Ovako je Mirjana Majurec govorila 1976.: Ne želim biti fah-glumica
GLUMICA Mirjana Majurec umrla je u 70. godini nakon duge i teške borbe s karcinomom, a obožavatelji su se od nje počeli opraštati na društvenim mrežama.
U suradni s Yugopapirom, donosimo vam intervju koji je Mirjana dala 1976. godine uoči filmova Izbavitelj i Dnevnik jedne Ane.
Svibanj 1976.: Mirjana Majurec već je nekoliko godina dobra znanica zagrebačke kazališne publike, a širi auditorij pamti je po ulogama u TV serijama "U registraturi", "Ima nade za nomade" i "Grlom u jagode". U svojoj kratkoj karijeri imala je niz zapaženih uloga u Dramskom kazalištu "Gavella" i Teatru &TD. Nekad Držićeva Gruba, Moliereova Charlotta i Calderonova Rosaura, opet je kročila u suvremeni vijek u liku popularne Ane Mome Kapora. Mirjana Majurec, naime, nastupa na Splitskome ljetu u monodrami, adaptaciji Kaporova romana "Dnevnik jedne Ane".
Zatekli smo je u splitskome hotelu "Marjan", neposredno prije početka pokusa.
Predstava se, naime, ne održava na jednoj od tradicionalnih pozornica Splitskog ljeta nego u sasvim specifičnom ambijentu - hotelskom baru, gdje Ana neposredno, bez rampe i kojekakvih umjetnih pregrada, može s posjetiteljima čavrljati i raspredati o svojim pogledima na svijet, o ljubavi, politici, seksu, o vremenu u kojemu živi, o svemu onome što muči mladu generaciju i o čemu ona razmišlja
"Dnevnik jedne Ane" bio je i vaš diplomski rad na Kazališnoj akademiji. Kako to da ste se odlučili baš za Anu?
Baš kad sam spremala diplomski, bila sam dosta zaposlena pa sam provodila malo vremena na akademiji. Zato sam se i odlučila za monodramu jer sam tako mogla raditi sama. Radila sam s prof. Božidarom Violićem, i to zaista s velikim oduševljenjem.
Ana mi je bliska, mojega je godišta. Mislim da ona predstavlja pogled na svijet cijele jedne generacije. Vjerujem da će je prihvatiti mlađa publika, a i ona starija koja će u njoj vidjeti svoje kćeri.
Igrate u autentičnom ambijentu kavane. Koliko se igra u takvoj sredini razlikuje od igre na pozornici?
Tu sam predstavu odigrala samo jednom pred publikom, i to za šankom Teatra &TD. Bio je to mali eksperiment. Za takvu vrstu predstave dobro je da ne postoji velika udaljenost od publike. Sjedim medu publikom, šećem od stola do stola, pričam im, glasno razmišljam. Koliko će beogradski slang "upaliti" kod splitske publike, to ne znam...
Ali, čujem da je predstava već rasprodana. Pokušat ću dobiti još jednu predstavu.
"Ne bih željela biti fah-glumica"
Neki ljudi na akademiji protivili su se tekstu koji ste izabrali: smatrali su, zbog slanga i specifičnog stila, da to nije literatura. Mislite li da je za kazališnu predstavu nužna literatura kao podloga? Neki glumci, naime, tvrde da mogu bez kompleksa igrati i mali oglasnik...
Smatram da kazalište ipak treba počivati na literaturi. Dramaturgija je ono osnovno što drži predstavu.
Ali, činjenica je da je teško pronaći dobru žensku ulogu u suvremenim domaćim tekstovima.
Kaporova je Ana za žensku glumicu ono što je Majdakov "Kužiš stari moj" za glumca. Ana je, da tako kažem, varoški lik, lik suvremene šiparice koja govori svježim jezikom ulice. Toga je malo u našim tekstovima...
Što za glumca znači uhvatiti se ukoštac s monodramom? U "Dnevniku jedne Ane" prepušteni ste, praktički, sami sebi.
Istina je. Dramu obnavljam sama, po sjećanju, uz pomoć nekih kolega. Moram se, silom prilika, baviti i organizacijom. Inače nisam ljubitelj monodrame, ne volim sama raditi posao. Kad čovjeka zaokupe administrativni problemi, ne preostaje mu dovoljno vremena za kreativan posao - interpretaciju.
Niste li se opredijelili za adaptaciju romana zbog nedostatka dramskih tekstova koji bi tretirali problematiku mladih?
Takvi su tekstovi kod nas zaista rijetki. Već dosta dugo nisam pročitala dramu nekog mladog pisca za koju bih se voljela boriti, za koju bih se svim silama trudila da dođe na repertoar mojega kazališta.
Igrali ste najrazličitije uloge, od Calderonova "Život je san" pa do Ivančeva "Odmora za umorne jahače". Može li se kod vas govoriti o opredjeljenju za određeni fah?
Nikako ne bih željela biti fah-glumica. Smatram da bi teatarska politika morala voditi brigu o tome kako se mladi glumac razvija, da se ne ukalupi u određene uloge. Meni su svojedobno nastojali dodjeljivati uloge naivka; ta se tendencija, zapravo, nenamjerno nametnula u mojemu glumačkom radu. Sve dok mi Violić nije ponudio ulogu Rosaure u Calderonu. Bio je to tragičan lik, nešto sasvim različito od mojih dotadašnjih kreacija.
Završili ste akademiju. Smatrate li da je ona neophodna za glumca? Koliko je gluma stvar prirodnog talenta, a koliko se može naučiti?
Za kazališnog glumca akademija je neophodna, jer daje glumcu osnovno obrazovanje. Ali, akademija u nekim stvarima odmaže glumcu kojemu ide dobro, koji je talentiran. Više se vremena potroši na studenta koji slabije "kopča". Umjesto da se s darovitijima više radi, oni se zapostavljaju, tako da svi postižemo prosjek, osrednjost.
Znači li to da akademija producira osrednjost?
Ne. Ali, riječ je o tome da se pažnja usredotočuje na onoga kojemu ide lošije. Ne postoji onaj duh natjecanja u pozitivnom smislu koji se javlja poslije, u radu u kazalištu.
Ne čini li takav rad, u duhu natjecanja, glumce neobično sujetnim ljudima?
Smatram da su glumci, kad su se već odlučili za taj poziv, sami po sebi sujetni i pomalo čudni ljudi. Nitko ne voli biti loš glumac, a još manje da mu se to kaže u lice. A naš je posao javan, radimo neprekidno pred pogledom svijeta. Velika je to odgovornost.
S druge strane, taj osjećaj natjecanja pomaže u radu. Tako nastaje predstava. Draže mi je igrati s partnerima koji se trude da budu što bolji, da nadmaše sebe i druge, nego s ravnodušnima kojima nije stalo do predstave. Obično se događa da se svadim s ljudima s kojima najbolje surađujem.
Uskoro premijera "Izbavitelja"
Nakon akademije, relativno brzo ste se probili i stvorili ime. Mnogim mladim glumcima to ne uspije, neki se vraćaju u svoja provincijska kazališta, neki odustaju. Koji je ključ vašega uspjeha?
Cijela moja generacija s akademije imala je sreću. Bila je to, uostalom, vrlo dobra godina. Došli smo u sretno doba, kad su teatri ostali bez mladih glumaca. Dobila sam stipendiju u "Gavelli", zatim sam dvije godine radila u &TD-u, a sad ću opet u "Gavellu".
Ali, za nove generacije glumaca sad dolaze teži trenuci, dok mi ne ostarimo...
A posla za glumca uvijek se nađe, samo što se treba prilagoditi, a ne odmah u početku tražiti životne uloge. Tko ne želi ići u provinciju, mora pristati i na statiranje.
Sven Lasta, naš "prosvjetitelj", uvijek me učio da treba početi od malih uloga. Treba mnogo malih uloga da se stekne iskustva. Tako je bolje nego slomiti se na velikoj ulozi. I ja sam počela s malim ulogama u "Scapinovim spletkama" i "Zagrljaju", a statirala sam u "Holderlinu".
Onda me zapazio Kosta Spaić i dao mi Grubu u Držićevu "Skupu", moju prvu veliku ulogu.
Nastupali ste i na televiziji. Glavna uloga u seriji "Ima nade za nomade", zatim Anica u "U registraturi", pa "Grlom u jagode"...
Zasad na televiziji ne volim raditi. Možda zato što još nisam dobila pravu ulogu. Filmska kamera više me privlači, onaj "elektron" ide mi na živce...
Nedavno sam odigrala glavnu ulogu u filmu "Izbavitelj" Krste Papića. Bio je to naporan, ali vrlo profesionalan rad. Sve smo snimili za 32 radna dana. A scenarij, autorskoga trija Brešan-Papić i koscenarista Zorana Tadića, vrlo je zanimljiv.
Možete li nam nešto reći o toj svojoj ulozi?
Zasad ne bih. Premijera će biti na jesen, pa će onda publika najbolje prosuditi. Ne volim ništa govoriti unaprijed. Mogu samo reći da je to dvostruka uloga. Napokon jedna dobra i zanimljiva ženska uloga! Inače, stalno se bunimo da nema dobrih ženskih likova na filmu. Šteta što nismo stigli na Pulu, sigurno bismo odnijeli koju nagradu.
A budući planovi?
Na jesen dajemo Orwellovu "1984" u &TD-u. Pa onda premijera "Izbavitelja" i Kaporove Ane u Zagrebu. Željela bih nastupiti u nekom musicalu. Da se malo pjeva, pleše i zeza... Bilo bi najbolje kad bih svake godine mogla nastupati u drugom kazalištu. Ali to je, na žalost, nemoguće. Pošto sam glumica, ne mogu sama ništa pripremati. Moram čekati da mi ponude ulogu. I, eto, ja čekam.
Razgovor vodila: Vedrana Grisogono (Tina, 1976.)
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati