DAVID DENKENBERGER inženjer je strojarstva sa Sveučilišta na Aljasci i osnivač nevladine organizacije Alliance to Feed the Earth in Disasters (ALLFED), koja proučava načine očuvanja svjetskih zaliha hrane u slučaju globalne katastrofe.

Često mu se postavlja pitanje o tome kako bi se čovječanstvo prehranilo tijekom nuklearne zime, što je interval hladnoće i pomračenja koji bi nastupio uslijed nuklearnog rata. Primjer kojim Denkenberger pokušava dočarati nuklearnu zimu je erupcija vulkana Tambore, koja se dogodila 1815. u Indoneziji. Erupcija je bila toliko snažna da je prouzrokovala takozvanu "godinu bez ljeta", a svjetska temperatura je pala u prosjeku za 16 Celzijevih stupnjeva.

Zbog hladnog ljeta 1816. propali su usjevi i vegetacija, što je milijune stanovnika Europe i Sjeverne Amerike dovelo na rub gladi. Denkenberger uvjerava da bismo i u slučaju nuklearne zime pronašli spas u uzgoju gljiva, morske trave i šećera s lišća biljaka, prenosi Science Alert.

Prema njegovim procjenama, gljive predstavljaju obnovljivu namirnicu, kojom bi se čitavo čovječanstvo moglo hraniti otprilike tri godine. Budući da se gljive ne oslanjaju na fotosintezu, svjetlost im nije potrebna za opstanak, a isto važi i za morsku travu, koja vrlo brzo raste.

"U slučaju nuklearne zime, kopno će se ohladiti brže od oceana, koji će ostati topli još neko vrijeme, a morska trava svakako podnosi niske temperature", objašnjava.

Procjenjuje da bi čovječanstvu za opstanak bilo potrebno 1.6 milijardi suhe hrane godišnje, što je količina morske trave koju je moguće uzgojiti u roku od tri do šest mjeseci.

Ipak, kako bi se sačuvali od raznih bolesti, ne smijemo svesti prehranu na jednu ili dvije namirnice. U to ime je Denkenberger osmislio dijetu koja se sastoji od minimalne dnevne količine kalorija različitih namirnica koje su potrebne organizmu, poput mesa, jaja, šećera, gljiva, pa čak i čaja od tuje, iz roda četinjača, i maslačaka.

U slučaju da ne možemo uzgajati hranu, Denkenberger predlaže da se uz pomoć tehnologije pronađu pojedina rješenja. Tako je došao na ideju da se pomoću prirodnih plinova u atmosferi proizvedu bjelančevine.

Kompanija iz Silicijske doline pod nazivom Calysta već koristi dušik i metan u obliku koncentriranog proteina kojim se hrane ribe i stoka. Denkenberger smatra da se tim proteinima može nahraniti i ljudska vrsta, a vjeruje i da se sva ova rješenja mogu primijeniti i u slučaju nepogoda manjih razmjera. Tako se tijekom nestašice hrane nakon udara uragana šećer i bjelančevine mogu izvlačiti iz lišća dostupnog bilja.

"U slučaju lokaliziranih nepogoda, najpogodnije rješenje je dopremiti zalihu žitarica, ali u nekim okolnostima to neće biti moguće zbog, recimo, nemogućnosti da se izvrši transport", ističe Denkenberger i dodaje da bi nam za preživljavanje nuklearne katastrofe bilo potrebno manje hrane nego što trenutno bacamo.