U SVOJIH četrdesetak godina rada Rick Rubin se nagledao plejade glazbenika koji su obilježili epohu. Gotovo da nema ikog značajnog, a da nije na ovaj ili onaj način surađivao s jednim od najkreativnijih producenata našeg vremena.

Svejedno, kad su ga nedavno upitali tko su mu najbolji glazbenici, ispalio je ne trepnuvši: Chad, Flea, Frusciante. "Žalim, dečki, ali ova trojica su iznad svih", zaključio je Rubin. Govorimo o čovjeku kojemu su u studiju sjedili i virtuozi poput Larsa Ulricha iz Metallice i meni jako dragog Toma Morella iz Rage Against the Machine. 

Rubin je svoju trojicu uzeo iz samo jednog banda, koji spada u vrh vrhova rocka – Red Hot Chili Peppers.

Nije Will Ferrell

Red je i da ih pojedinačno predstavimo i pokušamo shvatiti zašto ih Rick Rubin stavlja tako visoko.

Chad Smith je prirodno opušten i zabavan tip, odjeven u traperice i majicu Ramonesa ili Judas Priesta. Ili, s natpisom "Nisam Will Ferrel", jer frapantno sliči na poznatog glumca.

O sebi kao samoukom bubnjaru nema neko posebno visoko mišljenje, uz svoj razoružavajući smiješak veli da u suštini svira jedan te isti ritam, samo uz određene preinake. Što, najblaže rečeno, nije točno.

Kao i ostali članovi banda, svoje glazbene utjecaje je pokupio iz funky i jazz glazbe, ali i iz rocka. Zapravo, trojica bubnjara koji su najviše utjecali na njega jesu rockeri Ian Paice iz Deep Purplea, Mitch Mitchell iz Jimi Hendrixovog Experience i Ringo iz Beatlesa.

Kad sve to zajedno sastavite, dobijete fenomenalne dionice kakve Chad svira s Peppersima još od 1988., kad je iz banda otišao D.H. Peligro. Chad je među bubnjarima iznimno cijenjen zbog svog groovea, brzog udaranja pedale i korištenja fantazmi, prigušenih nota ("ghost notes").

Popis glazbenika s kojim je svirao iznimno je dugačak i šaren – od rock legendi poput Glen Hughesa i Ozzy Osbourna, pa do suvremenih idola poput Post Malonea i Dua Lipe. Imao je i svoje brojne usputne projekte – pretpostavljam da bi se vama najviše dopala hard rock supergrupa Chickenfoot (sa Satrianiem), meni osobno je najbolji jazz fusion projekt Chad Smith's Bombastic Meatbats.

U svakoj pjesmi Chad je poseban. Ovu sam izdvojio zbog njegove sposobnosti da se prekrasno uklopi u kompoziciju, što je i inače temeljna glazbena filozofija Peppersa.

Diplomirani jazz trubač

Michael Peter Balzary u svojoj najranijoj mladosti sebe je vidio prvenstveno kao jazz trubača. Imao je i uglednu privatnu nastavnicu trube, a desetljećima kasnije steći će i diplomu. U međuvremenu je ostvario zavidnu karijeru rock basista, jednog od najboljih ikada.

Prije petnaestak godina završio je drugi na listi čitatelja Rolling Stonea, pomalo nepravedno iza pokojne legende Johna Entwistlea. Za sve njih on je prije svega poznat kao Flea, nadimak koji su mu prišili još u mladosti zbog neprestanog vrpoljenja. Takav je i na sceni, a kao basist pokazao je spektar različitih stilova, od punkerskih energičnih dionica, preko funky slapa pa sve do melodičnih tema koje vode pjesmu (kao u Californication).

Naravno da je svirao sa svim živima, od legendarnog albuma Alanis Morrisette Jaged Little Pil, do iznimno zanimljive supergrupe Atoms for Peace s Thom Yorkeom iz Radioheada. Uzgred, Flea je glumio i sporedne uloge u nizu filmova, najjači mi je kao njemački nihilist u Big Lebowski.

Možda ga je najbolji predstaviti kako rastura s Chadom u manje poznatoj pjesmi Salute to Kareem (s Mother's Milk albuma). Flea tu melje u petoj brzini, dok je Chad nešto decentniji, ali ima vraški dobro pogođene sinkope (ono kad vam se čini da je udario po bubnju kad ne treba). Oni su vjerojatno najbolja ritam sekcija u povijesti rocka.

Mali Hendrix

Dugo je trebalo mojoj generaciji da u vrijeme kad su scenom vladali supervirtuozni Eddie Van Halen, Joe Satriani i Steve Vai prepozna Johna Frusciantea kao još jednog punokrvnog gitarskog heroja. 

Među gitaristima je postao poznat još kao klinac, jer je svirao sve od Hendrixa – i taj utjecaj najveće gitarske legende osjetit ćete u brojnim Fruscianteovim izvedbama. Rjeđe je to onaj glamurozni Hendrix iz Voodoo Chilea, a češće melodični i lirični "Wind Cries Mary" Hendrix, kojemu su arpeggio i melodijska linija glavno oruđe.

Dodajte tome funky ritam kao i alternativne akorde koje je pokupio od novovalnih genijalaca poput John McGeocha i dobijete pravu gitarsku čaroliju. Frusciante je u Pepperse upao još kao tinejdžer i već je na prvoj snimljenoj pjesmi Good Time Boys ostvario jedan od svojih tehničkih vrhunaca. 

Dvaput je izlazio iz banda i onda se opet vraćao u njega, kako je već dobivao ili gubio svoje teške bitke protiv ovisnosti (što su prošli svi članovi banda). Razmišljao je javiti se Zappi na audiciju, ali je odustao kad je shvatio da mu ne bi bilo dopušteno drogiranje.

Po povratku u Pepperse postajao je sve zreliji i u sviranju i u komponiranju (i pjevanju pratećih vokala). Naučio je i minimalistički se izražavati, odsvirati dva tri tona tamo gdje bi gitaristi moje generacije odsvirali duge rafale. Kreativno je eksplodirao 2004. godine izdavši zaredom šest solo albuma, svaki stilski i producentski različit.

Ogledni je primjer pjesma Snow, tu je Frusciante velemajstor razlaganja akorda na tonove (arpeggia) u najboljoj Hendrixovoj maniri, s iznimnim smislom za minimalističke, dvotonske akorde u funky ritmu. Ako učite tu stvar, obavezno zamijetite da i on, poput Hendrixa, katkad pritiska pragove na bas žici palcem.

Ništa bez četvrtoga

Rick Rubin je naveo trojicu iz Peppersa kao najbolje. Ali njih nikada ne bi bilo bez četvrtog člana, pjevača i frontmana Anthony Kiedisa. Ne samo zato što je obogatio band svojim imageom (bez kojega rock ne može postojati), izvedbama (Give It Away) i svojim tekstovima. 

On je, slobodno možemo reći, definirao njihovu glazbu. 

U vrijeme dok su još vrludali između punka i funkyja, Kiedis je za svoju dušu skladao pjesmu o svojoj borbi s drogom. Rick Rubin je bio taj koji je vidio potencijal u pjesmi i sramežljivog Anthonyja natjerao da je predstavi bandu.

Ostalo je povijest. 

John započinje razlaganjem akorda koji jako podsjećaju na Hendrixov Little Wing, s dodatkom jazz akorda i funky ritma. Chad i Flea sviraju isprva suzdržano, ali sinkopirano. Pjesma koja zapravo i nema pripjev polako ide k svom zvukovnom i sviračkom vrhuncu, čime dobivamo njihovu najzreliju kompoziciju, koja je moju generaciju uvjerila da se na sceni pojavio novi veliki band.

Osjećaj nas nije prevario.