"Ona se ne rađa, već postaje": Ovako se 1980. pisalo o Zagrepčankama
POVODOM Dana žena, u suradnji s Yugopapirom, donosimo tekst iz 1980. godine o stanovnicama Zagreba.
Studeni 1980.: U ovom broju Praktične žene novinar Pero Zlatar piše o - Zagrepčanki...
Teško je u velikim gradovima otkriti stanovnike, čiji su preci prije mnogo stoljeća tu svijali svoja gnijezda i obiteljsko stablo održali na istom mjestu. Teško, veoma teško.
Možete li pronaći Zagrepčanku čija je šukunbaka živjela na Gradecu ili Kaptolu, koji su se od 16. stoljeća spojili u grad Zagreb? Ima li takvih čiji su se pra-pra pradjedovi, uglađeno sučući brke, šetali po glavnom trgu koji se onda zvao Harmica ili su podigli kuću na Manduševcu? Ili bar onih čije su se prabake 27. kolovoza 1891. provozale u prvom konjskom tramvaju, kad je Zagreb imao 40.000 stanovnika?
Možda su to: slikarica Nives Kavurić-Kurtović, kostimografkinja Vida Tučan, kompozitorica Marija Radić, glumica Zdenka Heršak, Sanda Langerholz, Ivka i Saša Dabetić, ili Mirjana Majurec, modna kreatorica Žuži Jelinek, operna pjevačica Božena Ruk-Fočić, čembalistica Višnja Mažran, šahistica Vlasta Maček, TV voditeljica Željka Fattorini, košarkašica Sanja Ožegović, pjevačica zabavnih pjesama Zdenka Vučković... ako takve žene tražimo u svijetu poznatih i popularnih.
Onih drugih je tušta i tma. Sve učestalije seobe i miješanja naroda učinili su da je krvna slika suvremene Zagrepčanke koktel: slavonskih, zagorskih, dalmatinskih, prečanskih i drugih zrnaca.
Među političarkama: Milka Planinc je iz Drniša, Anka Berus iz Splita, Ema Derosi-Bjelajac iz Hrvatskog primorja, Jelica Radojčević iz Korduna; među piscima: Marija Peakić iz Slavonije, Palma Katalinić iz Trogira; među opernim divama: Ruža Pospiš-Baldani iz Varaždina, Ljiljana Molnar-Talajić iz Sarajeva; među instrumentalnim solistkinjama: Maja Dešpalj iz Arbansa; među novinarkama: Dara Janeković iz Banije, Milka Babović iz Crne Gore, Ljiljana Kristl iz Beograda; među glumicama: Nela Eržišnik iz Banje Luke, Božidarka Frajt s Kozare, Helena Buljan iz Našica, Ana Karić iz Perušića, Inge Apelt iz Osijeka; među TV-spikerkama: Ksenija Urličić iz Imotskog, Vesna Spinčić iz Rijeke; među pjevačicama: Gabi Novak s Hvara, Tereza Kesovija iz Dubrovnika, Vera Svoboda iz Slavonije, Ljupka Dimitrovska iz Skoplja, Josipa Lisac iz Like, Radojka Šverko iz Buzeta, među likovnim umjetnicama: Jasenka Tučan iz Slavonskog Broda, Vera Cve-Jordan iz Hrvatskog Zagorja; među modnim kreatoricama: Marica Krivić iz Splita, Katarina Balog iz Zadra, Đurđa Zelmanović iz Vojvodine; među sportašicama: Mira Bjedov iz Knina, Biserka Višnjić iz Trogira, Marija Bušljeta iz Zadra... i tako dalje, s isprikom onima koji nisu navedeni, jer je ova lista načinjena nasumce i imenovanje svih popunilo bi cijeli broj revije.
Svima je zajedničko obilježje da su dolaskom u Zagreb postale - Zagrepčanke.
Baš kao što su i Zagrepčanke uljepšale mnoge naše gradove. Kao što su na primjer u Beogradu živjele ili žive, uglavnom iz razloga sentimentalne prirode: Irena Kolesar, Vesna Krajina, Deana Vukotić, Dunja Lango, Magda Fodor, Senka i Bisera Veletanlić, Dunja Blažević, Anica Zubović, Dubravka Zubović - neka budu spomenute samo one čija imena i lijepa lica znamo iz novina.
Zagrepčanke se ne rađaju. One se stvaraju. Prosječnu Zagrepčanku ćete lako prepoznati. Ona je ženstveno energična i sigurna, uvijek uredna, dotjerana i decentno elegantna, svjesna svoga istaknutog mjesta u obitelji i, nadasve, zgodna i šarmantna.
