ZADRANIN Jure Karamarko već dulje od deset godina svojim tekstovima izaziva snažne reakcije. Preko blogova Ispod tepiha, Zadnji trzaj i Od subote do subote, komentarima na društvenim mrežama, a sad već i bogatim književnim opusom od šest romana, 32-godišnji Karamarko promatra svijet očima navijača i piše o problematici represije prema navijačkom pokretu. Bilo bi netočno kazati da je on samo pisac fikcije i navijačkih romana, jer osim što je sazrio i nadogradio stil, podignuo je svijest javnosti o diskriminaciji i kršenju prava navijača koje se često iskorištava i etiketira najvećim problemom u zemlji.

 

Iako više nije aktivni navijač, u svojoj kritici nikada nije bio angažiraniji. Juru sam, naravno, upoznala preko Hajduka. Tijekom godina izmijenili smo na tisuće poruka, mišljenja i tekstova o teškim stanjima hrvatskog nogometa i navijačkog pokreta. Jurine angažirane tekstove često smo objavljivali na stranicama Indexa, no još se nije ukazala potreba da napravimo ovakav intervju. Sve dok se nije pojavila - Zara. Roman koji je stepenica više u njegovoj karijeri, drugačije od svega što je do sada napisao. Priča o ljubavi i košarci koju će Jure ispričati večeras u 20 sati u HNK-u Zadar. Promocija pred vlastitim navijačima kod njega izaziva najdublji osjećaj do sada.


 

 

Bio je to splet mnogih okolnosti. Tamo negdje 2003., 2004., 2005. bila je ta ekspanzija rasprava putem raznih foruma gdje je jedna nova generacija navijača otkrila novi način komunikacije. One generacije prije slale bi pisma u navijačke magazine pa bi po mjesec dana čekali odgovore. Nama se dogodila ekspanzija foruma i naravno svatko tko je imao nešto za reći je tipkao u mnogim raspravama, tako i ja tada. Iza toga dogodio se onaj val s ekspanzijom blogova 2006., 2007., 2008., a meni je sve manje pasao način komunikacije gdje branim neke stavove ili uvjerenja, a s druge strane raspravljam s ljudima iza nadimaka pa se tada okrećem pisanju blogova. Pasao mi je način gdje ja kažem što mislim, stavim točku i odjavim se. Bez potrebe za daljnjim raspravama. Tada se nakupila veća količina tekstova i ozbiljno sam počeo razmišljati da ih sumiram i stavim u jednu knjigu. Paralelno s tim razmišljanjima KK Zadar je igrao svoju zadnju sezonu u staroj dvorani Jazine pa sam se odlučio napisati knjigu o posljednjih osam godina navijanja u toj dvorani mene i moje generacije. Tada sam napisao knjigu Posljednja generacija istoka. Par mjeseci kasnije sam sumirao one tekstove s bloga pa je izašla i knjiga Zadnji trzaj. Kasnije je sve išlo lančano. Jedno je vuklo drugo. Tada sam napravio blog Od subote do subote i 2009. s objavama svojih tekstova nastavio sve češće...

 

 

To je jedan zatvoren krug, ograničen. Ako na području bivše Jugoslavije ima 20.000 do 30.000 aktivnih navijača koji mogu čitati moje uratke, onda to ne može nikom biti ciljano tržište jer od njih 30.000 knjigu će kupiti možda nekoliko stotina ljudi. Tako da tu nema velikih zarada nego je uvijek to granica pokrivanja ulaganja u projekt. Meni je uvijek bila neka misao vodilja da je dovoljno da ja uživam u tom što radim, a ako nekad napišem nešto jako dobro da će se to ionako probiti samo od sebe.

