NE OČEKUJEM da prepoznate ovaj album na slici. Osim ako ste kojim slučajem doktorirali povijest rocka. Ime Klaatu možda će tek ponekog zagriženog filmofila podsjetiti na klasični SF Dan kad je Zemlja stala (1951.), tako se zvao lik simpatičnog izvanzemaljca. Po njemu se nazvao i kanadski bend koji je 1976. objavio debitantski album 3.47 EST. Čudan naziv su šefovi iz Capital Recordsa jednostavno promijenili u Klaatu.

Misteriozni album

Riječ je o sasvim solidnom uratku dosta mješovitog stila. Sva su trojica glazbenika bili talentirani multiinstrumentalisti.

Na albumu nisu navedena ni imena članova benda ni autora pjesama, mislili su da to nije bitno.

1976. godina je prošla, praktički nitko ovaj album nije ni zapazio, nije ga bilo ni na jednoj listi. I onda se upravo tom mističnom trojcu dogodilo nešto najneočekivanije u cijeloj povijesti rocka. Postali su bend o kojem se posvuda priča i njihova ploča odjedanput je došla u žižu interesa najšire javnosti.

"Opet zajedno?"

Navedimo samo neke od albuma objavljenih 1977. godine: Fleetwood Mac je s Rumoursom oborio sve rekorde; ekstra popularnost su stekli i Bee Gees sa Saturday Night Feverom; Bowie je objavio dva fenomenalna albuma, Low i Heroes; debitirali su Sex Pistols, Talking Heads, Ramones, Television, Peter Gabriel; a za sladokusce tu je Heavy weather od Weather Reporta. Hrpa materijala koja se i danas rado posluša.

Koliko god da su to bila plodna vremena pop i rock glazbe, bilo je i sezona kiselih krastavaca, kad se ništa posebno nije događalo. Jedna od omiljenih priča tada bi bila ona vječna, godinama stara rasprava: hoće li se Beatlesi ponovno ujediniti? Članovi su uglavnom negirali tu mogućnost, ali novinarima je to uvijek bila zahvalna tema. Stavite naslov "Opet zajedno?", neku od arhivskih slika njih četvorice - i dobra čitanost je zajamčena.

"Teorija zavjere"

A u tom raspirivanju mita o ponovnom okupljanju najpopularnijeg benda u povijesti najdalje je otišao novinar Steve Smith iz časopisa Providence Journal. Radi se o uglednom časopisu, neprekinuto izlazi od 1829. (po čemu je rekorder u SAD-u), dobio je nekoliko Pulitzerovih nagrada. 

Novinar Smith nije spekulirao hoće li se Beatlesi opet okupiti, nego je vjerovao da su to oni potajno već učinili i snimili album. Nazvali su se, pogađate, mističnim imenom Klaatu. Smith je smatrao da su to ili sami Beatlesi ili oni u suradnji s drugim glazbenicima ili bend koji podupiru Beatlesi.

Da stvar bude gora, Capitol Records je inače bio kompanija koja je kao dio Columbia Recordsa izdavala ploče Beatlesa u SAD-u. Povrh toga, na svom solo albumu Goodnight Vienna (1974.) Ringo Starr je svoju glavu nasadio na tijelo Klaatua, onog iz filma. 

A da dokaz bude potpun, pobrinuli su se i sami članovi benda pjesmama koje su katkad sličile na Beatlese s albuma Abbey Road. 

Smith je bio toliko pod dojmom ploče na koju je sasvim slučajno nabasao u trgovini da je uvjerio svoje šefove kako treba o tome napisati članak, koji je 17.2.1977. objavio pod naslovom "Jesu li Klaatu možda The Beatles? Misterij je magično putovanje."

Priznat ćete, nekoć su teorije zavjere bile jako cool.

Kotrljanje lavine

A vijesti se uskoro dočepala i sveprisutna agencija United Press, tako da su je prenijeli svi relevantni svjetski mediji. 

O tome dečki iz prozvanog Klaatua nisu imali pojma. Bili su u to vrijeme u Engleskoj, snimali novi album, i ne sluteći nenadanu popularnost svog glazbenog prvijenca. Dvije pjesme su čak postale i omanji hitovi, a Calling Occupants su obradili The Carpenters i dobro plasirali na top liste.

Trojac iz Klaatua se nemalo iznenadio kad su im pokazali članak iz britanskog New Musical Expressa s naslovom: „Gluhi idiotski novinar pokrenuo glasine o Beatlesima.” Shvatili su to kao dobar štos i nastavili sa snimanjem albuma. 

A onda su na povratku u Kanadu uvidjeli da su se stvari otele kontroli i da su postali vruća tema.

Toj zbrci pridonijeli su i šefovi Columbia Recordsa koji su skužili da su niotkud dobili sjajnu reklamu za inače slabo prodavanu ploču. Tiskali su plakate s enigmatičnim natpisom "Klaatu je Klaatu", kao i "Klaatu je već bio ovdje" - u čijoj se pozadini nalazila stilizirana slika Abbey Roada. I album se krenuo prodavati, uvijek netko zaradi na glasinama.

Kraj magične mistike

A nisu se ni Beatlesi oglašavali. John je jedini živio u Americi i pokušavao se skrpati nakon godina drogiranja i ganjanja cura po svijetu. Ipak, uskoro je Frank Davies, producent Klaatua, primio razglednicu od Paula McCartneya: "Smijem se gledajući širenje glasina.” Dakle, znao je, no nije htio javno reagirati, njemu je to bila super fora. A i znao je kako demantiranje nikamo ne vodi, tek koju godinu ranije uvjeravao je sumnjičavce da nije poginuo.

Ljudi su samo trebali pažljivo poslušati pjesme Klaatua i shvatiti kako, uz sve utjecaje Abbey Road albuma, tu nema nikoga iz liverpulske četvorke. Stvar je morao razriješiti Dwight Douglas, programski direktor WWDC-ja, jedne od glavnih radiostanica u Washingtonu. 

Otišao je u Kongresnu biblioteku, do Ureda za autorska prava i pronašao da su autori pjesama Klaatua John Woloschuk, Dee Long i Terry Draper (da konačno spomenemo i njihova imena). Naravno, opstala je šačica onih koji vjeruju da su to pseudonimi za Johna, Paula i Georgea, nekima činjenice ništa ne znače. Ima priča toliko lijepih da jednostavno svim srcem želite u njih vjerovati.

Kraj balade

Klaatu je, zahvaljujući i ovoj ničim izazvanoj zbrci, dobio priliku snimiti još četiri albuma i dvanaest singlova, s ne tako lošim odjekom u SAD-u i Kanadi. Iako su bili sasvim solidan bend, danas ih se prije svega sjećaju po tome što su otprilike tjedan ili dva bili najpopularniji bend na svijetu.

Bili su The Beatles. 

Za koje čisto sumnjam da bi ikada objavili pjesmu s ovim naslovom: