ je, naime, o izuzetno skupoj produkciji od 118 milijuna dolara, dok se dodatni troškovi marketinga procjenjuju na 80 milijuna, što znači da bi za povrat investicije Mickey 17 na svjetskom tržištu trebao ostvariti prihod od najmanje 300 milijuna dolara. 

Šanse za tako nešto prilično su tanke, što je šteta jer je jedan od najvećih problema današnjeg Hollywooda manjak srednje i visokobudžetnih originalnih filmova. Filmski studiji jako se teško upuštaju u financiranje filmova skupljih od 100 milijuna dolara ako nisu prequel, sequel, remake, reboot, reload, rekuracpalac…

Warner je riskirao, no očito precijenio potencijal Mickeyja 17, ali i vrijednost imena jednog od najzanimljivijih i najuspješnijih južnokorejskih redatelja današnjice, pa ovaj uvjetni blockbuster nikada neće postati franšizom.

No, ako se prebacimo iz excel tablica u segment kreativnosti, stvari su tek nešto bolje. Osebujna priča filma smještena je u 2054. godinu u kojoj se mladić Mickey Barnes (Robert Pattinson), bježeći od okrutnih kamatara, prijavljuje u specijalni program tzv. Expendables, no nije riječ o filmskoj franšizi s ocvalima akcijskim junacima, već o eksperimentalnom vladinom programu koji omogućuje svojevrsno kloniranje, odnosno printanje ljudi, ne samo tijela već i njihovog karaktera i svih sjećanja.

Stoga Mickey završava kao svojevrsni laboratorijski zamorac na kojemu se testiraju nepoznate bolesti, istražuju novi planeti i njihove atmosfere pa siroti Mickey svako malo pogiba od nekog novog nervnog otrova, testnog lijeka ili virusa da bi ga već dan kasnije ponovno isprintali. 

Kapitalistička distopija

Nas je dopalo da gledamo sudbinu 17. inačice Mickeya koja možda ne bi bila ništa posebno da se igrom slučaja ne dogodi da neočekivano preživi smrtonosnu pogibiju, no kako baza o tome ništa ne zna uskoro se na istom mjestu nađu i dobri stari Mickey 17 i ganc novi Mickey 18.

Takvi se duplići nazivaju umnošci i u novom su svijetu strogo zabranjeni, no već nakon nekoliko minuta njih dvojica počinju pokazivati razlike u karakterima te se ni jednom ni drugom više baš i ne umire jer shvaćaju da neće biti ponovno isprintani.

Opisani događaji smješteni su u golemi svemirski brod koji ima zadatak kolonizirati novi planet Niflheim, a na kojemu Mickey upoznaje zgodnu policajku Nashu (Naomi Ackie) s kojom, prije nego što ova stigne izrecitirati “Miki, Miki veliki, drži me za ruku, stegni me u struku”, završi u krevetu. Uz njih, najupečatljiviji putnici su vođa puta, političar i bivši senator Kenneth Marshall (Mark Ruffalo) te njegova živopisna supruga (Toni Collette).

Putovanje podjednako ugrožavaju neprijatelji izvana, kao i problemi iznutra. Nakon što ubiju jednog predstavnika nekih čudnih stvorenja kojima Mickey 17 duguje život, a koje su prevoditelji simpatično preveli kao jezivce (u originalu creepers), ovi u brojevima kojima mogu konkurirati tek prosvjedi u Beogradu, okružuju brod i prijete osvetom. Istovremeno, u unutarnji sukob vezan uz dva Mickeyja koji Marshall želi riješiti po hitnom postupku, uključuje se i Nasha, a eskalacija sukoba mogla bi uroditi pobunom.

Uglavnom, ako već niste shvatili, riječ o još jednom filmu Joon-ho Bonga koji raščlanjuje pošast kapitalizma, klasnu nejednakost, dehumanizaciju i pad vrijednosti ljudskog života.

Mickey 17 zastrašujuća je kapitalistička distopija koja se čini kao produžena priča Zone sumraka, cinična, perverzna i bešćutna verzija suvremenog društvenog sustava, južnokorejskog ili američkog svejedno. Bong svoju kritiku kapitalizma redovito pakira u raskošne komercijalne ekstravagance, poput Snowpiercera, The Hosta, Parazita ili Okje, no ovoga ga je puta kreativnost izdala u odsutnom trenutku.

Spomenuti Expendables na hrvatski su dobro prevedeni kao Potrošni, što nam jasno sugerira o čemu je ovdje riječ. Naime, Potrošni se printaju doslovce na pokretnoj traci, ako je dežurni liječnik malo smeten može se lako dogoditi da novoisprintani Mickey iz printera umjesto na pokretnu traku ispadne na pod.

Tako ljudi postaju potrošna roba, običan resurs, fizičke žrtve potrošačkog društva. Riječ je o filmu velike ideje, alegorije u kojoj je metafora doslovna i bode oči, no Bong se svejedno potrudio da nam sve nacrta tako da i osoba s najmanjim IQ-om u dvorani ne propusti poantu. 

Danas je teško biti politički provokativan...

Njegov je opis vrlog novog svijeta povremeno zabavan, posebno kad nam dočarava sve živote i smrti prethodnih Mickeyjevih klonova ili kada se Nasha veseli threesomu s oba Mickeyja, no često i posve banalan, kao kad prikazuje kako obični putnici, među kojima je i Mickey 17, dobivaju krajnje reducirane obroke te doslovno gladuju, dok se vođa puta i njegova napirlitana supruga guše u bakanalijama.

Uz kritiku korporativnog kapitalizma, film ne štedi ni autoritarizam i populizam oličen u liku bivšeg senatora i vođe puta Kennetha Marshalla. Dotični je političar jedan obični narcisoidni i pompozni glupan koji će vas, iako Bong tvrdi da nije zasnovan na stvarnoj osobi, vjerojatno ipak podsjetiti na nekog drugog pompoznog glupana što ne treba čuditi jer svi se ti pompozni glupani razlikuju tek u detaljima, primjerice boji kose. 

Zgodno, ali nije baš nikad viđeno. Ne znam, možda je do godina, ali meni se čini kako su filmovi Paula Verhoevena, kao što su Robocop, Total Recall i Starship Troopers, snimljeni prije kojih 30-40 godina, imali neopisivo ciničnije, duhovitije i oštrije ubode na račun istog tog kapitalizma, koji međutim u to doba, a doba je obilježeno čuvenim “greed is good”, još uvijek nije poprimio ovako gargantuovske razmjere kao današnji. 

Bongov je film donekle zanimljiva politička alegorija, produkcijski raskošan i prilično dinamičan film, no ni približno tako duhovit i originalan kako bismo željeli da jest, često neduhovitiji čak i od filma sa sličnim trikom, Edge of Tomorrow.

Stoga tu ne mogu mnogo pomoći ni atraktivna scenografija i fotografija, spektakularno zabavni jezivci, prva životinjska vrsta sposobna za blefiranje, kao ni razigrani Robert Pattison u duploj ulozi te groteskni Mark Ruffalo i njegova žena, Toni Collette, također. 

A možda je stvar samo u tome da je u današnjem svijetu Trumpa, Muska, Putina & Comp. zapravo teško ili nemoguće biti politički provokativan snimajući filmove. 

Ocjena: 6.5