 

 

Huligan Pero kao i Zara je čista fikcija. Huligan Pero je nastao u ono vrijeme masovne histerije kada je 4.000.000 ljudi nasjelo na fake news od strane medija o tome da je grupa huligana napala Rakitića. Da je on bježao s obitelji, da je bilo ratno stanje na otoku itd. Tada sam promatrajući reakcije mase oko sebe par dana razmišljao i napisao taj jedan običan Facebook status. Dao sam mu ime Huligan Pero. Bila je to samo priča o tome da je svaki hrvatski navijač u očima ostalih nitko i ništa, nula, deklariran kao huligan odmah čim je navijač. Kroz neke životne situacije htio sam pokazati kako je to biti Huligan Pero u društvu koje poziva na linč svakoga tko se deklarira kao navijač. Tada se dogodilo da je u jedno popodne nekoliko tisuća ljudi lajkalo taj status, na stotine ljudi ga je šeralo, prenijeli ste i vi na Indexu tada taj tekst koji je bio taj dan među navijačkom populacijom najčitaniji i najšeraniji. Prošlo je par dana i golicala mi je maštu ideja da na taj status dodam još jedan. Tada sam tog lika smjestio u grad Split, odredio ga da prati Hajduk, dodao sam mu curu, obitelj, poslove, likove, događaje i priče su samo išle. U nešto manje od dvije godine napisao sam nekoliko stotina priča, a Peru je čitalo 11.000 ljudi svakodnevno. Jedno predivno spisateljsko iskustvo za mene svakako.

 Hrvatski nogometni reprezentativac Ivan Santini

 

Zara je malo drugačija priča. Ona je vezana za zadarsku lokalnu tematiku, naslonjena je na ljubav prema košarci. Puno puta su me ljudi pitali zašto ne pišem o lokalnim temama, ali uvijek je odgovor bio isti. Bolje je ne pisati ništa nego napisati nešto loše jer mi smo specifična sredina. S lošim romanom bih se grizao do kraja života, a ovaj grad je meni dao puno i nisam mu mogao vratiti polovično. Tako da nisam nikad niti pomišljao na to sve dok nisam krajem 2017. godine pogledao film Me before you.'

Ja sam inače dosta osjetljiv, emotivac sam po prirodi, romantik. Taj film me slomio, ono baš slomio, i tad sam rekao sam sebi da ću napokon napisati roman nakon kojega će se moj čitatelj osjećati točno onako kako sam se ja osjećao nakon tog filma. Slomljeno. Tada je krenulo igranje sudbinama, životima, ubacio sam ljubav prema košarci, strast, tri ljubavi, emociju, dramu. Sve to sam zamotao u jednu priču i zaista je, kako kažu čitatelji, book loveri i cijela kritika, ispalo jako dobro.

 

Meni je teško govoriti o sebi. Mislim da su moj život odredile dvije stvari. Rođenje sina i otkrivanje gladi za učenjem i osobnim rastom. Tako da imam osjećaj da zaista živim kako treba tek od svoje 25. godine. U par crta, ako moram, onako u trećem licu, iako to ne volim. Jure je sada ugostitelj koji se osim vođenja objekata bavi i vođenjem marketinga i konzaltingom za ugostiteljstvo. Hobi mi je pisanje i sada već nakon toliko uradaka iza sebe prvi put bez zadrške za sebe kažem i da sam pisac. Prije mi je to bilo smiješno. U 32. godini sav fokus mi je na edukaciji, osobnom rastu, učenju, napredovanju. U fazi sam da nadoknađujem mnoge godine u mladosti kada mi to nije bilo ni na kraj pameti.

 

 

Naravno da sam bio relativno nova pojava jer tematika koju ja obrađujem u romanima je uvijek i bila pisana za uski krug ljudi, odnosno za navijačku populaciju. Jedan od motiva s kojima sam pristupio Zari je bio i želja da napokon napišem roman za široke mase koji će moći čitati baš svatko. Svi slojevi društva, sve generacije, nebitno jesu li navijači bilo kojeg kluba ili nikada nisu ni bili na nekoj utakmici.

 

 

Ta tri pojma sam isprepleo jer njih je nemoguće razdvojiti. U mom romanu Grafičar isto priča prati ljubav dvoje ljudi koji žive i navijaštvo. U romanu Genova ista je stvar. Isto se događa i u romanu Kradljivci snova tako da je to neki moj stil pisanja, gdje vežem ljubav između dvoje ljudi s ljubavi prema navijanju. Cijeli serijal Huligan Pero prati strastvena ljubav Pere i Ivane.

