Pogledali smo Garlandov film Građanski rat. Jedan je od (dosad) najboljih ove godine
A24 TIJEKOM godina nametnuo se kao jedna od onih kompanija koje na površini djeluju kao da ne mogu pogriješiti. Točnije, A24 je u više od deset godina stvorio imidž kuće koja servira samo indie hitove, bile to male nezavisne drame, horori, potencijalni oskarovci ili čak hit serije. Samo što se Oscara tiče, A24 je do danas skupio 55 nominacija i osvojio 16 kipića.
Naravno, u svojoj ponudi imaju svega i svačega, ali generalno gledajući, A24 u većini slučajeva garantira kvalitetu.
Učinivši mali odmak od svojih, mahom nisko ili srednjobudžetnih filmova, ovog puta ambiciozno su se upustili u svoj najskuplji projekt. Civil War je novi (anti)ratni film Alexa Garlanda, koji je napisao kultne 28 Days Later, Sunshine i The Beach (snimljen prema njegovu romanu) te režirao i napisao odlične Ex Machina, Annihilation i Men, a mnogi će se složiti da je ovo i njegov najbolji film.
Radnja
Radnja prati fotoreportere u građanskim ratom razorenoj i podijeljenoj Americi u ne tako dalekoj budućnosti. Posao ih vodi iz New Yorka u Washington kako bi intervjuirali američkog predsjednika prije nego što pobunjenici izvrše konačni napad na Bijelu kuću. Vrlo jednostavna priča u svojoj je srži klasični film ceste, a na momente djeluje kao kombinacija različitih elemenata filmova kao što su Full Metal Jacket, Salvador i na neki bizaran način - Little Miss Sunshine.
Radi se zapravo o Garlandovom komentaru američke ekstremne polarizacije koju tamošnji politički analitičari već dugo alarmistički nazivaju stvaranjem temelja za novi građanski rat. Međutim, Garland je to odradio "autsajderski" pa je dio američkih gledatelja po dobrom starom običaju zapeo za onaj najnebitniji dio, a to je da mu se fiktivna politička i ideološka raščetvorenost ne poklapa sa stvarnim stanjem na terenu.
No, za sve one neopterećene američkim ideološkim koškanjima, film će savršeno prenijeti onu ključnu poruku jer ovo je vrlo jednostavno mogao biti bilo koji građanski rat. Sjedinjene američke države možda više nisu toliko sjedinjene, ali radi se o fikciji i ovo nije niti mora biti frizirana verzija stvarnosti u kojoj živimo. Ovo je paralelni svijet u kojem vrijede pravila koja je Garland postavio.
To je svijet u kojem su se ratovi koje SAD-a inače vodi, potiče, podržava i sponzorira u drugim državama, preselili na američko tlo i u svakom su pogledu uznemirujući kao i bilo koji drugi rat. Država je u rasulu, autoputovi prepuni su olupina i kontrolnih točaka, noćno nebo osvjetljuju eksplozije i svijetleći meci, pobunjenici presuđuju civilima i trpaju ih u masovne grobnice, a nekadašnji stadioni danas su prepuni izbjeglica za koje nema dovoljno šatora.
Slojeviti likovi
I sve to ne promatramo kroz oči vojnika ili civila, već novinara i fotoreportera koji ostatku svijeta žele poslati upozorenje iako su neki od njih već očito odavno odustali od ideje da postoji nada za ljudski rod. Jedna od njih je fotoreporterka Reutersa Lee, koju je savršeno utjelovila Kirsten Dunst, kojoj je ovo možda i jedna od upečatljivijih uloga u već ionako impresivnoj filmografiji. Društvo joj prave naoko neustrašivi Joel (Wagner Moura), njezin mentor i novinar New York Timesa Sammy (Stephen McKinley Henderson) i mlada i naivna idealistica Jessie (Cailee Spaeny) koja idolizira Lee i u kojoj Lee nevoljko prepoznaje sebe na početku karijere.
Kao što možete vidjeti, ne radi se o eksploziji originalnosti, ali Garland ih je nekim čudom pretvorio u slojevite likove o kojima u 109 minuta doznate dovoljno da se s njima povežete i osjećate napetosti u trenucima kada su im životi ugroženi. To se posebno odnosi na Spaeny koja se brzo nametne u emotivni centar priče prepune zaglušujućeg ratnog kaosa, koji vas često pogađa onda kada se najmanje nadate.
Redatelj je ratnim scenama pristupio kao da je riječ o hororu, što ima savršenog smisla. Svaki pucanj je nova prilika za klasično horor "cimanje" (ili koji god bio hrvatski naziv za "jump scare"), svaki susret s vojskom prilika za masakr i, budite sigurni, Civil War će vas do kraja filma kvalitetno protresti i stvoriti intenzivan osjećaj nelagode na kakve smo nailazili samo u najboljim ratnim filmovima.
Ratni užasi prikazani su kao nešto gotovo usputno i sveprisutno, a jedna od scena koje savršeno opisuju poremećenu jednostavnost rata dolazi u trenutku u kojem novinari naiđu na dvojicu snajperista koji iz zaklona pokušavaju ubiti nepoznatog neprijatelja koji se krije u kući. Nakon što ih Joel upita što rade i znaju li uopće tko puca na njih, jedan od vojnika hladno mu objasni svoju motivaciju: "On pokušava ubiti nas, a mi pokušavamo ubiti njega."
Zvuk ovdje ima ključno mjesto jer rat je GLASAN i Garland će se pobrinuti da to ne zaboravite.
U isto vrijeme, film je predivno snimljen, a redatelj je nastavio suradnju s Robom Hardyjem, s kojim je radio na naslovima Ex Machina, Annihilation i Men. Ovog puta stvorili su predivnu kulisu za prikaze nezamislivih ratnih razaranja i užasa. Teško je izabrati najbolju scenu, ali uvjeren sam da će mnogi zapamtiti hipnotizirajuću vožnju kroz plamteću šumu.
Ovo je Garlandov najbolji film i definitivno jedan od najboljih filmova godine.