POSLJEDNJIH dana mediji su prepuni oduševljenih reakcija na cannesku pobjedu hrvatskog kratkometražnog filma Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića.

Nećemo se detaljno baviti stvarnom pričom koja je inspirirala ovaj 13-minutni film (to smo već učinili OVDJE), već ćemo se prvenstveno pozabaviti onime što je Slijepčević uspio ostvariti u tako kratkom vremenu... a ostvario je jako puno. 

Za početak, u ovo sam se, neovisno o trajanju, upustio sa zavidnom dozom predrasuda jer kad čujete da smo snimili još jedan film inspiriran ratnim devedesetima, prva reakcija je: "Zar opet?" Domaći ratni filmovi inače mi stvaraju alergijsku reakciju pojačanu s PTSP-jem uzrokovanim hrvatskom ratom opterećenom kinematografijom devedesetih. 

No, ne dopustite ovim predrasudama da vas odbiju jer ovo je nešto potpuno drugačije. 

Junak priče?

Slijepčević je stvorio nešto univerzalno, film čija je radnja mogla biti smještena bilo kada i odnositi se na bilo koji rat, ali je istovremeno priča o vrlo konkretnom vremenu, konkretnom ratu i konkretnom junaku. 

Vlak se zaustavlja na stanici, ulaze pripadnici neimenovane paravojne formacije, počinju legitimirati putnike vlaka i tu počinje kratka priča u kojoj većim dijelom pratimo čovjeka čije ime doznajemo tek kasnije i, kada ne bismo znali o kome je riječ, pomislili bismo da je upravo on "čovjek koji nije mogao šutjeti". 

Štoviše, Slijepčević nas drži u tom uvjerenju jer Dragan, kojeg glumi Goran Bogdan, u jednom trenutku daje naslutiti da je upravo on čovjek koji ne bi i neće dopustiti da se nevinima bilo što dogodi. 

Međutim, njegova hrabrost nađe se na ispitu u trenutku kad se život nevinog suputnika iz kupea nađe u opasnosti. Mladić nema dokumente i to znači samo jedno, vojska će ga odvesti iako je više nego očito da je riječ o nepravdi o kojoj nitko ne bi smio šutjeti, a kamoli je dopustiti. 

Kamera je neprestano fokusirana na lica i to cijeloj priči daje vrlo jaku ljudsku crtu. Teško mi je reći je li to možda zato što sam otprije upoznat s pričom, ali gotovo je nevjerojatno s koliko je vještine i u koliko je kratkom vremenu redatelj stvorio temelje za "visoke uloge" u životima likova o kojima ne znate apsolutno ništa. 

I baš u trenutku kad očekujete da će Dragan učiniti nešto i pokušati zaustaviti odvođenje nevinog mladića, kamera se okreće i tu upoznajemo junaka ove priče, Tomu, kojeg glumi Dragan Mićanović i koji izgovara i čini sve ono što od junaka i očekujete, dok onaj od kojega ste to očekivali samo šutljivo promatra. 

Odličan 

Nevjerojatno je koliko je tragična priča Tome Buzova savršena za kratku formu. 

Koliko god konkretna bila, radi se o nečemu apsolutno univerzalnom, životnoj epizodi koja mijenja sve. Trenutku u kojem ćete ili reagirati ili šutjeti, trenutku koji će vam odrediti ostatak života koji ćete provesti ili kao junak ili kao kukavica. A s prebacivanjem fokusa s Dragana na Tomu, Slijepčević uspijeva natjerati gledatelja da se zapita koji bi od dvojice muškaraca bio, ali implikacije ovog pitanja su daleko šire ako ste uistinu iskreni prema sebi. 

Možda jest centralni lik svoje životne priče, ali ne i junak.  

Nije ovo tip scene kakve već gomilu puta nismo vidjeli u filmovima u kojima se junaci napokon nađu na "testu života", ali istinita pozadina osjetno povećava uloge i cijeloj epizodi daje posebnu težinu, jer život ima naviku iznenada vas staviti u situacije koje će na površinu izvući "ono od čega ste stvoreni". 

I vlak je ovdje savršen temelj za bezbroj više ili manje uspješnih doskočica. Ili ćete reagirati odmah ili "proš'o voz", ali još bitnije, baš kao i vlak u ovoj priči, nakon vaše odluke život nastavlja dalje, a vi sa sobom vučete prtljagu svojih odluka. 

Sve ove fore i forice na stranu, Slijepčević je snimio briljantan kratki film koji zaslužuje sve pohvale i nagrade koje je osvojio i koje će tek osvojiti.