Žene izvan žurnala: Tamo gdje dan počinje ranije
Zagreb nije samo ono uže središte s razglednica i turističkih šarenih prospekata, oko Trga Republike i Markovog trga, s dućanima u Ilici, Vlaškoj, Frankopanskoj, Jurišićevoj, Petrinjskoj, Maksimirskoj i Ulici socijalističke revolucije, s baroknim zgradama oko Velikoga kazališta i Cvjetnoga trga, s parkovima na Zrinjevcu, Maksimiru i na Lenjinovom trgu.
Pravo srce Zagreba kuca u njegovim radničkim četvrtima: na Trešnjevci, Črnomercu, Pešćenici i u Željezničkoj koloniji. Tamo dan počinje ranije, nebo je ukrašeno tamnim mrljama od tvorničkog dima, susjedi poznaju jedan drugoga, žene znaju što je koja od njih skuhala za ručak, na sve užim poljanama klinci udaraju loptu i slobodnije trče od svojih vršnjaka u centru zarobljenih neboderima, asfaltom i automobilima.
Zagrepčanke su i one koje žive na posljednjim tramvajskim i autobusnim stanicama, u malokvadratnim uskim stanovima solidarnosti dobivenim poslije višegodišnjeg strpljivog čekanja, uvijek neispavane tvorničke radnice žuljevitih ruku, koje same sebi šiju haljine i kraj kojih bi frizerke ostale bez posla, jer one sebi prave frizure.
To je i žena koju je dirljivo oslikao filmski režiser Krešo Golik u svome davnom dokumentarcu "Od 3 do 22", rastrgana između tvornice i kuće, između stroja i kuhinje, između brige o ostvarenju norme i odgoja djece.
No, iako nisu dvojnice manekenki iz modnih žurnala, mada ih ne izdaju skupi prepoznatljivi parfemi kupljeni u aerodromskom "duty free shopu" i mada se ne uzrujavaju ako im na trpezi nema talijanskih špageta, francuskih sireva, škotskog viskija, grčkih maslina, ruskog kavijara i engleskog čaja - i one ne mogu pobjeći od žiga koji Zagreb utisne svom ljepšem djelu. I iz njih zrači čarobni fluid koji Zagrepčankama daje ono nešto neobjašnjivo šarmantno, graciozno i zanosno.
O Zagrepčankama su pjevali, pjevaju i pjevat će pjesnici kojima su muze naredile da zajašu krilatog Pegaza. U njima su nalazili sjajnu inspiraciju, poput neznanog stihoklepca s kraja prošlog vijeka koji je djevojkama u spomenare upisivao svoje nadahnute redove i stoga im bio srcu omilio:
"Nevina je šala, da ja k Tebi oči hitam; kad ne viđam Tebe, vjeruj, tad za Tebe pitam.
A kad čujem Tvoje ime po komu izreći, srdašce mi puknut hoće, lica plam izpeći."
Tko je hrani - tko oblači: Meso i moda
Zagrepčanke smatraju da su nadasve praktične.
Umilnom i nevidljivom lukavošću znale su odavno obuzdati muževe da kuću ne koriste kao prolaznu stanicu u kojoj će samo ručati, pročitati novine i "ubiti oko" između dolaska s posla i odlaska u kafić.
Znaju ih naviknuti da pomognu u pranju posuđa, da se bave djecom, da idu u kupovinu. Od prvih dana bračnog druženja u suprugovoj nadležnosti su loženje peći, nošenje ogrjeva iz podruma i plaćanje računa.
Nedjeljom su najpoznatije zagrebačke tržnice: Dolac, zatim one na Kvaternikovom i Britanskom trgu, na Črnomercu, kao i u novim gradskim četvrtima: Utrina, Ravnica ili Gajnica - pune muškaraca koji su zamijenili svoje žene, pa oni nabavljaju hranu za kuću.
Sve češći nedostatak mesa zagrebačka domaćica će nadoknaditi ribom. Ponuda je gotovo svakodnevno odlična: riječne i morske ribe. Mada Zagreb leži na Savi, zahvaljujući hladnjačama koje ranom zorom dolaze iz Rijeke - morske ribe je mnogo više. Povremeno krize će ublažiti zaleđena, kosooka, japanska riba, ali nju trgovci nikada ne prodaju kao svježu, tek ulovljenu...
