U SURADNJI s Yugopapirom donosimo intervju koji su Massimo Savić i Dragana Šarić, poznatija kao Bebi Dol, s kojom je bio u vezi osamdesetih godina, dali 1988. godine povodom izlaska njegovog albuma Riječi čarobne.

Travanj 1988.: Ne događa se tako često, bar ne kod nas, da se dvoje vrhunskih pjevača nađe na istoj ploči. Naime, na najnovijoj LP Riječi čarobne Massima Savića, sve pjevačke vokale otpjevala je Dragana Šarić, ili još poznatija kao Bebi Dol, a na ploči se našao i njihov duet u pjesmi Sunce sija, trava miriše. No, nije više tajna da ovo dvoje pjevača vezuje i nešto više od glazbe, da imaju mnogo zajedničkog na svim poljima života. Ipak, oni o privatnom životu ne vole mnogo govoriti.

"Svako ima svoju karijeru i zašto vezivati privatan život i karijeru. To opterećuje", kaže Massimo, a Dragana dodaje: "Jednostavno, pozvali su me kao gosta i ja sam pristala pjevati na toj ploči."

Ekipa koja je potpisala ovaj najnoviji album je manje-više ista kao kod prethodnog, veoma tiražnog, Stranca u noći. Producent i aranžer je Mato Došen, a kompozitor hitmaker Zrinko Tutić. Ipak, čini se da je nova ploča raznovrsnija, pa i komercijalnija.

"Sada smo možda otišli do kraja u eksperimentima", kaže Massimo. "Recimo, ima pjesama u kojima smo išli na tipično talijansku kanconu, u stilu Claudija Ville ili u vode čistog countryja (Sunce sja, trava miriše), ali sve što se radilo, radilo se sa željom da se odabranim žanrom ide do kraja. Bez zadrške. Na albumu nema ničeg što sliči na ovo ili na ono. To je jednostavno to. Čak i pjesma u kojoj sam pjevam svih pet glasova ima svoj pečat, svoju osobnu kartu. Čini mi se da smo još dublje otišli u uzimanju djela s tih vatrenih područja Mediterana."

Pjesmu Malaguena Salerosa otpjevali ste sjajno, ali nije li taj šaroliki izbor starih pjesama, ipak, na neki način ustupak široj publici?

Massimo: Nismo to planirali, sve je išlo nekako spontano. Počeli smo raditi vrlo rasterećeni. Znam da je granica između komercijalnog i nekvalitetnog vrlo blizu i uvijek sam se borio protiv toga. Mislim da smo napravili i dobru i komercijalnu ploču. Tako je moralo biti, jer sam znao da je druga ploča prekretnica, ona je presudna, ostati ili ne ostati, ali mislim da ovaj materijal omogućuje ostajanje.

Mnogi naši pjevači prešli su na tu popularnu ili pop muziku kao da rock and roll više ne postoji, a to je ipak ustupak publici.

Massimo: Morate pitati publiku i ovu zemlju zašto se to dogodilo. Mi svi u sebi nosimo rock and roll, taj način života. Ne možemo i svirati rock and roll, jer ne bismo mogli od njega živjeti. Oni koji su mu ostali vjerni, ne mogu računati da će snimati ploče u velikoj tiraži, pošto ljudi danas traže sasvim drugu glazbu.

Što podrazumijevate pod živjeti na rock and roll način?

Dragana: Rock and roll je teško definirati, ali živjeti taj život znači, recimo, i to da odete u krevet u četiri ujutro, a morate ustati u pola šest. Onda je mrak i zima, vi idete na aerodrom, avion kasni, vi se tamo među svijetom borite sa snom, onda zaspite i u tom shvatite da ste već negdje stigli i uvelike radite i, opet trčite na aerodrom, dođete kući, prevrnete kofer i opet idete dalje.

Zaista, ima perioda kad tako živimo. To su lude, iscrpljujuće stvari i mi to zovemo rock and roll, mada ne znam koliko ćemo još to izdržati, hoću li moći tako i za 10 godina. Sa 16 godina je bilo mnogo lakše. Morali bismo se malo štedjeti, jer ne znamo koliko ćemo trajati, ovisimo o glasu...

Massimo: Ako nas izda glas, nema problema. Ja ću svirati gitaru, Dragana klavir. Sreća je da pjevanje nije jedino što znamo raditi. Mene to rasterećuje.

No, nisu samo naši pjevači i kompozitori prešli na pop, on je preplavio i Ameriku, to je, izgleda, svjetski trend?

Dragana: Po mom mišljenju, to je najljepša glazba za pred kraj stoljeća, jer situacija u svijetu je znamo kakva, oko nas su ratovi, glad, a pop muzika je laka, pitka, a ima i kvalitetu. Nije to šund, i zato je normalno da privuče glazbenike svih žanrova. Jer za prave glazbenike je svejedno koja se glazba radi, važno je da je ona dobra, da nas čini boljima, da nam pomogne da se lijepo osjećamo.

Puno vrhunskih glazbenika je otišlo na to bolje i sada su među svjetskim hitovima. Zašto ne? Ali kod nas je to malo drugačije, tržište je malo i ima mjesta samo za nekoliko pop pjevača i za nekoliko novih. Moramo se žestoko boriti za svoje mjesto. S druge strane, zna se da rock and roll i punk glazba znače neki revolt, bunt, a naši mladi, po mom mišljenju, dosta su zaštićeni.

Možda je tome kriv rat koji su naši roditelji preživjeli pa nas dugo pomažu. A u Engleskoj je drukčije. Tamo mladi ljudi od 17, 18 godina moraju teško raditi da bi sebi osigurali egzistenciju. Kad mlad čovjek kupi gitaru i kad počne kroz pjesmu govoriti o životu, vi osjetite da je on taj život proživio na svojoj koži.

Ni kod nas mladi nisu u zavidnoj situaciji...

Dragana: Mislila sam na one koji se bave glazbom, oni ne znaju što je to glad, žive u udobnim kućama svojih roditelja, bar većina njih. A mladi zaista nisu u zavidnoj situaciji. Dosta nam je pruženo, a s druge strane, sva vrata su nam zatvorena. Plašim se, pogotovo za generacije koje dolaze. Ne znam ni što će s nama biti. Sada smo u najboljim godinama da nešto stvorimo, a nemamo mogućnosti za to.

Vaša zajednička ploča Riječi čarobne ne dotiče tu stvarnost, pjevate samo o ljubavi. Je li to na neki način bijeg od stvarnosti?

Dragana: U ovoj našoj situaciji to jeste bježanje. Željeli smo bar na trenutak odvući pažnju od svega što se oko nas događa. Privatno smo bombardirani problemima, i po dvadeset sati dnevno, a zato je divno bar na trenutak pobjeći od njih. To ne znači da nas politika ne interesira, ali ipak ne moramo samo o tome misliti.

Massimo: Bili bismo sretni da i drugim ljudima glazbom makar malo uljepšamo život. Jer ako smo realni, svi osjećamo strah, ne zbog toga što će biti, već zbog saznanja da neće biti lako. Zašto da i mi ne doprinesemo da se ljudi malo rasterete?

Je li vam, ipak, teško što ne radite ono što najviše volite, rock glazbu?

Dragana: Teško je, ali baš zato što je teško, na neki način je dobro to preživjeti. Iz svakog iskustva, ma koliko ono bilo ružno, nešto se nauči.

Massimo: S grupom Dorian Gray svirao sam tu glazbu koju najviše volim, ali ne žalim za tim vremenima. Da žalim, to bi značilo da živim u prošlosti, a to ne bi bilo dobro, jer me sada ne bi bilo ovdje, ne bismo razgovarali. Bilo je to vrijeme mog idealizma, kad sam bio uvjeren da sam pravio sve same hitove, a nije bilo tako. Nisam se sjedinjavao s okolinom, živio sam pretežno u nekom svom svijetu. Onda sam, shvaćajući da ipak nešto nije u redu, otputovao u Švedsku, sredio svoje misli, sredio sam sebe.

Oboje ste putovali u bijeli svet da sredite misli, Dragana u Kairo, Massimo u Švedsku. Kako ste uspjeli u tom sređivanju misli? Poznato je da je Dragana otišla jer više nije bilo pravih pjesama za nju, a niti pravih suradnika.

Dragana: Provela sam tri godine u Kairu, to je dovoljan broj godina da mnoge stvari zaboravite. Bila sam naivna kad sam očekivala da će se mnogo toga promijeniti u mom odsustvu. A ništa se nije promijenilo, u stvari, sve to staro bilo mi je na neki način novo, morala sam se ponovo prilagoditi, čak i na stare prijatelje. Kad se samo sjetim koliko sam se željela vratiti! To je sve prirodno. Igrom slučaja nastavila sam posao kojim sam se i prije bavila. Ali moram se mnogo boriti, za sve pa i za privatan život.

Morala sam sve to predvidjeti. Nisam ni očekivala da će me dočekati raširenih ruku, ali ovdje se nekim ljudima zaista teško pruža šansa. Možda u svemu tome ima i zavisti, koja je prirodna pojava, ali je ne prihvaćam kao kategoriju. Nije mi jasno zašto su toliko puta morali vrijeđati i ismijavati moju karijeru. Mladim ljudima treba pomoći, ne ih pustiti da sami nalaze svoj put.

Massimo: Meni je u Švedskoj najviše pomogla samoća, to što sam bio daleko od svega ovoga ovdje. Svirao sam i pjevao, ne razmišljajući hoće me netko primijetiti i angažirati na ploči. Tako sam u miru shvatio što trebam raditi, da, htjeli mi to ili ne, ipak treba misliti na ono što najviše djeluje na publiku. Mislio sam nekada tvrdoglavo da svojim pjesmama mijenjam svijet, ali sam sebe samo, ustvari, zavaravao. Pomirio sam se i s tim da iza dobrog glasa ne mora stajati i autorska ličnost. Zašto bih morao uvijek pjevati svoje pjesme kad ima toliko dobrih kompozitora? Ako i napišem pjesmu, uradit ću je u privatnom aranžmanu.

Kad ste se vas dvoje prvi put sreli i upoznali?

Massimo: Pred kraj 1986. godine kad su me pozvali da se vratim iz Švedske i sudjelujem na MESAM-u s pjesmom Zadnja noć. Bio sam na generalnoj probi i vidio sam da sudjeluje i Bebi. Svidjelo mi se strašno kako pjeva, uostalom, i prije toga sam znao da je fantastična pjevačica i rekao sam producentu da je odmah, istog časa angažira da pjeva vokale na mojoj ploči. Bio sam siguran da će pobijediti na MESAM-u, što se i dogodilo, i želio sam je imati na ploči.

Naravno, u toj gužvi producent je nije pitao, a poslije, kad je pobijedila, bilo je nezgodno da joj to predložim. Njen Rudi mi je dao inspiraciju za jednu pjesmu na albumu Sjaj u tami. Inače, malo slušam naše grupe, ali nju sam odmah primijetio. Za ono vrijeme to je bila zaista opasna stvar. Uvijek sam bio zadivljen njezinim glasovnim mogućnostima, promjenama njenog glasa iz pjesme u pjesmu.

Dragana: I ja sam jako poštovala Savićev rad, on zaista divno pjeva. Nedavno je snimao za televiziju jednu pjesmu i po meni je bio najbolji.

Je li olakšavajuća ili otežavajuća okolnost to što se bavite istim poslom?

Dragana: Za sada je to dobro. Dobro se razumijemo, koristimo isti jezik, imamo zajedničke prijatelje, volimo putovati. Od Massima sam mnogo toga naučila, recimo da budem strpljiva i taktična s ljudima.

Massimo: Mi smo prije svega izuzetno dobri prijatelji, a prave prijatelje je zaista teško danas imati. To je najljepša stvar na svijetu. A kad se bavite ovim poslom, život možete dijeliti s nekim ili tko se bavi istim poslom, jer je on specifičan, ili s nekim tko nema nikakve veze s tim. Presudno je da se osoba s kojom ste zna kroz što se sve mora proći u ovom našem poslu.

Kad jedno od vas ima malo više uspjeha, kako se onaj drugi osjeća?

Massimo: Zavist? Nikad! Jednostavno volimo kako onaj drugi radi i nikad nam nije palo na pamet da kažemo ja bih to bolje napravio. Ja, recimo, mislim da ne bih mogao ni pola stvari otpjevati koje može Dragana.

Dragana: Ne, nego smo mi samo različiti pjevači.

Različito se i odijevate, Dragana je vrlo ekstravagantna na sceni, Massimo izuzetno elegantan...

Dragana: Massimo je po majci Talijan, a oni vode mnogo računa o odijevanju. A ja se odijevam onako kako se osjećam. Vjerujem da ću se kad budem malo starija, kad uđem u mirnije vode, odijevati drukčije.

Massimo: Na mene je utjecao djed, Talijan, koji je nekad imao tvornicu tekstila. Naučio me što je prava kvaliteta, a što ne. Uvijek se sjetim njegovih savjeta. Znam da odijelo ne čini čovjeka, ali kad znam da ću biti u kontaktu s publikom, onda ću biti što bolje odjeven, jer mislim da i slušateljima i gledateljima time iskazujem poštovanje. Ako su kupili kartu, odvojili vrijeme za mene i još se lijepo odjenuli, pa zašto bih ja svojom odjećom iskazivao bunt?

Kakvi su vam planovi?

Dragana: Ići ćemo zajedno na turneju po Jugoslaviji, ja se pripremam za snimanje ploče...

Massimo: Imamo još nečeg zajedničkog, eto, planiramo jedan stari prostor u Labinu adaptirati u studio, ali ne u studio u kojem bi se snimale ploče, već bismo se tu s prijateljima bavili glazbom kao hobijem. Želimo tamo biti s prijateljima, kupati se i što ima ljepše poslije dobrog vina nego dobra svirka.

Gdje zapravo vas dvoje živite?

Dragana: I u Beogradu i u Zagrebu.

Massimo: Oba grada nam pružaju sve što nam treba...

Razgovarala: Jelena Marinčić (Nada, 1988.)