 

 

Zadar je mene obilježio i to je neupitno. Ljudi koji su bili dva puta u Jazinama ostali su obilježeni, a kamoli neće netko tko je osam godina života proveo u Jazinama. Daje li roman Zara gradu Zadru nematerijalni impuls teško je reći. Ono što je činjenica je svakako to da je Zara prva fikcija kroz koju je prikazana strast koju ovaj grad osjeća kada je košarka u pitanju. Ali kolika je njena težina ako pričamo o nematerijalnom impulsu, teško je sada dati procjenu. To će reći neki drugi ljudi s nekim drugim odmakom. Kao što sam rekao, Zadar je specifičan grad. U prva tri mjeseca roman je osvojio sve, a nijedan medij nije napisao jedno jedino slovo o njemu. Znate kako se kaže, u svom selu je najteže.

 

 

Možda su se neke poruke kroz priču poklopile same od sebe kako se radnja odvijala. Moja jedina želja, odnosno poruka koju sam htio poslati pišući Zaru, poruka je da je u ovom gradu košarka zaista sve i da oni koji to nikada nisu shvatili čitajući Zaru barem donekle osjete.

 
Koliko ti je trebalo vremena za Zaru te kako je izgledao proces stvaranja. Kad si pisao, gdje u kakvim okolnostima, u čemu si tragao za metafizičkom inspiracijom? 

 

Zaru sam napisao u nekoliko dana i nekoliko noći. Kod mene taj proces traje tako da kad mi klikne radnja svijet za mene stane. Sve drugo postaje manje važno i sav fokus je na tom da svaki slobodan trenutak tipkam jer misli samo naviru. U par navrata išao sam u dvoranu Jazine i sjedio po par sati, skicirao u glavi radnje, šetao uz rivu ili uz novi sportski centar. Najvažniji mi je mir u glavi u tom trenutku, a presudna je barem meni sposobnost da se isključim iz svega i sav fokus stavim na tipkovnicu. Proces samog izlaska Zare je ipak trajao malo dulje jer smo ovaj put koristili najbolje lektore. Koristili smo prvi put model koji je pozirao za naslovnicu. Pripreme su trajale dugo. Preko 20 ljudi je čitalo roman prije samog izlaska i davalo mi povratne reakcije da bih mogao ispeglati tekst kako treba. Cijeli proces izdavanja knjige sa Zarom sam i ja dignuo na veći nivo jer nemam ni ja više 22 godine pa da objavim bilo što i bilo kako. Sada i moja publika zaslužuje da materijal koji dobije bude pravi jer oni koji su sa mnom od prvog uratka do danas očekuju da je svaki sljedeći bolji. Pošto je izlazak romana Padobran išao paralelno sa Zarom koristili smo tako i profi fotografe, snimali smo slike za naslovnicu u luksuznom hotelu. Koristio sam savjete urednice koja mi je bila na raspolaganju 24 sata u danu.'

 

 

Kada pišeš materijal koji dnevno čita 11.000 ljudi onda shvaćaš da je to izdavačima jako zanimljivo i da bi svatko htio potpisati sebi autora koji ima dobar materijal i direktne kanale do svoje publike. Da, nedavno sam dobio ponudu da se roman Huligan Pero objavi na preko 400 stranica, da bude u svim izlozima i da ga lansiraju. Ugovor je bio na stolu ali odbio sam ih jer su oni odbili mene prije šest godina.

 

Svih ovih godina sam ja uživao u pisanju i puštao da se proces odvija sam po sebi pa ako nešto postane hit - super - a ako ne - opet super. Meni tu ne postoji cilj, neka krajnja točka ili finale jer sva ljepota kako života tako i pisanja po mom uvjerenju nije u cilju već u putovanju. Tako da sam za sve prijašnje romane koristio standardne kanale za reklamiranje, malo Facebook i to je to. Isto tako nikad ja nisam smatrao da imam toliko dobar materijal u rukama koji je vrijedan ulaganja truda i vremena u marketing sve do Zare. Tu su prva testna čitanja i prije objave pokazala da će knjiga biti jako dobro prihvaćena tako da sam odlučio napokon u taj roman uložiti svu svoju energiju i znanje o marketingu. Poučen lekcijama iz prošlosti, gdje su me odbijali redom svi izdavači, sada sam znao da imam jako dobar roman, ali da je to kao da imaš lijek za sidu koji stoji u ladici. Bilo je presudno da ljudi doznaju za njega. Isto kao da taj lijek stoji u ladici i ljudi i dalje umiru. Tako je i sa Zarom. Nisam htio da ostane u ladici. Moj prvi korak bio je slanje romana našim najvećim blogerima i book loverima. Moja najbolja marketing lekcija u 2017. je bila kada sam radeći jedno kratko vrijeme neke role za jedan projekt vezan za hranu istinski shvatio kolika je snaga i moć marketinga današnjice u influencerima. Kao i prije šest godina kada su me odbili svi izdavači sada su me izignorirali i odbili svi veliki blogeri i najcjenjeniji book loveri, vlasnici Facebook stranica i Instagram profila. Tada sam opet sjeo za stol i u par dana iskopao kontakte od nekoliko desetaka blogera, book lovera s Instagrama od kojih svaki od njih ima po par tisuća fanova od kojih su svi čitatelji knjiga. Međutim oni zajedno pokrivaju doseg od preko 250.000 čitatelja. Tada sam im svima poslao Zaru poštom i zamolio ih da je pročitaju i daju svoj komentar, recenziju, kritiku, bilo što, i tada je krenulo. Preko noći je knjiga počela iskakati po društvenim mrežama i sve dalje je povijest.

 

 

To sam gore malo pojasnio, kako se sve to događalo i kako je išlo lančano od romana do romana. Iako mislim da je presudan momenat bio prije šest godina. Tada sam iza sebe imao tri knjige. Jedna je bila o posljednjoj generaciji navijača u Jazinama, a ove druge dvije su bile skup tekstova s mojih blogova. Fikciju do tada nikad nisam pisao. Zbog bolesti sina tada smo boravili u Njemačkoj u klinici par mjeseci. Izgubio sam tada preko 20 kilograma od stresa i psiholozi i psihijatri koji se brinu o roditeljima čija djeca su dovedena na operaciju su mi rekli da moram promijeniti fokus. Da radim nešto što volim, koliko mi god zvučalo ludo, da skrenem misli, da odlutam. Tata sam ih poslušao i u hodniku bolnice, dok mi je sin bio u sobi, otvorio sam laptop i rekao sebi 'Idem pokušati' i tada sam napisao roman Grafičar. Svoju prvu fikciju koja je tada oduševila navijačku publiku. Spoznaja i samosvijest da mogu ići u tom pravcu me oduševila tako da sam onda napisao i nastavak tog romana Genova, a kasnije i novi roman Kradljivci snova. Onda se dogodio Huligan Pero pa roman Padobran i sada Zara...
 

 

 

Svih ovih godina znalo mi se događati da mi prijatelji s portala uzmu Facebook status pa objave. Onda bi vidjeli da je to dosta čitano pa bi me pitali želim li pisati, ali uvijek sam odbijao tu pomisao. Nekako mi je teško u tom stvaralačkom nagonu i u trenutku kada radiš nešto od gušta pomiriti se s tolikom količinom hejtera, negativne energije, mržnje i pljucanja. Tako da mi je draga ona rečenica: Želiš li biti u miru ili želiš biti u pravu? Ja u toj priči biram uvijek da budem u miru.

 

 

Romana Eibl bila je moj heroj kada je pisanje u pitanju. Tomo Židak me jedno vrijeme u mladim danima oduševljavao sve dok me nije razočarao u nekim stavovima. Volio sam njegove tekstove. Aleksandar Holiga me oborio s nogu kada sam ga otkrio, Bernard Jurišić, Magdalena Mrčela, Natalija Đukanović... Svima je zajednička ta neka doza strasti koju unose u tekst, a ja to obožavam. Kolumne od Bobana u Sportskima sam obožavao.

 

 

Ljudi mene često krivo svrstaju kada je Hajduk u pitanju. Ja sam prije svega strastveni navijač košarkaškog kluba Zadar. Nisam ultras ili netko tko ide na 50 gostovanja godišnje, nisam ni navijač s istoka koji je na svakoj utakmici tako da bi od mene bilo licemjerno svrstavati se u kategoriju strastvenih navijača Hajduka. Ja sam strastveni podržavatelj projekta Naš Hajduk, ja sam kroničar koji to godinama prati na neki svoj način. Kako se tamo negdje 2009. dogodilo da je cijeli grad Zadar okrenuo leđa jednoj generaciji koja je pokretala borbe u Zadru protiv kriminala u klubu cijela ta generacija se raspala i rasula. Par godina kasnije južnije se intenzivira borba za pošteni, časni Hajduk koji simpatiziram tada uz svoj klub. Tada sam pratio svakodnevno što se događa i često pisao svoje stavove o toj borbi i tada dan po dan, tekst po tekst, godinu po godinu jednostavno uploviš u taj svijet, a taj svijet tko osjeti jednom, kad uđe u krv, gotovo je. U svijet koji, da ti je netko kada si imao 15-16 godina i furao Local Patriot rekao da ćeš u njega ući godinama kasnije, rekao bi mu da je lud i ne zna što priča. Jednostavno, život ti složi karte drugačije.

 

 

Naizgled nalikuju, ali moje mišljenje je da su Zadar i Split dva potpuno različita svijeta. Projekt Naš Hajduk u Zadru nikad ne bi prošao. Nikada. Da danas u Zadar dođe netko i kaže da je spreman sanirati sve dugove kluba, uložiti 20 milijuna eura u prvoj sezoni i 40 milijuna eura u drugoj sezoni i napasti Euroligu, ali ima uvjet da se klub zove Zadar Tigers 300 najvatrenijih bi se bunilo, a 80.000 građana bi prostrli crveni tepih investitorima.


 

 

 

Ne volim komentirati tu situaciju jer komentarom u bilo kojem pravcu isti tren na sebe vežeš 100 pljuvača. U zemlji koja je isprepletena korupcijom, povezanim interesima. U zemlji gdje i među narodom, a tako i među desecima tisuća članova Hajduka, sigurno ima ljudi koji znaju kako je pogurati profesora na faksu da mali prođe, koji znaju kako je staviti 100 kuna kraj mjenjača da auto prođe tehnički, koji znaju kako je nazvati čovika iz Zagreba ako treba nešto pogurati. Danas je ljudima normalno okrenuti dva broja da se sestra malo bolje brine o ženi koja rađa i ta granica što se smatra mitom ili korupcijom društveno nije definirana. Tako da me ne čudi ovakav gnjev čak i od nekih navijača Hajduka jer je predsjednik smijenjen zbog nedozvoljenog pića ili ručka u nekom restoranu. Hajduk je postao avangarda i ovakvim potezima jednostavno svima nama podiže ljestvicu i pruža vjeru da zaista ima nade za našu zemlju ako će se s visokih funkcija padati zbog jednog zrna soli.

 

 

Oko tri godine u Irskoj sam živio život kao iz bajke. Fokus mi je bio isključivo na edukaciji i osobnom rastu da bih se kada budem spreman mogao vratiti u svoju domovinu, doprinositi i raditi i od svoga rada živjeti, a ne preživljavati. Startne pozicije mi je bilo puno lakše steći s edukacijom iz inozemstva i sada kada sam se vratio prilike se otvaraju svakodnevno i mogu reći da je odluka da odem bila moja najbolja životna odluka. Ali ne odluka da odem, da pobjegnem, nego odluka da odem da bih se vratio. Nisam otišao jer sam bio ljut na politiku, sustav, vladu, bilo koga. Otišao sam jer sam bio svjestan svojih poduzetničkih promašaja i činjenice da ću radeći u hrvatskoj dubioze s hrvatskim primanjima zatvarati godinama i godinama. Nisam htio biti kao miš koji sprinta u kavezu, a stalno stoji u mjestu. Otišao sam vani da zaradim novac i sredim život i da se napunim novim znanjima da kada se vratim mogu na tržištu rada ja sam sebi diktirati cijenu, kada ću, za koga i za koliko raditi.

