Otkantao sam Irsku i sad u Vijetnamu učim djecu engleski: Evo kako izgleda život tamo
Foto: Hrvoje Rodić
POČETKOM ove godine sam se, kao i mnogi drugi Hrvati u proteklih nekoliko godina, otisnuo u inozemstvo u potrazi za boljim životom. Odabrao sam Dublin, no ni najmanje me nije oduševio.
>>Iznenadit će vas iskustvo čitatelja Indexa: Ovako zaista izgleda život u Irskoj<<
Razmišljao sam kud i kako dalje, u Njemačku ili neku drugu zemlju kontinentalne Europe, a onda sam doznao za mogućnost da predajem engleski djeci u Vijetnamu. Britanci i Amerikanci već su godinama u tom biznisu na Dalekom Istoku, no meni je to bio prvi glas. Zaintrigiralo me, počeo sam malo istraživati po internetu, čak sam stupio u kontakt s jednim Hrvatom koji je u Hanoiju već nekoliko godina (naravno, čovjek je iz Osijeka, najraseljenijeg hrvatskog grada) i u svega nekoliko dana odlučio sam otići. Dublin sam ionako već bio prekrižio, a kako je let do Vijetnama bio jeftiniji nego mjesečna stanarina u Dublinu, nisam imao što izgubiti. No prije nego što krenem pripovijedati o životu i radu u glavnom gradu Vijetnama, riječ-dvije o samoj zemlji i njezinoj novijoj povijesti.
U kolektivnom pamćenju zapadnog svijeta Vijetnam se nalazi prije svega kao poprište Vijetnamskog rata (koji oni nazivaju Američki), čiji su detalji zbog medijske eksponiranosti i antiratnih prosvjeda poznatiji nama na Zapadu nego samim Vijetnamcima (barem ovima na sjeveru, na jugu je ipak, pretpostavljam, malo drugačije). Što se tiče Vijetnamaca, njima to predstavlja samo jednu epizodu u dugom razdoblju ratovanja - od Drugog svjetskog rata, gdje su se borili protiv Japanaca, preko borbe za neovisnost od Francuske pedesetih, pa sve do kraja sedamdesetih, kada im je nakon povlačenja Amerikanaca ostalo da čiste njihov nered u regiji - invazija u Kambodžu kako bi počistili Crvene Kmere dovela je i do kratkog rata s Kinom.
Sve to naravno ni najmanje nije išlo na ruku ikakvoj ekonomskoj obnovi i razvoju te je Vijetnam osamdesete dočekao kao jedna od najzatvorenijih i najsiromašnijih zemalja svijeta. Unutarnja previranja u Partiji dovela su do smjene generacija i početka ekonomskih reformi koje su za cilj imale dokidanje planskog gospodarstva i okretanje nekakvom tržišnom socijalizmu; slično kao i u Kini u istom razdoblju.
No dok se Kina otvorila svijetu kao nepresušan izvor jeftine radne snage (što je pak dovelo do deindustrijalizacije Zapada), Vijetnam je ostao svijet za sebe. Ne toliko zatvoren kao Sjeverna Koreja, ali isto tako ni otvoren kao Kina, pa je tako tek u posljednjih deset-petnaest godina počeo ozbiljniji gospodarski rast (Vijetnam je trenutačno drugi proizvođač kave u svijetu, odmah iza Brazila). Vijetnam se sada nalazi u jednom tranzicijskom periodu, u kojem munjevitom brzinom nastoji nadoknaditi zaostatke iz prošlosti. I to se u Hanoiju vidi. Čitav grad veliko je gradilište; stambeni i poslovni neboderi niču jedan za drugim - rijetke prazne parcele već su ograđene i samo čekaju početak radova. Ljudi koji su tu već neko vrijeme govore kako grad iz godine u godinu izgleda potpuno drugačije.
Takav eksponencijalan razvoj nosi sa sobom i posljedice - Hanoi se posljednjih godina po zagađenju opasno približava Kini. Rezultat je to sve veće potrebe za električnom energijom, koju se namiruje gradnjom termoelektrana na ugljen, građevinskog booma (svi ti kamioni i strojevi dižu jako puno prašine), a nemalu ulogu u svemu tome ima i promet.
Eh, da, promet. Ako je iz ičega vidljivo koliko Vijetnam kaska za Zapadom i koliko brzo nadoknađuje zaostatke, onda je to promet. Velika većina stanovnika Hanoija služi se motociklima, dok rastući broj ljudi kupuje automobile, koji trenutačno zbog visokih carina (navodno čak 300 %) najvećem broju ljudi nisu dostupni. Gotovo da nema automobila starijeg od 10-15 godina, što otprilike odgovara vremenu početka gospodarskog rasta. Automobil je naravno i statusni simbol, tako da su Mercedesi i glomazni Fordovi pick-upovi sasvim uobičajen prizor. No, dok se neki kroz gradsku vrevu probijaju u klimatiziranom automobilu, koji parkiraju u podzemnim garažama golemih luksuznih nebodera, velika većina i dalje se za sve potrebe osobnog i teretnog transporta služi sveprisutnim motociklima.
Najnormalnija je stvar na motociklu vidjeti troje ljudi, čitave obitelji (mama, tata i troje malih Vijetnamaca), dok je osobni rekord kojem sam svjedočio vlastitim očima bio pet bauštelaca na motociklu otprilike identičnom onom na kojem je James May prije desetak godina prešao put od Saigona do Halonga. Što se tiče teretnog transporta, tu nema kraja vijetnamskoj snalažljivosti i domišljatosti. Ako se radi o nekakvim lakšim teretima, nije neobično vidjeti motocikle nakrcane u širinu metar, metar i pol sa svake strane, te do dva metra u visinu. Što se tiče težih tereta, tu je granica samo vozačko umijeće i (u manjoj mjeri) zakoni fizike, tj. sama nosivost vozila, pa se tu može vidjeti svega, od nekoliko desetaka 15-litrenih bačava vode (voda iz slavine, naravno, nije pitka), namještaja (nema ljepšeg prizora nego kad pored vas punim gasom projuri lik s čitavim ormarom zavezanim na jednoj strani motocikla, pritom skroz nagnutim na drugu stranu radi ravnoteže), pa do čitavih drugih motocikala.
Glavna odlika hanojskih ulica je potpuna anarhija; jedva kontrolirani kaos u kojem slobodno možete zaboraviti sve što su vas učili u autoškoli. Semafori, iako imaju brojače, više su sugestija nego pravilo. Znakovi također ne znače ništa, a policija, koja patrolira pojedinim križanjima u udarnim satima, odaje tek privid reda, dok u stvarnosti ljudi rade što hoće. Svjedočio sam situaciji gdje je policajac pokušao zaustaviti jednog motorista koji je vozio trakom rezerviranom isključivo za brzu autobusnu liniju - ovaj nije imao namjeru stati, no policajac je tako stao da je vozač na trenutak morao usporiti kako bi ga zaobišao. Policajac ga je, kad je shvatio da ovaj neće stati, opalio pendrekom po zatiljku, a zatim se, kad je predstava završila, okrenuo prema kolegama uz cestu i slegnuo ramenima u stilu: "A što ćeš, pokušao sam". Strancima im se uglavnom ne da baviti; ne pričaju engleski pa im je to gubitak vremena.
Tek se donekle ljudi drže podjele na lijevu i desnu stranu kolnika, mada je i to više fakultativno nego obavezno. Kako je automobilska kultura u samim začecima, gotovo se nitko, ni auti ni busevi ni kamioni, ne drži svoje trake, nego svi voze kako hoće, valjda naviknuti da tako na motociklu voze slalom, što samo pridonosi još većem kaosu. Pravila dakle nema, jedino u što se čovjek može uzdati su vlastite oči, kočnice i truba.
Svaki grad na svijetu ima svoju specifičnu zvučnu kulisu - Zagreb ima škripu skratajućih tramvaja, Zadar morske orgulje, a Dublin neprestano zavijanje protuprovalnih alarma. Hanoi ima milijune truba, od piskutavih motorističkih do klase razarač na također sveprisutnim kamionima (doista razaraju; ako ste dovoljno blizu kamionu, u uhu možete osjetiti fizički bol). Kako svatko vozi po svom, jedini način na koji se izbjegava potpuni kaos je da se trubi svaki put kad mijenjate smjer, nekog zaobilazite, prestižete, kad skrećete, kočite, ne namjeravate kočiti, kad migoljite između auta itd. U početku je ta kakofonija nesnosna, no nakon nekog vremena čovjek se privikne (u tolikoj mjeri da mi je bilo čudno u Kuala Lumpuru ne čuti neprestano trubljenje). Ta nesnosna buka na sreću nije kontinuirana od jutra do mraka jer Vijetnamci od negdje podne do dva imaju siestu, pa je grad u to vrijeme neobično miran.
Gradske vlasti pokušavaju se nositi sa sve većim potrebama rastućeg velegrada - u izgradnji je mreža od nekoliko linija nadzemne željeznice (koja je doduše već trebala biti izgrađena, no rok je pomican već nekoliko puta). Usto je u planu i zabrana prometa za motocikle u središnjem dijelu grada, no s obzirom na to koliko je automobil nedostupan većini, ne znam kako će to izvesti. Nekako mi se čini da izgradnja prometne infrastrukture ne prati tempo razvoja grada i da će stvari u budućnosti biti još kaotičnije. No dosta o prometu, vrijeme da nešto kažem i o razlogu zbog kojeg sam tu.
Kako se Vijetnam sve više otvara svijetu, raste potreba i za znanjem engleskog jezika. Vijetnamci engleski ne znaju ni beknuti - u osnovnim školama u razredu sjedi po 50-60 učenika, sat traje 35 minuta i naravno da se u takvim uvjetima ništa ne može naučiti. Stoga nije ni čudo da na skoro svakom ćošku postoji nekakav privatni centar za učenje jezika, a gotovo svaki stranac s bakalarskom diplomom i TEFL certifikatom može naći posao i zarađivati finu lovu. ESL/TEFL (English as a Second Language/Teaching English as a Foreign Language) u principu je vrlo jednostavna stvar - strance se zapošljava kao nadopunu postojećem nastavnom kadru ili kao samostalne izvođače radova, ako se radi o višim razinama (pripreme za međunarodne ispite i slično).
Posao se može naći u nekoliko kombinacija. Može se predavati u školama ili u privatnim centrima. Za svaku od tih opcija postoji mogućnost da se radi izravno za centar (ili, rjeđe, za školu, ako se radi o nekakvoj elitnoj privatnoj ustanovi) ili za posredničku agenciju, koja onda šalje ljude u školu ili privatni centar, a sve to može se raditi na full-time ili part-time ugovor. Kod full-time ugovora plaća je fiksna, ne ovisi o broju održanih sati, ali isto tako podrazumijeva da bez pogovora radite što god vam kažu. Plaće u tom slučaju iznose od 1000 do 2000 dolara (preračunato u vijetnamski dong). Kod part-time ugovora plaća se po odrađenom satu (60 min), a raspon satnica je od 17-35 dolara, mada je neki prosjek opet 20-25. U tom slučaju dođete, odradite i odete, no isto tako za svaki otkazani sat gubite nemalu lovu (brzo se nakupi stotinjak dolara). Usto se može loviti i zamjene, što uglavnom ide po principu lova u ruke. Poslovi se uglavnom nude i traže preko specijaliziranih grupa na Facebooku, mada postoji i nekoliko web stranica s istom namjenom.