Meso je, ipak, meso. Svaka bolja zagrebačka domaćica ima svog mesara. A mesari su u njihovim pričama prvi ljudi jer znaju posao. Na koketni i umilni pozdrav odgovorit će svojim najbiranijim osmijehom pa će posebnim zavjereničkim pokretom galantno upozoriti šarmantnu mušteriju da joj je spremio dobar komad ispod tezge. Lijepo je kad Zagrepčanka živi u iluziji da je jedina i samo ona u mesarovoj milosti, a još je ljepše od mesara da svoju ulogu pred svakom poslovnom poznanicom ekskluzivno odglumi.
Velika je stvar kad u društvima, za vrijeme ženskih razgovora, neka od njih važnim ponosom izgovori čarobnu rečenicu: "MOJ mesar." Žena koja nema svoga mesara ima žuti karton i da ne bi dobila crveni, mora ga što prije naći. I naći će ga.
Stabilizacija je iz korijena izmijenila razloge odlaska u inozemstvo u takozvane: šoping-izlete. Nekada se išlo zbog krpica i obuće, a sada zbog kave i deterdženta, a tu i tamo i zbog dijelova za automobil.
Nekad se putovalo u Trst, a sada je cilj: Austrija, u mjesta koja su najbliža granici.
Zašto su Zagrepčanke okrenule leđa Trstu?
Italija je pretjerano poskupjela, a krcati našim novcem tršćanski trgovci bivaju sve bezobrazniji i neobazriviji. Sada su ponovo servilno ljubazni i manji od makovog zrna, ali... Zagrepčanki nigdje biti neće.
Poplava modnih butika
Što je s modom? O tome bi se moglo beskonačno govoriti.
Prije svih naših gradova Zagreb je prvi dobio privatne modne butike, koji su se posljednjih desetak godina upetostručili, pa i najzabitiji dijelovi grada nisu lišeni tog skupog užitka.
- Butici su skuplji od konfekcije, to je normalno, jer su haljine kod onih čestitih majstora (koji ih ne kupuju u lošim talijanskim dućanima, a onda ih prošvercaju preko granice i stave im svoju etiketu!) svojevrsna kreacija. Usprkos ekonomskoj krizi i stabilizaciji, Zagrepčanke nisu napustile kupovanje u buticima, jer ono je mnogo jeftinije nego li tršćanska haljina iz robne kuće, a i zato jer su sigurne da na svoje užas neće na ulici ugledati neku svoju "sestru" odjevenu u isti kaput, suknju ili haljinu!
To kaže Katarina-Keti Balog, jedna od istaknutijih zagrebačkih kreatorica, čiji se dućan šćućurio ispod romantičnih krovova Radićeve ulice, koju više zovu: Dugom ulicom.
Katarina-Keti će još spomenuti da njene mušterije nisu samo Zagrepčanke, nego i žene iz ostalih mjesta Hrvatske. Dođu joj, veli, i Beograđanke, a osobito iz estradnoga miljea.
Pored Keti i njenih lepršavih modela, koji se nalaze i u pariškim salonima, tu su: doajen među kraljicama igle i škara Žuži Jelinek, čiji salon posjećuju u većini žene ozbiljne; Branko Hundić i Rikard Gumzej, koji uljepšavaju oba spola.
Bonton Zagrepčanke - nekad i sad: Žene u najboljim godinama
U rječniku današnje Zagrepčanke ne postoji pojam: žena srednjih godina, a naročito ne: stara žena. To su: žene u najboljim godinama.
One između četrdeset i pedeset proljeća mlađi ljudi zovu: fircigericama ili polovnjačama, dok za starije nema podrugljivog izraza.
Zagrepčanka u najboljem dobu, neodređenih godina, na radoznalo pitanje: što zamjera svojim mlađim sugrađanima, reći će da joj se ne sviđa:
• Što je sve više mladića koji na javnim mjestima, ne obazirući se na ostale, često u svome govoru ubacuju psovke.
• Što sve češće sjede u autobusima i tramvajima i ne ustupaju mjesto starijima.
• Što djevojke bez kompleksa puše na ulici.
"Zašto televizija ne uvede emisiju iz lijepoga ponašanja?"
U nedostatku sadašnjeg, suvremenog bontona, prelistajmo jedan bonton izdan u Zagrebu početkom ovoga vijeka, u kome je opisano kako se valja ophoditi "u druženju sa ženskinjama":
"Pošto gospođe očekuju, da će se u našem društvu razveseliti i razvedriti, to moramo prema našim silama, nastojati, da njihove želje susretamo. Zato nemojmo u njihovom društvu zapodijevati dosadne političke, religiozne ili znanstvene razgovore, već ustrajmo u onom načinu, koji je već u prvi mah stekao njihovo odobravanje i pažnju. Jednako izvjesne riječi i fraze koje mogu da vrijeđaju žensko uho, ne smijemo upotrebljavati ni izricati u njihovom društvu. Čuvajmo se također zapodijevati razgovore o nečistim gradskim sablaznima i spletkama."