 
Koliko je teško odnosno lako danas živjeti u Hrvatskoj? Što te je najviše razočaralo u ovoj zemlji? 

 

Meni je u ovom trenutku život u Hrvatskoj savršen. Radim ono što volim i to me ispunjava. Volio bih da mi dan traje 36 sati, a ne 24. U 11 mjeseci od kada sam se vratio uzeo sam si možda šest-sedam dana slobodno. Svaki dan kada ne radim za mene je izgubljen dan i bačen u vjetar. Puno čitam, idem na seminare, na predavanja o marketingu, poduzetništvu. Izbjegavam medije. TV nisam gledao nekoliko godina. Novine ne čitam uopće. Imam portale koje pratim, autore koje čitam. Zatvorio sam priljev informacija prema sebi tako da sam kreiram svoju realnost. Na Facebooku sam blokirao barem 800 ljudi, filtriram što će dolaziti do mene. Zaljubio sam se u gastronomiju, obožavam restorane, strast za vinima se u meni probudila zadnjih godina. Evo recimo ne mogu si oprostiti da sam već 11 mjeseci u domovini, a još nisam bio u Boškincu na Pagu. Takve stvari me opterećuju, a ne politika. Uvjeren sam da je marketing za ugostiteljstvo posao budućnosti, a to je kod nas deficitarno zanimanje tako da se razvijam u tom području.

 

 

Uvjeren sam da u Hrvatskoj ima budućnosti i da je presudno da mladi ljudi pokažu glad za edukacijom i da im ta edukacija bude dostupna. Evo nedavno je ulaznica za Digital Takeover koštala skoro 3000 kuna. Kako da netko od 18 godina tko se želi razvijati u Hrvatskoj to sebi priušti? Znanje bi trebalo biti dostupnije, kreiranje startnih pozicija za mlade ljude je presudno. Kada sam ja imao 18 godina u Zadru je na 130 mjesta bilo moguće uplatiti listić za kladionicu, na svakih 500 metara otvarao se kasino. Meni je prije deset godina, kada sam baš bio u nekim lošim fazama, došao prijatelj, otvorio torbu i dok je govorio 'Mislim da ti mogu pomoći' izvadio knjigu Roberta Kyioosakyja Poslovna Škola. Navukao me na edukaciju i to je bilo za mene presudno. Postoji ona izreka koja kaže 'daj čovjeku ribu i nahranio si ga na jedan dan, nauči ga pecati i nahranio si ga za cijeli život'. Mišljenja sam da previše ljudi u hrvatskoj ovisi o tome da im netko dade ribu.

 

Koliko je teško objaviti knjigu?

Prije šest godina, kada sam napisao roman Grafičar, pokucao sam na sva vrata. Kontaktirao sam tada sve izdavače i urednike. Slao sam rukopise mailom, slao sam poštom svima, od portira do uprave. Tada mi 90 posto njih nije niti odgovorilo na upit, a ovih 10 posto me odbilo. Tada sam otkrio da u Splitu postoji izdavačka kuća koja radi po modelu printa na zahtjev gdje ne postoje troškovi velikih naklada nego doslovno kada kupac naruči jednu knjigu ona se tiska i šalje njemu na adresu. Ne postoji trošak skladištenja, nema rizika da će se otisnuti velika količina knjiga pa se neće prodati itd. Oni odrađuju svu papirologiju, ugovore i sve ono što ide s tim, a moje je samo da napišem materijal. Tada smo odradili naš prvi projekt i evo do sada smo ih odradili već šest.

 

 

Često da. Još se navikavam i još uvijek mi je neugodno kada mi prilaze ljudi u klubovima i traže slikanje ili me zaustavljaju na ulici. Nakon romana Zara moram se s tim naučiti nositi jer izašlo je iz svih dosadašnjih okvira i one zone komfora u kojoj sam bio.