U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst iz 1982. godine koji opisuje kako je izgledao život prosječne jugoslavenske obitelji.

Veljača 1982.: Kragujevačka obitelj Dimitrijević - Stojana (30), Slavoljub (33), Ivan (11) i Ana (6) - bilježi prihode i sve što potroši. Za stručnjake Statističkog zavoda to je važno. I za sve nas...

Sve što imaju Dimitrijevići su zaradili u fabrici Crvena zastava, ona za 13 a on za 12 godina staža. Tu su se i upoznali i zavoljeli.

U decembru prošle godine Slavoljub je dobio 12.200 dinara. Natprosječna zarada za njega jer je dosta radio prekovremeno. Istog mjeseca Stojana je donijela kući kao i uvijek: 9.650 dinara. Zajedno su 15. januara 1982. primili 21.850 dinara, što je dvije-tri tisuće više od njihovog prosjeka za prošlu godinu. Zapravo te sume su bile ispisane na kuvertama, a na ruke su dobili znatno manje. 

Dugoročni krediti (na 15 godina) jesu za stan, a kratkoročni za televizor u boji, frižider, električni šporet i jedno muško odijelo kod Beka. Kad se sve sabere, to mjesečno iznosi 3.957 dinara. Blagajnik u Zastavi je Dimitrijevićima izvadio iz kuverta još 964 dinara na ime članarine za sindikat, gradski samodoprinos za vodu i jedan posto za Crnu Goru (pomoć stradalima u zemljotresu), pa su Stojana i Slavoljub 15. januara 1982. u kuću donijeli 16.920 dinara.

- Može li se od toga živjeti? - pitamo.

Optimist Slavoljub pola odgovara, a pola pita:

- Pa što nam fali?!

Domaćica Stojana odmah dodaje:

- Što nam fali? Hoćete li da napravim spisak ili da poredam onako napamet?

Ipak, "konstruktivnijeg informiranja" radi, krenimo od onoga što Dimitrijevićima ne fali, nego što već imaju.

Kredit

Kreditom od ukupno 200.000 dinara uz tri posto kamate na 15 godina, 1977. su malo obnovili i, nešto dogradili staru obiteljsku i već trošnu kuću i tako se odvojili od Slavoljubovih roditelja. Sada su baba Branka i deda Radomir u stvari prve komšije, ali vidjet će se dalje u ovoj priči, vrlo važni za porodični standard sina i snahe. 

Istim kreditom u cijelu kuću uvedeno je etažno grijanje s kotlom na ugalj. Deo kuće u kojoj žive Dimitrijevići s djecom je, u stvari, dvosoban stan od 64 kvadratna metra. U kući svi električni aparati: frižider, štednjak, zamrzivač, usisivač, mikser, mašina za pranje rublja... Svi aparati su domaće proizvodnje što svjedoči o patriotizmu Dimitrijevića, ali i dokazuje poreklo imovine: kupljeno je mahom na kredit.

- Ovog mjeseca smo kupili i jedan aparat za gotovinu - hvali se optimista Slavoljub.

- Pa kaži što je to - opet će domaćica Stojana. - Aparat za domaćinstvo? Točno. Kupljen za gotovo? Točno. Ali to je mašina za mljevenje mesa broj 10, maloprodajna cijena 214,25 dinara.

- Ali imamo i automobil, što to ne kažeš čovjeku - izbacuje posljednji adut Slavoljub.

- Imamo auto, ali nemamo položen vozački ispit, ni on, ni ja. Već godinu dana auto uglavnom stoji u garaži. Tek kad dođe neki prijatelj i rođak, malo se provozamo. Znate, skupe su auto škole, pa liječnička uvjerenja, pa uplata za svako polaganje...

(U Kragujevcu, čuli smo u gradskom SUP-u vozački ispit se polaže prosječno pet puta.)

- Ma kakav auto - oglasi se sin Ivan - To i nije auto nego "pegla". Poljski "fijat 126". Pored toga to je poklon od djede...

- Idi, sine, u sobu i uči za školu - kaže smireno tata Slavoljub.

- U stvari, jeste, mi smo u cijelu kuću uveli grijanje - kaže Stojana - a moj svekar se za to odužio i kupio nam taj automobil.

Trbuh - prva briga

Slatko od šljiva, s orasima unutra, posluženo je čim smo ušli na vrata. Ovo je domaćinska kuća i kod Dimitrijevića, kad dođu gosti, nešto mora biti na stolu:

- Domaća rakija? Pivo? Vino, bijelo ili ružica? - nudi domaćin baš kao da smo u kafani.

Najveća stavka porodičnog budžeta je hrana. Pregledamo dnevnik domaćinstva koji će za nekoliko dana ići na proradu u Zavod za statistiku. Siječanj je, kao što se zna, "najduži" mjesec u godini.

- U siječnju ima dosta praznika, a mi smo imali jedan rođendan, što znači moraš da kupiš poklon, a istovremeno su i sezonske rasprodaje kojima ne možeš odoljeti - kaže Stojana.

Prelistavamo dnevnik. Vođen je od 3. siječnja. Posljednji je upisan pazar 26. siječnja. U obitelji Dimitrijević za ta 24 dana potrošeno je ukupno 14.543 dinara. Gruba analiza: hrana - 7917 dinara, cigarete (oboje puše) 769, sredstva za higijenu 443, konfekcija i tekstil 3135 dinara, na kulturne potrebe je otišlo 1240, na poklon za jedan rođendan 50 dinara, uplata lota i kupovina lozova 144 dinara. Plaćena je i utrošena voda: 180 dinara.

Potrošnja struje nije u dnevniku. Plaća se posljednjeg dana u mjesecu. Dimitrijevići imaju dvotarifno brojilo, ali, kako sami kažu, ne gledaju strogo kad je struja jeftina a kad skuplja. Ima mjeseci kad plaćaju i po 800 dinara.

Kad se raščlani hrana koju su kupili, najviše je novca ostavljeno u kasapnici: 3206 dinara. Kupovano je meso i s koskom i bez koske, uglavnom svinjsko. Djeca: jedno voli parizer i kobasice, a drugo paštete i džigericu. Kupovana je i čajna kobasica, ali i svinjska mast i pet kilograma sirove slanine.

- Ima zamrzivač gdje uglavnom čuvam svježe zamrznuto povrće i voće. Tu ima i nekoliko kilograma šnicli, za ne daj bože. Imam i bogatu zimnicu i raznoraznu turšiju, zahvaljujući svekrvi, a i veliko bure puno kiselog kupusa - nabraja Stojana. - Na hrani zaista ne štedimo. Ja, doduše pokušavam s nekom dijetom, ali sam slab karakter.

Za higijenu su utrošena 443 dinara, a kupljena je jedna vreća deterdženta od tri kilograma, tri sapuna, dvije paste za zube, 11 paketića toalet papira, 4 šampona i lak za kosu.

- Slavoljub se sam brije, a ja ne idem frizeru, osim na šišanje - kaže Stojana.

Televizor - jedina kultura u kući

Dimitrijevići su za kulturne potrebe dali 1240 dinara a bili su samo jedanput u bioskopu u januaru ove godine. Ovu stavku najviše opterećuje nova TV antena sa 1040 dinara, a sami kažu da im je televizor najveća ako ne i jedina "kultura" u kući. Dnevne novine rijetko kupuju, ali redovno čitaju tri tjedna lista.

- Izašli smo jedanput i u kafanu - dodaje Slavoljub.

- Evo, piše u dnevniku - kaže Stojana. - Trinaestog januara bili smo u kafani i platili piće 60 dinara. Kupujemo po jedan cio loz i uplaćujemo cio tiket lota svakog tjedna. Strefit će nas premija malo sutra...

- Sutra neće, subota je - kaže Slavoljub. - Premija može da nas pogodi samo utorkom, od lota, ili četvrtkom, od loza.

Otvaraju se vrata, ulazi Slavoljubova majka Branka.

- To je naš loz - iskreno kaže snaha Stojana. - Da nam ona ne čuva djecu, ne znam gdje bismo našli pare za obdanište.

Baka Branka, provjereni servis za čuvanje djece, samo se smješka. Neće da se hvali, ali sve džempere za djecu ištrikala je svojom rukom. Deda Radomir je Ivanu kupio pravi kožni fudbal, a Ani veliku lutku koja zna da spava.

- Za Novu godinu je Ivan dobio i skije "elan", kakve voze Stenmark i Križaj - hvali se optimista Slavoljub.

- Samo nema snijega - kaže mama.

Knjižica, ipak postoji

Kada je poslije popisa stanovništva u ožujku prošle godine kompjuter izbacio podatke o porodici Dimitrijević kao jednom od kandidata kojima će se baviti statistika, anketar Vojislav Brajović iz Zavoda za statistiku Kragujevca trudio se odmah da utvrdi da li je domaćinstvo Slavoljubovih roditelja strogo odvojeno. Naučno je dokazano da se novac (djedina invalidska penzija iznosi 8000 dinara) ne miješa i ne prelijeva u standard mlađih Dimitrijevića. No, naučni dokazi su jedno, a život je drugo.

- Pomažu komšije jedni drugima, a kamoli neće roditelji deci - kaže baka Branka. - Znate, ja sam bila prva da se oni odvoje. Kad su mladi sami, ljepše im je, bolje se slažu, a mi starci pomažemo koliko možemo. Nekad poklon za djecu, ispletem neki džemper i što pričuvam malu Anu, sunce bakino...

- U siječnju ste potrošili 3135 dinara za konfekciju i tekstil. I to u gotovom. Otkud tolika hrabrost?

- Nisam mogla da odolim rasprodaji: kupila sam muške pantalone, dvije ženske bluze, nekoliko čarapa, vunicu za džempere i materijal za suknju ili haljinu. Još se nisam odlučila - referira Stojana.

Do 1. februara bilo je ostalo još pet dana i prema računici 2385 dinara u kućnom budžetu. Hoće li Dimitrijevići izdržati?

- Imamo mi štednu knjižicu - izlete Stojani. - Doduše, pozajmljujemo od rođaka i prijatelja, ali rijetko.

Da su kućni budžeti, ipak, neuhvatljivi, dokazuje i ta štedna knjižica. Tu se skupljaju pare za godišnji odmor. Prošlog leta njih četvero su bili u Sutomoru punih dvanaest dana. Potrošili su, odnosno toliko prijavili Zavodu za statistiku, 13.600 dinara, s prijevozom. Proveli su se bajno. Stanovali su u privatnoj sobi, a za kuhanje je bila zadužena, zna se, mama Stojana. Na zimovanje nikad nisu išli, pa neće ni sada.

Hoće li ove godine na ljetovanje? Kažu: možda, ali daleko je ljeto. Rekli smo im da ćemo ih opet posjetiti krajem aprila. Tada ćemo i usporediti dnevnike i vidjeti kako nam stoji zvanični prosječni porodični standard.

Napisao: Stevan Zec (Ilustrovana, 1982.)