On je, po svemu sudeći, najkompletniji glazbenik u povijesti rocka
ROCK je uvijek obilovao talentima koji su znali svirati razne instrumente, pjevati i skladati. Brian Jones iz Rolling Stonesa svirao je valjda sve čega bi se dohvatio, nije mu trebalo puno vremena da uhvati štos i odsvira nešto smisleno bilo na klasičnim instrumentima poput gitare ili klavira, bilo na egzotici poput sitara i dulcimera.
Paul McCartney je svirao bas, gitaru, bubnjeve, klavir i još ponešto - a uz to je vrhunski pjevao i skladao. Nešto kasnije devetnaestogodišnji (!) Mike Oldfield odsvirao je više od dvadeset instrumenata na svom albumu Tubular Bells.
Traženje najboljeg
Da ne zaboravim i Roryja Gallaghera, koji je bio poznat prije svega kao vrhunski blues-rock gitarist, ali je podjednako suvereno vladao i saksofonom.
Od kasnijih glazbenika prvi mi na pamet padaju Prince i Trent Reznor (ovaj drugi jedino bubnjeve nije svirao), a tu je negdje i Thom Yorke iz Radioheada. Pa ipak, ako moram birati tko je od svih tih genijalaca - dostojnih zasebnih članaka - najbolji, meni u zadnjih petnaestak godina igra samo jedno ime: Matthew Bellamy, lider iznimno uspješnog i kvalitetnog benda Muse.
Svoje sviračko umijeće pokazuje na gitari, klaviru i basu, što nije rijedak slučaj u glazbi. Ipak, njega od sličnih razlikuje to što je on u oba slučaja vrhunski izvođač, a uz to fenomenalan pjevač i vrlo osebujan i plodan skladatelj.
Da to pobliže objasnim.
Glas za pamćenje
Bellamy je tenor koji može svojim falsettom dostići i tako visoku notu kao što je Cis6. Uz to ima i sjajan vibrato, tako da mu glas u nešto nižim registrima zvuči kao operni. On ustvari može u istoj pjesmi imati i impostaciju (način proizvodnje zvuka) i opernog i pop pjevača (koji uglavnom dišu na usta).
Kaže da je dugo smatrao svoj glas potpuno neprikladnim za rock glazbu, ali da je promijenio mišljenje kad je čuo Jeffa Buckleyja. Nisam jedini kojemu Bellamy najviše zvuči kao Thom Yorke, nekada imaju i tako sličnu boju da se neupućenome može činiti da se radi o istom pjevaču (poslušajte završni dio pjesme Exit Music od Radioheada).
Svaka pjesma Musea ogledni je primjer pjevanja, ipak uzimam ovu u kojoj se glas najjasnije raspoznaje u svom njegovom rasponu, obratite pozornost kad u pripjevu krene „as SOON as I can...” Nije stvar samo u visokom tonu nego i u njegovoj kontroli glasa, nema vrištanja kad digne falsetto do neslućenih granica.
Gitarist najviše razine
Nisam ga isprva doživljavao kao gitarista, premda odmah vidite na snimkama uživo kako je potpuno srastao s instrumentom, pa s njim juri i skače po sceni, bez ijednog pogrešno odsviranog tona. Ne krije da mu je Hendrix jedan od idola, a upravo u snazi gitare tajna je fenomenalnog zvuka benda uživo.
Njegov riff iz pjesme Plug in baby nerijetko se svrstava u dvadeset najboljih svih vremena. Pamte ga sigurno i oni koji su igrali Guitar Hero 5. Nimalo rijetko naći ćete ga na popisu najboljih rock gitarista svih vremena.
Na posljednjem albumu Will of the People gitara je još naglašenija, kaže da se ugledao na Iron Maiden i Rage Against The Machine.
Bellamy kad zatreba, svira vrlo brzo, kao i svi vrhunski majstori instrumenta u zadnjih par desetljeća. Ova kratka i jako simpatična snimka iz studija pokazuje trenutak kad je i samog sebe oduševio vlastitom solažom.
Akademski pijanist
Bellamy je počeo svirati klavir sa šest godina. Nigdje ne uspijevam naći podatak gdje je točno učio instrument, no očito je dostigao akademsku razinu. Najbolje to demonstrira kad uživo s gitare skoči na klavir i odsvira prvo jednu etidu, da bi onda prešao na kadencu u stilu Rahmanjinova.
Iskreno se ne sjećam kad sam čuo nekog rockera da tako rastura klasiku na klaviru. Meni je fascinantno i to što je Bellamy omanji rastom (oko 170 cm), a Rahmanjinov je bio zloglasan po prstometu kakvoga ste mogli uhvatiti samo šaketinom kakvu je taj dvometraš imao. Pijanisti znaju kako je onda teško kad morate mijenjati prstomet - ali nije teško kad ste Bellamy. Puštao sam ovu dionicu i akademskim pijanistima, svi su oni bili istinski oduševljeni.
Ozbiljni skladatelj
Sve pjesme koje smo dosad predstavili ujedno pokazuju i koliko je on jak kao skladatelj. Jedna mi je profesorica klavira prepričala kako je predavač iz kompozicije na jednom primjeru mrtav ozbiljan rekao: "Ovo imate samo kod Musea."
Njihov stil kritičari su odavno nazvali sympho-punk i uistinu to jest neka mješavina kompleksnosti ozbiljne glazbe i energije punka. Iskreno, ni sam ne znam koju bih njegovu skladbu posebno izdvojio, praktički sve one obiluju vrlo složenim harmonijama i melodijskim linijama kakve se jednostavno moraju učiti na glazbenoj akademiji.
Ako guglate Muse Exogenesis Symphony, vidjet ćete za kakva je sve skladateljska dostignuća Matt sposoban. Ipak vas neću time gnjaviti, dovoljan je primjer i ova pjesma, gotovo i kao neki rezime, jer je iznimno dobro i otpjevana i odsvirana na gitari (klavir je tu više-manje rudimentaran).
Kad odsvirate ovu melodiju na glasoviru, dobivate nešto poput Roberta Schumanna ili sličnog skladatelja romantične glazbe. I sve nekako zvuči jednostavno, a u suštini je prilično duboko.
Matt spram ostalih
Ono što Matthewa uzdiže iznad ostalih svestranih talenata u rocku jest upravo to što je u svemu čega se dohvatio dostigao vrhunac. Primjerice, legendarni Paul McCartney je izniman skladatelj, sjajan pjevač, odličan basist, vrlo dobar gitarist i prosječan pijanist i bubnjar (i loš trubač). Matt mu ne može parirati po broju instrumenata.
Ali je, kao što smo već objasnili, Matt u čak četiri oblasti vrh vrhova, i ja ne znam nijednog rockera koji bi mu u tom pogledu mogao biti ravan.
Svejedno, nećemo se svađati oko toga, baš kao što se ne svađaju Matt i Paul. Evo njih dvojice nedavno zajedno na sceni. Matt u slobodno vrijeme svira bas u super-grupi The Jaded Hearts Club (pročitajte tko je sve u njoj), izvode uglavnom obrade rock klasika.
Ovdje rasturaju legendarnu stvar Beatlesa Helter-Skelter, zajedno s čovjekom koji ju je skladao, zamjetno je koliko svi totalno uživaju. Bellamy svira Höfner bas gitaru, onu koju je upravo Paul toliko popularizirao.
Napokon, glazba i prije svega postoji za uživanje u onom najboljem što je čovjek napravio, a ne za neprestane rasprave i svađe.