KRALJ funka Dino Dvornik, da je živ, danas bi slavio 57. rođendan. U suradnji s Yugopapirom donosimo intervju s Dvornikom iz ožujka 1989., godinu dana nakon što je izdao album pod nazivom Dino Dvornik. Na tom albumu su pjesme koje se slušaju i danas, poput Zašto praviš slona od mene i Ti si mi u mislima.

Ožujak 1989: Iza inicijala D. D. krije se ime i prezime nove glazbene persone, mladog Dina Dvornika iz Splita. Prezime odaje da je u nekom srodstvu s proslavljenim glumcem Borisom Dvornikom. Upućeniji znaju da su Boris i Dino - otac i sin. Zahvaljujući nedavno objavljenom solo albumu sin poznatog oca i sam postaje poznat. U tome mu (ne) smeta prepoznatljivo prezime.

Dvornik junior je skrenuo pažnju javnosti na sebe prije svega dobrom pločom, a sve ostalo je nadgradnja. No prije nego što bilo što kažem o njegovoj sadašnjosti ili pak budućnosti, vratimo se nekoliko godina u prošlost. Kako i zašto je sve počelo?

"Moji počeci u glazbi neslužbeno su počeli 1982. godine. Poslije nastupa na nekoliko službenih muzičkih manifestacija, javnosti sam se predstavio s grupom Kineski zid s kojom sam i diskografski debitirao", kaže Dino Dvornik.

Grupa nije napravila neki značajniji posao na domaćoj sceni...

- Izostao je bum, ali je osnovni zadatak ipak postignut, a to je skretanje pažnje publike na funky muziku. Dokazali smo da takva vrsta muzike može egzistirati i kod nas.

Otkud ta sklonost prema funky muzici? Od Dalmatinca se uglavnom očekuje mediteranski sound.

- Funky sam zavolio obilazeći diskoteke gdje je taj zvuk primaran. Možda je zanimljiv podatak da kući uopće nisam imao ploče s kojih bih slušao funky i na taj način se "trovao" njima. Ja čak nemam gramofon. Slušao sam ga uglavnom u diskotekama. A dojam je bio takav da jednostavno nisam mogao odoljeti da se i sam ne okušam u njemu. To je takav ritam koji, kad se jednom podvuče pod kožu, nikad više čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim.

Izgleda da ti se funky stvarno podvukao pod kožu jer od njega nisi odustao i pored toga što se raspao Kineski zid?

- Da. Pauza je trajala pet godina. Na mom mjestu mnogi bi se odrekli funkyja, ali ja nisam. Uvjeravali su me da se bavim nečim komercijalnijim, nekim pop-narodnjacima. Nisam htio. Jednostavno, ta muzička forma me nimalo ne dotiče.

Čime si se bavio za vrijeme petogodišnje pauze?

- Svirao sam. Bolje reći, učio sam svirati na što više instrumenata. Naučio sam svirati klavir, gitaru, bubanj, saksofon itd.

Može se reći da si postao multiinstrumentalist. Jesi li sve ove instrumente učio u nekoj muzičkoj školi ili...

- Ne. Ja sam, kako se to kaže, sam svoj majstor. Pomagali su mi neki splitski muzičari, ali u školu nisam išao.

Jesi li doživio neku vrstu otpora u svom radu zato što si sin Borisa Dvornika?

- Nisam. Možda je i bilo, ali ja ga nisam osjećao. Prihvatili su me kao i sve druge mlade koji se žele dokazati u muzici.

Neka djeca poznatih roditelja znaju se požaliti na njihovu popularnost, doživljavajući je kao prepreku za vlastito dokazivanje.

- Kod mene nije taj slučaj. Možda je problem u njima, a ne u roditeljskoj popularnosti, jer ne vjeruju dovoljno u vlastite kvalitete. Da sam bio malodušan i prije pet godina za neuspjeh okrivio očevu popularnost, sada sigurno ne bih isplivao na površinu. No ja sam tvrdoglavo vjerovao u sebe. To je bilo izuzetno važno, pogotovo što sam forsirao funky i u neku ruku bio pionir u ovom ritmu. Poslije svega, drago mi je da se nisam pokolebao.

Upornost je nagrađena i jednom pravom nagradom muzičkih stručnjaka.

- Da. Na Zagreb Festu dobio sam nagradu stručnog žirija za interpretaciju pjesme Tebi pripadam.

To je bila najava tvog povratka muzičkoj sceni. Poslije je uslijedio album, i to solo.

- Nisam definitivno odustao od grupe. Poslije promocija po diskotekama gdje nastupam sam, angažirat ću prateću grupu za koncerte uživo. Planiram se već na proljeće predstaviti i Beograđanima.

Najuvjerljivija kompozicija s tvog novog albuma nosi malo iritirajući naslov Zašto praviš slona od mene. Smišljena provokacija ili odjek nekih istinitih iskustava s ljepšim spolom?

- Osjetio sam na vlastitoj koži što su žene sve u stanju da učine da bi napakostile muškarcu. Muškarac sve u životu može izučiti do detalja, samo ne i ženu.

Kako na sve ovo što se s tobom zbiva u posljednje vrijeme reagira tvoja djevojka?

- Potpuno normalno. Mi se odavno zabavljamo, tako da nije opterećena svom ovom frkom u koju sam upao.

A tata Boris?

- On je dobar čovjek. Uvijek je imao puno razumijevanja za moje sklonosti ka muzici. Sada, kada mi je karijera krenula uzlaznom linijom, djeluje izuzetno zadovoljno.

Što je s majkom? Sada u kući mora trpjeti dvije poznate ličnosti.

- Može ona to, kao i sve velike žene. Razumije nas i hrabri obojicu. Čak mislim da joj je sada malo laknulo otkada je i meni krenulo. Znaš, često su je ljudi opterećivali pitanjem: "Što ti radi onaj mali?", misleći valjda da se krijem iza očeve popularnosti. Sada i ja imam svoj put, pa je to dosadno pitanje postalo suvišno.

Razgovarao: Rajko Dvizac (TV novosti, 1989.)