PROŠLO je 44 godina otkako je Pedro Almodovar debitirao filmom Pepi, Luci, Bom i druge cure iz grupe, svojevrsnim autorovim filmskim manifestom kojim je naznačio stil budućih radova; ekscentrične likove, seksualnu slobodoumnost, vizualnu raskoš i društvenu kritičnost.

Ipak, zajebantska faza njegove karijere odavno je prošla, a Pedrovi su filmovi sve sjetniji i suptilniji, što je prije nekoliko godina kulminiralo Tugom i slavom, dramom o ostarjelom redatelju koji se suočava sa starenjem, propadanjem i bolešću. Riječ je o najautobiografskijem djelu 75-godišnjeg, no još posve bistrog filmaša od La Manche, dok je njegov novi film korak dalje u autorovom suočavanju sa smrću.

Jedne od najdužih ovacija u povijesti

Susjedna soba, koja je upravo stigla u kina, prije nekoliko je mjeseci trijumfirala na Filmskom festivalu u Veneciji, osvojila je glavnu nagradu, Zlatnog lava, te izazvala duge ovacije publike, što je informacija koja je posljednjih godina postala gotovo važnija od rejtinga na Rotten Tomatoesu. Oko toga, međutim, postoji i određeno nesuglasje, inače pouzdani izvori tvrde kako su ovacije trajale 17 minuta, dočim Guardian dodaje minutu i napominje da je riječ o jednima od najdužih ovacija u suvremenoj povijesti. Vau.

Te bi ga ovacije lako mogle dovesti i do Oscara ili makar Zlatnih globusa, no za to ćemo morati još malo pričekati. Pitanje je, međutim, kako se sam film drži s obzirom na reputaciju? Tako-tako.

Priča o prijateljstvu i eutanaziji

Ekranizacija je to romana What Are You Going Through Sigrid Nunez za koji neki tvrde kako zapravo govori o smrti Susan Sontag, inače autoričine bliske prijateljice. Film započinje susretom starih prijateljica, bivših novinarki Ingrid (Julianne Moore) i Marthe (Tilda Swinton). Potonja boluje od raka, uskoro će saznati da je u terminalnoj fazi te je odlučna preduhitriti bolest. 

Na Dark Webu nabavlja pilulu za eutanaziju te moli Ingrid, s kojom se ponovno zbližila, da bude uz nju, točnije u susjednoj sobi, kada dođe vrijeme da popije pilulu. Ingrid, autorica tek izašle knjige o strahu od smrti, nerado na to pristaje pa se njih dvije sele u moderno dizajniranu kuću izvan grada gdje provode dane u razgovorima, prisjećanjima, sunčanju i gledanju filmova.

Pitanje eutanazije nameće se kao centralna tema filma, no on se tek u manjoj bavi tradicionalnim etičkim pitanjima vezanima uz njezinu upotrebu, umjesto toga u prvi plan stavlja odnos pojedinca prema umiranju, odnosno prema vlastitoj smrti. "Postoji mnogo načina življenja unutar tragedije", kaže Ingrid, a na Marthi je da pronađe svoj način življenja posljednjih dana i samog odlaska. Dostojanstven odlazak, prema njoj, podrazumijeva smrt bez agonije i grčenja, čist i suh.

Ujedno odgovara i na vječno pitanje predstavlja li samoubojstvo poraz ili pobjedu. Martha ga tumači kao pobjedu nad nedostojanstvenom smrću u bolovima. Jer "ne možeš biti priseban ako si u agoniji".

Zanimljivo je da se film malo ili nimalo ne bavi tjelesnom stranom bolesti, bolovima, mučninama i drugim, umjesto toga Martha tužno priznaje kako je u bolesti izgubila interes za životom, odnosno za stvarima koje su joj prije bile jako važne, primjerice za knjige i za glazbu.

Da umiranje ne počinje s bolešću na neki način potvrđuje lik Damiana, inače bivšeg ljubavnika obiju žena, kojega sjajno igra John Turturro. On se poput uljeza pojavljuje i nestaje, no svaki put kad uleti u film daje mu novi kontekst, širi kadar kojim nas suočava s predstojećom kataklizmom kao posljedicom globalnog zatopljenja.