U ovoj šetnji kroz zagrebačko prošlo vrijeme latit ćemo se jedne još starije knjige (1898), koju je sastavio Zvonimir Pužar. To je "Pučki listar", u kojem savjetuje kako pisati pisma, ljubavna, konvencionalna i poslovna, kako sastavljati oporuke, osmrtnice, račune i pisati opomene za neplaćene dugove itd. Jedan je primjer, na prvi pogled, neobičan, jer uči djevojke kako da očituju ljubav mladiću. Recept glasi:
"Veleštovani gospodine,
Znadem da se kosi s društvenim pravilima, kad upravljam na Vas ovakvog sadržaja pismo, nu što ću, ja si pomoći ne mogu, jer srce, to burno kucajuće srce - ne može da odoli silnom nagnuću, kojeg spram Vas, veleštovani gospodine, osjećam.
Ne čudite se najmanje tomu, živa je to istina, pa da mi baš srce raspolovite, našli biste u njem sakriven Vaš krasan lik, koji na mene djeluje osobito, i prouzrokuje nešto izvanrednog... nešto blaženog...
Ja Vam ne mogu, uz najbolju volju opisati sve svoje osjećaje, jer pravo - stidim se, misleć što ćete o takvoj djevojki pomišljati, a drugo, dvojim, da naš inače prekrasni hrvatski jezik obiluje dovoljnim izrazima, kojim bi se to dalo opisati" ...
I povratak u vrijeme sadašnje. Pitanje Zagrepčanki Sanji E. (17), učenici Klasične gimnazije: na koji način pokaže nekome mladiću da joj se sviđa? Ispusti li diskretno maramicu da bi je ovaj podigao, raspita li se preko trećih osoba o njemu i stavi li mu na znanje da nije ravnodušna, ili mu pak piše?
- Ništa od toga. Jednostavno, kažem mu: čuj, sviđaš mi se! I ako se ja njemu sviđam, onda prohodamo.
- A ako ne?
- Raziđemo se svaki svojim putem!
- Ne bi ti bilo neugodno zbog neuspjeha?
- Neeee. A zašto neugodno? I ja dam nogu onima koji se meni ne sviđaju... Tu nema tragedije...
Kult cvijeća: I lijepo i srcu drago
Cvijeće je u Zagrebu kult i zato gosta, koji dođe u posjet kući gdje živi ženska čeljad, a ne donese buket, čudno odmjere.
Zagrepčanke robuju cvijeću pa muškarci znaju da je lijepi stručak najefikasnije sredstvo da i najlošije raspoložena žena bude razoružana.
Nema kraja u gradu u kome ne možete naći veliki izbor svakovrsnoga cvijeća. A najpoznatija prodaja je na najljepšem i najromantičnijem zagrebačkom trgu - Bratstva i jedinstva, koji još zovu: Cvjetnim trgom.
Kavaliri s ružom, pa i najštedljivije duše vade novčanike i ne pitaju za cijenu kad cvijećem žele obradovati žensku dušu.
Cvijeće u Zagrebu nije jeftina razonoda, ali darovatelji se drže izreke: tko štedi klinac - izgubit će potkovicu.
Da i najškrtiji ne mogu preskočiti cvjetni ritual makar o Osmome martu, svjedoči primjer inženjera kome je dinar teži od vagonskog točka. Znajući da na Dan žena cijene bjesomučno skoče i da cvjećari nemilosrdno deru mušterije, on kupi cvijeće još 4. marta, odnese u ured i zalijeva na čuđenje ostalih.
Najpoznatija kafanska prodavačica cvijeća, koja godinama obilazi sve lokale, je Štefa, "kumica" iz bliže okoline Zagreba. Počela je kao puki siromašak, a danas, kako šapuću oni koji je znaju, njen imetak je neizmjeran. Kuća joj je poput dvorca, a kroz prste joj prolaze milijuni. Blijede pojave, nenasmijana i sipljivoga glasa, savršeno nanjuši žrtve - mužjake zanesene u osvajačke razgovore i poturi im svoje mirisne ukrase.
Muškarci je mrze. Kad je nađu dok su sami, izgrde je zbog drskosti, ali ona smrknuto prozuji. Naći će ih već Štefa sa ženskom kad će mimo volje vaditi "crvendaće" iz lisnice.
Ako u Zagrebu izgovorite prezimena: Svoboda i Hercmanski - odmah znaju o kome mislite. To su dvije najstarije cvjećarske radnje nazvane po svojim vlasnicima. U njima se pravljenje buketa prenosi s naraštaja na naraštaj, s majke na kćerku, s bake na unuku.
Sajam cvijeća je jedna od najposjećenijih manifestacija koja se svake godine održava u Zagrebu. Stvoren je prije petnaest godina po zamisli jedne žene, ondašnje novinarke Zdenke Marok.
Zagrepčanke su svojom ljubavi prema cvijeću malo izmijenile davnu izreku: "Nije drago što je lijepo - već je drago što je srcu milo." Jer, njima je ono i lijepo, a i srcu drago.
Restorani koji su im po volji...
Stabilizacija je skresala dugogodišnji zagrebački običaj da cijela obitelj nedjeljom ide na ručak u "Gradski podrum", čiju je kuhinju pohvalio poznati filmski glumac i gurman Orson Welles. Teško je bilo dobiti stol, a promet je bio zavidan.
Zagrepčanka ne robuje kuhinji kao, na primjer, Vojvođanka, Srbijanka ili Makedonka. I dok s prvim jesenskim danima po beogradskim, skopskim, novosadskim ili niškim tržnicama počne najezda na patlidžane, kupus, paprike, šljive i drugo voće i povrće, kad kuhinje bivaju zagušene reskim, ljutim i slatkim mirisima (slatko, ajvar, kiseli kupus i ostala zimnica), Zagreb je, osim rijetkih izuzetaka, lišen takvog rituala. Domaćice su se odavno oglušile o savjete baka, koje gunđaju da je zimnica iz dućana bez ukusa i mirisa.
Jedna od nepomirljivih zagrebačkih bakica koje donkihotski pokušavaju okrenuti kolo četrdeset godina unazad i bezuspješno dokazuju unukama da od loše kuhinje počinju bračne nevolje poklonila mi je "Novu zagrebačku kuharicu" iz 1899. godine:
- Već sam pogled na izbor raznovrsnih jela, o kojima suvremene gospođe ništa ne znaju, tjera vodu na usta - rekla mi je.
Uživao sam, ne u opisanim jelima, nego u arhaičnom jeziku:
"Sardeljice i mozak od kostih sdrobi i metni u meso koje si na više mjesta izbola nožem, a onda pirjani tako, da i ozgor imaš vatre sa maslacem, korienjem i juhom. Za tim brašno u maslacu zažuti, dodaj nekoliko sardeljica, malo peršuna i limunovih korica sitno izrezanih, pa ociedi sok od pečenke, prokuhaj s nešto skorupa i limunovim sokom, te posluži pečenku s umakom."
Po sudu Zagrepčanki iz 1980, a s kojima sam naširoko raspredao o gastronomiji, restorani koji su im po volji bili bi: "Gradski podrum" zbog srpskoga graha, dalmatinske pržolice i Rosinijevoga turneda; "Okrugljak" zbog "lungenbratna" (pisane pečenike napravljene od mesa); kod Pere Miladina zbog dalmatinske pašticade: "Drina" zbog bosanskoga lonca; kod Ivičevića u "3-2-1" zbog domaćih kobasica; kod Ferenčine zbog roštilja; kod Mamića zbog pečenica sa zeljem; "Split" zbog orade; "Korčula" zbog jastoga; "Kornat" zbog bakalara; "Stari krovovi" u Fijanovoj zbog janjetine; "Esplanada" zbog štrukli; "Interkontinental" zbog Karapandže; "Lovački rog“ zbog srnetine; "Palas" zbog bečke šnicle, "Splendid" zbog fileka (tripice ili škembići); "Vinodol" zbog kolenice; "Frankopan" zbog đaka ugostiteljske škole; "Šumski dvor" zbog kuhane šunke; "Debeli Martin" zbog pljeskavice u umaku; lokal na Sofijinom putu zbog savijače od sira...
... A da se i ne priča o najekskluzivnijim restoranima kao što su: "L. R." (vlasništvo Tereze Kesovije i njenoga muža, bivšeg zlatnog vaterpoliste Ronija Lopatnog) s talijanskom kuhinjom, "Feniks" s kineskom kuhinjom, koju spremaju kuhari iz Tajlanda i "Tifani" s francuskim gurmanskim "perverzijama".
I svuda, baš svuda, kuhari su muškoga roda.
Napisao: Pero Zlatar (Praktična žena, 1980.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati