NATAŠA JANJIĆ MEDANČIĆ prisjetila se dana kada je razorni potres pogodio Zagreb.

"Na današnji dan prije godinu dana, bila je godina dana otkad smo uselili u naš dom u centru Zagreba, beba je imala godinu dana, a nedugo prije toga započela je pandemija, svijet je stao, a život se sveo na četiri zida i novo normalno", započela je glumica u objavi.

"Nabavili smo sve potrebno za život u izolaciji, odrekli se kontakata i druženja, dezinficirali sve što je ulazilo u kuću. Izmišljali smo načine druženja preko Zooma i videopoziva, otkrivali nove recepte, zanimacije i izolirana mjesta u prirodi gdje smo izlazili i izvodili dijete da ne poludimo. Zavoljeli smo dom još više, jer je bio jedino što imamo, naše sklonište, sigurno od nepoznate pošasti koja nam je prijetila", napisala je.

"Na današnji dan prije godinu dana u zoru nas je probudio razoran potres. U pidžamama, s usnulim djetetom u naručju i drugim u trbuhu, u strahu pod debelim štokom, gledali smo kako zidovi pucaju pred našim očima, a žbuka se urušava u komadima, ostavljajući nas kao usred gradilišta. Pobjegli smo u životnom strahu tada s nekoliko priručnih stvari, vani, na ulice koje kao da je netko bombardirao, iz jedne opasnosti u drugu, da se nikad više ne vratimo", prisjetila se i otkrila da se nakon petrinjskog potresa više nisu vratili u dom u centru grada.

"Vratili smo se ipak poslije dva mjeseca, dočekali drugu bebicu i kraj godine. I živjeli bismo tako u našem domu, u zaboravu, da nije bilo i petrinjskog potresa, preglasnog podsjetnika na traumu, nakon kojeg se više nikad nismo vratili. Kad govorim o godini iza nas, potres je bio taj koji je naše živote promijenio iz temelja. Vratit će se i normalni život, ali onakav romantičan, prividno siguran i bezbrižan život u centru, kakav sam voljela i poznavala, čini se, neće još dugo", smatra Nataša.

"Moj Zagreb, bez gradnje i fasada sigurnih za sve građane i svu djecu, od tada za mene više nema centar. No u njemu sasvim sigurno, još uvijek, negdje, krije se moj dom", zaključila je.