Svijet je na rubu kolapsa i on se ljuti na svoga sina koji krajnje neodgovorno čeka treće dijete, a ni gledatelj ni Ingrid nisu posve sigurni trebaju li se smijati ili paničariti. Ta, kao i neke druge manje uspjele epizode, dovodi film na rub crne komedije, no zatim ga i vrlo brzo vraća u sigurne melodramske tračnice.

Prvi Almodovarov film na engleskom

Inače, ovo je prvi Almodovarov film na engleskom jeziku, zbog čega mu s anglofonog jezičnog područja stižu prigovori na drvene, formalne dijaloge. Tko mu kriv, da je prihvatio ponudu da režira komediju Redovnice nastupaju (1992.) s Whoopi Goldberg, možda bi do sada već naučio engleski pa ne bi sada kiksao na filmu koji zahtjeva ipak nešto veću scenarističku rafiniranost. 

Dobrim ga dijelom izvlače dvije glavne glumice. Navodno je Almodovar scenarij prvo poslao na čitanje Tildi Swinton, a ona je za svoju partnericu predložila Julianne Moore, koja je i njemu bila prvi pick. Problem s Moore je u tome što je ona toliko dobra glumica da odlično maskira činjenicu da je njezin lik zapravo prilično šuplje napisan, o njoj vrlo malo saznajemo, ona je prvenstveno u funkciji priče, kao potpora neusporedivo slojevitijem liku Tilde Swinton, nego što funkcionira kao samostalan i djelatan lik. 

Tilda zaslužuje Oscara

Možda će ova zadnja rečenica loše ostariti ako Julianne Moore dobije Oscara za ovu ulogu, ali neka. Iako bi ovaj put Oscar prije trebao otići Tildi Swinton, nemam ništa protiv da ga Moore dobije za bilo koju svoju ulogu, nijedan neće biti nezaslužen.

Na vizualnom planu Almodovar se već tradicionalno maniristički poigrava slažući komplementarne boje s dominantnom kombinacijom crvene (kao rajčica) i zelene (kao krastavac), no niti plava mu nije mrska. Crvena je boja života, energije i strasti, zelena je njezina suprotnost, pa su tako podijeljene i boje na glavnim glumicama, da bi u samoj završnici došlo do obrata u nositeljima pojedinih boja. Nije to osobito originalno, no vizualno je atraktivno pa iznimno dotjerani i raskošni kadrovi daju karakter i ovom, kao i Pedrovim prethodnim filmovima.

Film o umiranju, ali bez patetike

Osim vizualnom komponentom, melodramatski naboj u stilu Douglasa Sirka podcrtan je naglašenim korištenjem glazbe, no ono što predstavlja svojevrsno iznenađenje je činjenica kako je za film o umiranju od raka zapravo iznenađujuće lišena patetike. 

Čak nisam siguran je li to vrlina ili mana. Almodovar je, naime, uložio mnogo truda, dijaloga i filmskih minuta kako bi izgradio odnos dviju glavnih protagonistica, no imam dojam da to nikad nije uspjelo onako kako je bilo zamišljeno, da je izostao klik, nježnost i toplina. 

Ipak, Almodovar je uspio u nečemu što se čini gotovo nemoguće, snimio je film o smrti koji je istovremeno i tužan i sjetan, ali istovremeno i sretan. Smrt bez gubitka dostojanstva, smatra redatelj, zaista jest dobar razlog za sreću.

Rezultat je film koji se kreće, kako kažu nogometni komentatori, između linija, odnosno između žanrova njegovih dosadašnjih filmova. Niti je riječ o camp zajebanciji, niti o punokrvnoj melodrami, većinom je negdje između, povremeno je tek brbljava intimistička drama koja bi željela prerasti u filozofsku, nešto kao Woody Allen bez humora, no umjesto toga s vremena na vrijeme nespretno zabasa u crnu komediju. Ukratko, film koji više obećava nego što ispunjava.

Zahvaljujući sjajnim glumicama, prekrasnoj fotografiji i redateljevom magic touchu, ništa od toga dramatično ne kvari dojam o Susjednoj sobi, ali je ipak ni ne svrstava u vrh Almodovarove filmografije. Ajmo reći da pripada zlatnoj sredini.

(7/10)