Foto: YugoPapir

JEDAN od najvećih predstavnika hrvatske kinematografije Boris Dvornik rodio se na današnji dan 1939. godine. Povodom godišnjice rođenja poznatog Splićanina u suradnji s Yugopapirom objavljujemo intervju koji je dao 1979. godine.

Kolovoz 1979: U vrijeme one moje serije portreta "Intervju pred ogledalom", poželjela sam u njemu vidjeti i Borisa Dvornika. Dogovorismo se da se vidimo u Splitu i nemalo me je iznenadilo kada sam ga ugledala već u pristanišnoj zgradi. Nasmijan i vedar reče mi:

"Vidiš kako san ti ja fin čovik!"

Ohooo, izustih i još uvijek pod tim dojmom ne primijetih da je kolima krenuo u suprotnom smjeru.

"Šunjo (Miljenko Smoje) već je pošao u naše stare Vere u Pisak. Oli si ti bila tamo? Ma vidit ćeš kako je lipo! Dobra riba, pršut, sir, vino. A moreš se i kupat. Lipo je more... "

Kada mi se pričinilo da je već prosuo sve bisere, zapitam ga zna li da sam doputovala zbog "Ogledala", a ne na vikend?! Pogleda me šeretski ispod oka, vrti onaj volan i kad treba i koliko ne treba, pa mi odgovori:

"Ma učinit ćemo ga tamo! Nisan ti reka da nećemo!"

Prazno "Ogledalo"

U meni crv počinje kljucati. Sve mi nekako šapće: na kraju ćeš proći kao Cavaradossi, koji je vjerujući Tosci, ova pak lukavom liscu Scarpiju, stao na strelište mrtav hladan vjerujući da su u puškama ćorci.

Seoce Pisak zaista je takvo kakvim ga je Boris opisao. No ni moj mi se crv nije uzaludno javio. "Ogledalo" je na kraju ipak ostalo - prazno. Da bi me utješio, Smoje mi reče:

"Oli ti ne znaš maloga Borisa?! Nećeš mi reći da si mu virovala da će ti dati intervju?!"

I da bi me uvjerio da to što se dogodilo nije ništa nesvakidašnje, reče mi kako sumnja da je Boris dao više od pet posto od svih dotad objavljenih intervjua.

Izravnat ćemo mi rezultate, odlučih u sebi. Ako ni za što drugo, a ono bar iz inata.

Kada je sa završne svečanosti na festivalu u Puli Boris Dvornik otišao sa Zlatnom arenom za ulogu u filmu "Povratak" u režiji Antona Vrdoljaka, rekoh mu da bismo to morali proslaviti. Pristao je. Čak vrlo sretan što mu ni po čemu nisam dala da nasluti kako će to biti moja revanš-partija.

Večeramo. Nemam bilježnicu na stolu. Što je najvažnije, nemam ni bauka od kojeg Boris gotovo panično zazire, a ime mu je magnetofon. Ne samo da pričamo, već brbljanju ni kraja ni konca. Sretan Boris, još sretnija ja - što čudovište od mog magnetofona sve registrira - skriveno u otvorenoj torbi ispod stola.

"Hvala ti, Borise, za lijepo veče", kažem mu na rastanku. "A da ti pravo kažem, hvala i ovoj mojoj vjernoj igrački" - i izvučem magnetofon iz torbe. Pogledam mu lice. I zbunjeno i, skoro bih rekla, sretno. Napokon se nasmijao, pa sve jače i jače.

"Nadmudrila si me, e... Nisan ni slutija... Dobro. Ti ćeš to složit kako valja, je li? Beštim... "

"Nema problema, bez brige! Sada smo izravnali rezultat, slažeš li se? Ti meni kontru u Pisku, sada ja tebi rekontru. Jedan - jedan! Drago mi je, jer mi se čini da sam konačno potvrdila neke svoje pretpostavke o tebi.

Zaista si izuzetno društven i otvoren čovjek, kako i djeluješ, no čim netko poželi počeprkati po tvojoj intimi, zatvaraš se kao jež u svoj oklop. Tada se samo dobrom strateškom igrom može ući u njega. Zato sam i pričala o djeci moje sestre jer sam te htjela navući na to da mi i ti ispričaš ponešto o svojoj."

Uloge dolaze u Split

Slijedeće godine navršit će se dvadeset godina od Borisovog debitantskog filma "Devetog kruga" Franceta Štiglica. Od onog njegovog prvog filmskog kadra na stepenicama zagrebačke tržnice. Vjerojatno će jubilej, ako će ga uopće obilježiti, proslaviti sa svojom obitelji, obavezno s Lepom i Miljenkom Smoje i s još ponekim prijateljem.

No pouzdano mogu reći da će se to dogoditi negdje na osami, te da inicijativu tome neće dati sam slavljenik. U stilu onoga kako se ponaša i kada je u pitanju njegova egzistencija - kad u Splitu čeka da ga pozovu, umjesto da u provjerenom stilu mnogih svojih kolega obigrava režisere i producente.

Ali on se ne zna gurati. Ne umije, i nipošto neće nešto što može mirisati na poltronstvo. Čak ni po cijenu činjenice da sve što zaradi dijeli na četiri dijela. Na ženu i na dva sina.

Vjerojatno zato u Pulu dolazi samo s jednim ili s dva filma. Zato se za njega nikada nije moglo reći: Pazi ga kako se brzo presvukao, kako kao vjeverica skače iz filma u film, iz večeri u večer na festivalu!

Ali mora se reći - jedan je od rijetkih koji, kao u vesternima kauboji, začas izvuče - novčanik. Dobra, ali nepraktična crta njegova karaktera - često od drugih pretjerano korištena.

Zato i nije neobično što je prodao automobil, a novi nikako da kupi.

Najkompletniji Dalmatinac

U više od šezdeset uloga (ni Boris ne zna nije li ih i više - što na filmu, u kazalištu, na televiziji!) Dvornik je dao najkompletniji i najcjelovitiji glumački lik Dalmatinca. Bio je student, borac, "diretur", ribar, književnik, mornar, ministar...

Sada je Brico u »Velom mistu«. Nikad, doslovno, nije igrao ljubavnika. Uopće nije snimio pravu ljubavnu scenu, a o lascivnoj da i ne govorim! Nije i nikada neće moći biti filmska zvijezda. Jednostavno, za to nema dara! Antitalent je za tu rabotu.

Je li onda čudno što je više puta znao reći Smoji:

"Ma, striče, ća je ovome svitu?! Ća vidi u meni?! Zašto me fermaje? Štuf san i sebe. A treviju te čim izideš vanka, tučedu po ramenima, moraš poć na žmul vina i kada te nije voja... "

Ne smetaju ga, čak ih zavoli i s njima se rado sreće, oni poput starog ribara, popularnog Matacina.

Jednom, vozi se Boris kolima prema Splitu, spazi Matacina, stane, poveze ga i na kraju pozove na žmul vina. Prisutni u konobi gledaju, pa odjednom zapitaju staroga ribara zna li tko je taj momak koji ga je tako počastio. Stari se tome začudi pa će:

"A znan ga sto godin! Ko u Split ne zna da je to - Pere?!"

No da se još malo vratim tome da Boris nikada nije igrao ljubavnika, iako bi mu, objektivno gledajući, to dobro pristajalo.

Lijep je i naočit muškarac. Bije ga i glas Don Juana. A kako i ne bi kad svakoj ženi, čak i staroj Veri u Pisku, dobaci po koju lijepu riječ.

No to uvjerenje traje samo dok se ne uoči činjenica da se Borisa uglavnom sreće u društvima muškaraca, s kojima se zabavlja uz ćakule, dobro iće i piće ili pak u onima gdje se začas složi i baci pisma.

Ili, dok se ne prisjetimo da je Boris fetivi, konzervativni Splićanin. Isti kakav je bio njegov otac, drvodjelac, djed, kojima je prvo, drugo i posljednje - njihova obitelj.

Hranila ga gitara

Ponesu djeca mediteranskog podneblja i neke druge navike i ljubavi od svojih starih. Boris je još odmalena volio oponašati svoga oca, člana željezničarske limene glazbe. Išao bi onako malen pokraj glazbenika i "svirao" nekakav svoj izmišljeni instrument.

Kasnije su došli na red pravi instrumenti, ali ih nikad nije koristio na nečiju komandu, već kada je njega bila volja. Zato mu prijatelji i danas ne pruže gitaru u ruke, nego je postave negdje po strani, ali tako da je Boris vidi.

A čim je ugleda, ne može odoljeti, pa tambura po njoj sve dok mu prsti ne oteknu i ruke zabole. Dok je studirao glumu u Novom Sadu, to mu je znanje bilo od velike koristi. Bila je to njegova majka hraniteljica.

 Iako je mnogo toga ponio kroz gene svoga oca, ponešto čak svjesno njeguje i nosi, kao da se ne želi iznevjeriti ocu. A ipak u jednom dijelu svoga života bio mu je velika briga. Prije nego se odlučio (samoinicijativno, dakako) poći u glumce, Boris je po nagovoru svoga oca učio zanat brodoelektričara na škveru, kako Splićani zovu brodogradilište.

"A ovi načelnik od te omladinske radione di smo mi učili zanat zva se Pere Lovrić, bija je prijatelj moga oca. Autobus je staja blizu moje kuće, a i Pere, meštar, e... staja je blizu. Onda bi ja doša ujutro na ti autobus. I otac. On je iša na feratu radit, jel, ovaj... E, on bi produžija tamo, a ja bi - maglu - na Bačvice! Kupat se!

Nego... Poslin jedno misec dan pita moj stari meštra Lovrića. Govori: "Kako ti moj sin, je li?... "

"A ja ti ga malo vidin doli u radioni", reče mu Pere.

"A kako to? A svaki dan gre doli?!", začudi se otac i predloži mu: "Ja ću ga pratit, pa ćemo ga utirat u autobus."

I tako je i bilo. Stari me je preda Peri Lovriću, ovaj bi me posio, pogleda, autobus bi krenija. Dođe prva stanica. Pere priča, a ja - vanka. Pere u škver, ja jopet na Bačvice...

Poslin kaže Pere mome starome: "Meštre Ivane, oni vaš sin mora bit da je mađioničar. Ukrca se skupa sa mnom, ja dođem u škver, a njega nigdi... "

Mogu reći da mi je sad ža' staroga meštra. Još pamtin govor ća ga je održa na početku. Kaže:

"Vidite, ovo je radiona, a ovo ovdi ća vidite to vam je stroj. Vi ga morate rešpetirat, jerbo ono ća vi dajete njemu, toliko će on davati vama... "

Blijeda slika

Anegdota je o Borisu koliko volite. Moglo bi se njima popuniti jednu podeblju knjigu. Dok nije odlučio oslabiti desetak kilograma, nije vodio računa o tome koliko je kalorija u čaši vina. A kada bi ih se u njemu sakupilo dovoljno, često je držao jedan od svojih slavnih govora protiv alkoholizma, i to na slovenskom jeziku! Svaki bi put to bio šou koji je prisutnima natjerao suze od smijeha.

Veliki šoumen kada je u društvu, duhovit i zabavan, postajao bi svoja suprotnost čim bi stao pred kamere. Pa iako ga gledališta doživljavaju kao šarmantna glumca, to nije ni blijeda slika pravog Borisa Dvornika daleko od kamera.

Zato svi koji ga znamo često znamo reći da je zapravo grehota ne snimati ga u tim situacijama tajnom kamerom.

Da ga je nekakva tajna kamera pratila kroz njegov obiteljski život, ne bi imala kamo nego da zabilježi da je tek nedavno dobio pristojan stan u Splitu, kao što bi morala snimiti i tijesan prostor garsonijere u kojoj su se godinama tiskali dvoje djece, Boris i njegova supruga.

Morala bi ta kamera putovati i do Zagreba, jer je nekoliko godina u njemu živio, opet zbog stambenog problema.

Takav je Boris - ne zna se gurati za uloge, a nije se znao gurati ni za stan.

Napisala: Maja Benović (Studio, 1979.)