U velikoj većini slučajeva, u oglasu će pisati kako se traži "native speaker", dakle izvorni govornik, no u praksi je to šifra za "tražimo bijelca". Jedino ako baš taksativno navedu "UK, USA, Canada, Australia, New Zealand", mada ni to ne mora značiti da vas neće pozvati na razgovor. Kako ovdje skoro nitko ne zna za Hrvatsku (osim ako prate nogomet pa znaju za Luku Modrića), znalo se dogoditi i da me pitaju jesam li izvorni govornik engleskog. U nekoliko navrata (čak i kad sam odrađivao zamjene gdje će me vidjeti jednom i nikad više) bio sam zamoljen da se klincima predstavim kao Englez, da roditelji ne bi, nedajbože, slučajno čuli kako njihovoj djeci nije predavao Amerikanac ili Englez.
Vijetnam je još uvijek u procesu otvaranja prema svijetu i postoje brojne predrasude, tako da će bijelac u većini slučajeva biti favoriziran u odnosu na, recimo, rođenog Amerikanca azijskih korijena. Inače, Vijetnamci (pogotovo Vijetnamke) strašno pate na svijetlu put - žene su pri vožnji pokrivene od glave do pete, dućani su prepuni raznoraznih preparata za izbjeljivanje kože, a što se tiče krema za sunčanje, veće su šanse da će Todorić biti izručen Hrvatskoj u mandatu ove vlade nego da u Vijetnamu nađete nešto s faktorom manjim od 50. Fascinacija svijetlom puti tu ne staje - ako se dovoljno dugo zadržite na jednom mjestu prići će vam netko od domaćih i zatražiti selfie s vama. Čak i osoblje restorana u kojem jedete. Nije to ništa specifično za Vijetnam - ovo je još uvijek poprilično ruralna zemlja te se, kao i na Zapadu do prije stotinjak (a možda i manje) godina, preplanulu kožu smatra težačkom, seljačkom, dok svijetla put odaje da se radi o nekom tko se bavi nekim manje zahtjevnim i unosnijim poslovima.
Vijetnamski model učenja engleskog u privatnim centrima izgleda tako da klinci dvaput tjedno po sat i pol idu na engleski, gdje im jedan dan predaje vijetnamska učiteljica, dok drugi dan dolazi strani učitelj, a domaća učiteljica sjedi sa strane, ispravlja zadaće i uskače u pomoć ako dođe do zastoja zbog jezične barijere. Sam didaktičko-metodički pristup meni je potpuno neprobavljiv. Naime, kako se tu prije svega radi o biznisu, a mušterija ima obilje opcija gdje će potrošiti svoj teško zarađeni novac, opći je stav da djeci prije svega na satu engleskog mora biti zabavno, jer ako im nije zabavno, roditelji će ih ispisati iz tog centra i upisati negdje drugdje, a to znači manje love. U praksi to znači da se od stranog učitelja ne očekuje da djecu nešto nauči, nego da ih zabavlja nizom aktivnosti i igara kroz koje će eventualno upiti koju riječ. Nedajbože da ti padne na pamet drilat klince ako skužiš da su negdje slabi, odmah će ti i to ni najmanje suptilno domaća učiteljica sugerirati da je to dosadno, da treba više aktivnosti itd. Nikada mi se u feedbacku nitko nije osvrnuo na to znaju li klinci išta, jesu li ostvareni ishodi (jer ih nema), samo pilaju da treba više aktivnosti i igara... Ovo se odnosi na privatne centre, u školama nikog nije briga.
Prvi posao koji sam dobio, tamo još početkom srpnja, izgubio sam u roku od pet dana jer sam naivno mislio da se od mene očekuje da se ponašam kao profesor u školi, a ne dvorska luda. Ostatak mjeseca sam skupljao iskustvo radeći zamjene uzduž i poprijeko po Hanoiju te mi je nakon nekog vremena postalo jasno što se zapravo od mene očekuje (mada mi je još uvijek katkad instinktivna reakcija biti učitelj, a ne klaun). Čini mi se da se u ovakvom sustavu najbolje snalaze oni koji u prethodnom životu nisu imali nikakve veze s učiteljskom strukom.
