KAO SVAKI pravovjerni ljubitelj sedme umjetnosti nisam mogao propustiti ovogodišnju dodjelu Oscara iako mi je već na samom početku glavom prostrujala strašna misao praćena jezom. "Grom i pakao, prokletnici će ponovno koristiti simultani prijevod" (naravno, frazu "grom i pakao" dodao sam iz čisto dramaturških poriva pošto nisam potekao iz pera Sergia Bonellija").

Ne znam dijelite li moje mišljenje, ali čim čujem glas "žene kojoj nikad ne mogu zapamtiti ime" (BTW, ime prevoditeljice je Vera Kordić), pomirim se sa činjenicom da će sve dosjetke voditelja, na kojima su mnogi scenaristi marljivo radili tjednima, pasti u vodu zahvaljujući beskrvnom i jednoličnom glasu koji će i najbolje šale pretvoriti u suhoparnu tiradu koja na momente podsjeća na nekrolog. U jednom sam trenutku pomislio da humor umire istog trenutka kada ga prevedemo na hrvatski, ali tada je kroz mene prošao val olakšanja jer sjetio sam se da bi moglo biti daleko gore. Netko bi mogao zaključiti kako je odlična ideja filmove i serije sinkronizirali poput Austrijanaca i Nijemaca. Naravno, postoje i ljudi koji smatraju kako je dobra ideja plaćati nekome da piše o onome što gleda na TV-u, tako da me više ništa ne može iznenaditi.

Zanima me tko je bio prvi čovjek kojem je kroz glavu prošla genijalna zamisao da bi bilo super uposliti skupinu apsolutnih šupčina koje će umjesto američkih, britanskih, korejskih ili novozelandskih glumaca izgovarati scenarijem predviđene rečenice na materinjem jeziku. Volio bih da sam se mogao naći u istoj prostoriji tako da liku mogu u lice izgovoriti povijesni odjeb: "Ne." I udariti ga po njušci smotanim novinama. Zaista, ne mogu zamisliti gori zločin. Netko je uložio trud, inspiraciju i emocije u film koji će samo nekoliko mjeseci kasnije banda ukočenih Švapskih deklamatora pretvoriti u sprdnje vrijednu tvorevinu. I to sam zato da lijeni gledatelji ne bi naprezali oči.

Iskreno, mislite li da bi kultna scena bacanja kovanice iz filma "No country for old men" bila jednako napeta kada bi rečenice izgovarao Herbert Baumgartner, a ne Javier Bardem? Mislim da ne.

Ipak, ove godine čelnici HRT-a poštedjeli su nas barem što se uvodnog monologa tiče, a komentari Petra Krelje, Boška Picule i Nenada Korkuta svedeni su na minimum i bio bih apsolutni seronja kada bih rekao da se ljudi nisu svojski potrudili da svoje doskočice ostave za pauze između najava. Ipak, ovo je osamdeseta po redu dodjela i vjerujem da je nakon posljednjih 30 prijenosa netko zaključio kako je nesuvislo višesatno blebetanje karakteristika sportskih prijenosa i izbora za "miss biločega". Naravno, Korkutova trabunjanja o crvenim haljinama, trudnoći i modnim dizajnerima bila su presudna kada sam oko pola pet usnuo snom pravednika i propustio neke važnije nagrade, ali svjestan sam da netko šetnju "crvenim tepihom" doživljava ozbiljno pa se trudim biti pun razumijevanja.

Na kraju krajeva, treba biti zahvalan da je prijenosa uopće bilo, a poklonjenu konju ne valja spočitavati zbog simultanog prijevoda. Niti mu valja gledati u zube… Pretpostavljam.

P.S. Više-manje, zadovoljan sam izborom Akademije (volim koristiti riječ "Akademija" jer ispadam upućeniji), a sinoć sam zaključio da je jedan od najiskuliranijih likova na svijetu, jedan i jedini Alan Arkin. 

Hrvoje Marjanović