OTKAKO je Liam Neeson davne 2008. godine u filmu 96 sati (Taken) spasio kćer iz šaka albanske mafije i šeika Ramana, akcijski je film dobio novi žanr pod radnim naslovom "ne zajebavaj se s Liamom Neesonom". Nije ga teško žanrovski opisati: neki zlikovac učini nešto nažao Liamovoj kćeri/ženi/punici, ovaj popizdi i jebe im sve po spisku sve do sretnog kraja, odnosno ponovnog okupljanja obitelji.

Sve dotada Liam Neeson bio je odličan dramski glumac srednjeg ranga, no otkako je otkriven njegov akcijski potencijal te je avansirao u Charlesa Bronsona naših dana, broj filmova u kojima otac spašava obitelj od otmičara i terorista naglo je porastao, baš kao i Neesonov račun u banci.

Scenaristi se ne trude oko njega

No, osim tog računa, malo je što dobroga proizašlo iz ove posljednje faze njegove karijere. Zahvaljujući licu koje nam sugerira neku neodređenu tugu, Neeson uspijeva emocionalno obojati i najbezveznije napisane likove, pa se scenaristi previše i ne trude oko njih, a rezultat je otprilike tucet bezličnih, nemaštovitih i banalnih akcića koji kao da jednom godišnje izlaze s pokretne trake. 

Nisam ih gledao sve, no jedini film iz te skupine koji mi se zaista dopao je Šetnja među grobovima, triler Scotta Franka u kojemu Liam također traži otetu i ubijenu ženu, no ovaj put za jednog mafijaškog bosa. Film je maštovitim zapletom, sjetnim tonom i vještim građenjem napetosti izašao izvan okvira konfekcije kakvu štanca kompanija EuropaCorp u vlasništvu Luca Bessona, a u čijem je okrilju nastala franšiza 96 sati.

Sve se činilo kako će i najnoviji naslov, Oprost (Absolution), nastaviti istim putem, tim više što je u redateljskom stolcu Norvežanin Hans Petter Moland, autor originalnog trilera Redoslijed nestanka koji je zatim dobio i američku verziju, upravo s Liamom Neesonom i Molandom kao redateljem.

Iako remake nije bio ni izbliza dobar kao original, ipak Moland predstavlja korak naprijed u odnosu na Bessonove kućne redatelje, šminkerske štancere koji su režirali većinu tih Neesonovih akcića, a to se u ovom filmu itekako osjeća, i to neovisno o tome sviđa li vam se ili ne.

Ako na IMDb-u ili Rotten Tomatoesu provjeravate ocjene kritike i gledatelja, vidjet ćete da se kreću oko 5/10, što je vrlo nisko i moglo bi vas obeshrabriti.

Zašto loše ocjene?

Jedan od razloga za loše ocjene gledatelja jest što je riječ o mnogo mirnijem i sporijem filmu od većine Neesonovih akcijskih komada, tako da je sigurno dio publike ostao razočaran dominantnim dramskim tonom, no kritičari su ovaj put zaista prestrogi. Pored svih njegovih groznih filmova, ovaj je svakako jedan od manje loših. 

Liam je ušao u 73. godinu, što je ipak već visoka dob za igranje akcijskih junaka, te u intervjuima najavljuje skori oproštaj od takvih filmova, a Oprost se čini kao prvi korak u tom smjeru. U njemu igra ostarjelog plaćenika neke manje zločinačke skupine koji ima poteškoća s pamćenjem te zapisuje ključna imena i događaje, slično kao glavni lik Nolanovog Mementa.

Na liječničkom pregledu saznaje da boluje od neizlječive bolesti, kronične traumatske encefalopatije, dakle bolesti mozga koja donekle podsjeća na Alzheimerovu bolest, a koja je najvjerojatnije posljedica njegove boksačke karijere. 

Tek nakon što mu je dijagnosticirana bolest, shvaća kako je u odnosu prema djeci ponovio greške svoga oca, što bi rekao Oliver, "gledan tvoju sliku gledajući sebe", no pokušaj da se opet s njima poveže i zasluži oprost iz naslova pokazat će se prilično kompliciranim. Također, pokušat će iskoristiti preostalo vrijeme da se iskupi za neke greške iz prošlosti.

Lako se može steći dojam kako je Oprost koncipiran kao njegov oproštajni film (što međutim sasvim sigurno neće biti), pa u sebi sadrži čitav niz motiva i ideja iz ranijih Neesonovih filmova, ali je realizacija u sasvim drugom, mnogo emotivnijem i refleksivnijem ključu nego što smo navikli. Liam Neeson, Irac tužnih očiju, boksač i razbijač u svom finalnom obračunu. One more time with feeling.

Film je spor i atmosferičan - dojmljiva je glazbena podloga Danca Kaspara Kaaea i fotografija Philipa Remyja Øgaarda koji sjajno hvata bostonske vedute – te vrlo sjetnog tona, što mu daje određenu privlačnost, no narativno je nekonzistentan, da ne kažem konfuzan.

Kao da scenarist Tony Gayton (Ubojstvo po brojevima) ni sam nije bio siguran u kojem smjeru krenuti i na što se fokusirati, na odnos glavnog lika sa šefom i njegovim sinom, na obračun s trgovcima seksualnim robljem ili na odnos s obitelji, što je na kraju prevagnulo, pa je akcijski sloj priče pao u drugi plan. 

Najbolji dio filma

Ipak, možda je najbolji dio filma nenadana, gorko-slatka romantična veza koju Neesonov lik ostvaruje s mlađom ženom (Yolanda Ross) nakon što je obrani od njenog nasilnog dečka. Taj odnos donosi mu jedine trenutke nježnosti i topline, pa se ni sam s njima isprva ne zna nositi, a ta sitna mogućnost ljubavi dodatno naglašava fatalistički ugođaj filma. 

Liam Neeson ulogama grubijana mekog srca uvijek donosi neku toplu i nježnu notu, čak i kad nosi retro brčine kao u ovom slučaju, što u kombinaciji s eksplozijama bijesa, koje ni ovaj put ne ostavljaju mnogo živih svjedoka, formira relativno zanimljive i emotivno privlačne likove.

Njegov lik iz Oprosta, na špici potpisan bez imena, samo kao thug (eng. razbojnik), jedan je od uspjelijih posljednjih godina, no, sudeći prema podacima o gledanosti filmova u hrvatskim kinima, čini se da ovdje neće biti mnogo živih svjedoka filma, za sada tek malo više od 3400 gledatelja. 

Izgleda da su oni koji od Liama Neesona očekuju da ponavlja 96 sati do kraja života ipak na vrijeme saznali da Oprost nije taj film.