Početkom kolovoza našao sam posao u privatnom centru, a početkom školske godine u rujnu i posao u školi, što u kombinaciji rezultira sasvim solidnom tjednom satnicom. Zarada je dobra, ali priroda posla je takva da nikad ne znaš na čemu si - tu i tamo se iz kojekakvih razloga otkazuju predavanja, a kad je jedno nosi 30 dolara, to nije mačji kašalj. Al opet, uvijek se traže zamjene, pa se to nadoknadi.
Šarolikim društvom zapadnjaka dominiraju uglavnom Britanci i Amerikanci, a ima i Južnoafrikanaca te podosta raznoraznih Europljana. Iako je dobar dio ljudi tu, poput mene, došao ciljano, ima i onih koji na proputovanju jugoistočnom Azijom svrate na nekoliko mjeseci popuniti svoj budžet, tako da uvijek ima aktualnih oglasa (pogotovo za ruralne provincije, koje su u odnosu na Hanoi još uvijek u prošlom stoljeću). U neku ruku podsjeća na doba Zlatne groznice, s time da ova žila ima dovoljno za svakoga tko se želi potruditi.
Na kraju, ponešto i o životu u Hanoiju. Možda se pitate, s obzirom na to da vrlo malo ljudi zna engleski, kako izgleda komunikacija. Rukama i nogama, drugačije ne ide. Vijetnamski jezik je, kao i kineski, tonski jezik, što znači da ista riječ ovisno o naglasku može imati potpuno različita i nepovezana značenja. Tako i najjednostavnije stvari, poput naručivanja pho bo ili pho xao (što su nacionalna jela, a ne nekakva izvolijevanja) češće nailaze na blijede poglede i čuđenja u svijetu nego što rezultiraju uspješnom narudžbom (nemaju baš sve lokalne prčvarnice izložen meni). tako da sam nakon nekog vremena odustao od pokušaja ikakvog sporazumijevanja.
Troškovi života izrazito su niski, pogotovo u usporedbi s Dublinom. S 200-300 dolara može se pokriti osnovne životne troškove (u što ide i najam motocikla te gorivo), a soba i stanova ima u izobilju, tako da se živi poprilično lagodno. Cijene smještaja također su povoljne - za 300 dolara može se naći i vlastiti jednosobni stan. No, Hanoi, za razliku od Zagreba, nije lijep po kiši, koje ovdje kad udare tajfuni ima u izobilju. Poplavljene ulice uobičajen su prizor, a kad i nije poplavljen, grad je prljav i zagađen, pločnici su zakrčeni parkiranim motorima, a navečer, kada zamre vreva, ulicama slobodno trčkaraju štakori (pogotovo uz jezerca ili kakvu drugu vodu). Ni noćni život nije previše spektakularan; u ponoć je fajrunt manje-više u cijelom gradu.
Iako se i ovaj dio Istoka trudi da kao Zapad bude, pred Vijetnamom je još dug put. Hrvatska bi, da ima ikakvu smislenu vanjsku politiku, uvidjela potencijal novog tržišta od 90 milijuna ljudi, ali mi tu nemamo ni ambasadu, tako da nema smisla načinjati tu temu. Dok se u Hrvatskoj neke stvari ne promijene, ostaje nam samo da se raseljavamo na sve četiri strane svijeta i zamišljamo kako bi moglo biti. Možda je vrijeme da prestanemo zamišljati i počnemo djelovati, jer kako je krenulo, kroz nekoliko desetljeća Vijetnamu ćemo gledati u leđa, kao što već sada u leđa gledamo gotovo cijeloj Europi.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati