EH, DRAMSKI program, nekoć dika i ponos, a sada rak-rana Hrvatske radiotelevizije s kojom već više od tri desetljeća nitko ne zna izaći na kraj. Ok, svi znamo da je informativni program grozan i uzaludan te da će takav i ostati dok god je izvjesna stranka na vlasti, no neki su se drugi programi posljednjih godina zaista popravili, prije svega dokumentarni, zatim i dječji, koji rastura na platformama, zabavni su sadržaji također solidni, osobito kvizovi, ali dramski je stalni izvor kritika i neprilika.

Istinabog, u posljednjem je desetljeću HRT zabilježio par tzv. zapaženih naslova (Počivali u miru, Novine, Šutnja, Područje bez signala…), ali samo dva prava hita, Crno-bijeli svijet i Dnevnik velikog Perice. 

Televizija Zagreb bila sličnija BBC-ju nego danas HRT

Sve je teže objasniti kako je moguće da se šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih mogao nabaviti samo jedan jogurt, ali se zato istovremeno moglo gledati mnogo vrhunskih dramskih serija koje gotovo svaki čitatelj ovog teksta lakše izrecitira nego sastav srebrnih ili brončanih Vatrenih, pa ih nije ni potrebno navoditi.

Pitanje se samo nameće: pa kako to da je u to vrijeme Televizija Zagreb, ako zanemarimo grozan i uzaludan informativni program pod kontrolom izvjesne stranke na vlasti, zamalo pa one iste iz prvog odlomka, zapravo obavljala funkciju sličnu BBC-ju, s kvalitetnim dramskim, zabavnim, dokumentarnim, obrazovnim, dječjim i drugim programima, a danas, kad imamo pun frižider jogurta, to mnogo teže uspijeva?

Kad bolje razmislim, odgovor se može naći upravo gledajući već spomenuti Dnevnik velikog Perice, seriju koja inaugurira nostalgiju na godine u kojima su ljudi izgledali, razmišljali, govorili, pjevali i plesali kao i u svjetskim metropolama, u kojima se počeo hvatati priključak sa svijetom, progres (ekonomski, tehnološki, umjetnički…) je bio vidljiv na svakom koraku, a s njime i brzorastući optimizam. 

Pa eto, jednako kako je moguće da su socijalističke šezdesete omogućile taj neopterećen i kreativan te vrlo dinamičan građanski život nezamisliv današnjim generacijama, tako je moguće i da je Televizija Zagreb u to doba imala više sličnosti s BBC-jem nego današnji HRT.

Kakav je Dnevnik velikog Perice?

No, vratimo se velikom Perici izraslom iz malog Perice, odnosno iz Zagrepčanima omiljenog filma Tko pjeva, zlo ne misli. Kad se serija prije tri godine pojavila, predstavljala je ugodno iznenađenje, svi su o njoj pričali, a i gledanost je bila odlična. No sad dolazi ono "mnogi me pitaju kako se meni sviđa Dnevnik velikog Perice", a ja se nađem u problemu jer ne znam dati jednostavan odgovor. Potrebna su mi najmanje dva. Odgovora.

Privatno nisam baš ciljna skupina za tu seriju, a čak i kad se potrudim da budem, očekujem da bude malo duhovitija nego što jest. Znam da usporedbe s kultnim filmom nisu sasvim fer, ali ipak, kako je moguće da taj film u sat i pol iznjedri desetak nezaboravnih replika koje su i nakon pedeset pet godina dio našeg svakodnevnog govora, a Dnevnik velikog Perice u skoro šest sati trajanja ni jednu? 

Profesionalno govoreći, razumijem i zaista cijenim ono što je taj projekt učinio. Za početak, izmislio je posve autentičan dramski format koji se obraća jasno odabranoj publici, onoj koja je nakon uspona streaming-servisa još ostala pred ekranima linearne televizije. A to nije mala stvar.

Uspio je to tako što je pronašao nostalgični okvir lišen ideoloških i vrijednosnih predrasuda te u njemu izgradio novi-stari svijet ispunjen poznatim licima, vinjetama, prepoznatljivim simbolima i stereotipima te, naravno, najjačim nosačem emocija, glazbom tog vremena.

To je pothvat gotovo ravan onome koji je izveo Taylor Sheridan s Yellowstoneom. Naime, obje su serije okrenute nešto starijoj, pomalo konzervativnoj, a svakako nostalgičnoj publici koja nije oduševljena suvremenim vrijednostima, dapače, često je u sukobu s njima, te koja se ne snalazi u prezahtjevnim formatima prestižne suvremene dramske produkcije, kakva dominira na streaming-servisima. 

To je veliki kredit koji zaslužuje u prvom redu showrunner Albino Uršić, zatim njegov scenaristički tim i redatelj Vinko Brešan. Moj je dojam da je inicijalno najveći dio kreativne energije potrošen upravo na formatiranje, stvorena je perolaka forma nostalgične dramedije s udvaranjem, preljubom i pjevanjem, no pri tome nije ostalo dovoljno daha da se ponudi i malo kompaktnija i duhovitija priča.

Druga sezona nadmašila prvu

A to nas pak dovodi do druge sezone koju smo, zahvaljujući ljubaznosti produkcije, imali prilike pogledati.

Kad god bih izrekao kako Dnevnik velikog Perice nije duhovit, odmah bih osjetio potrebu da se pokrijem po ušima jer, hej, za scenarij je bio zadužen pravi domaći dream team -  Renato Baretić, Emir Imamović Pirke, Vinko Brešan i Albino Uršić - i tko sam sad ja da tu nešto prigovaram.

Međutim, druga sezona donosi značajna osvježenja u scenarističkom timu; Renato Baretić i Vinko Brešan zadržali su svoja mjesta, a priključeni su im Sandra Antolić, Nikolina Bogdanović i Marko Hrenović. I promjena se zaista osjeti. Nabolje.

Prva sezona imala je poteškoća s dramaturškim lukom cijele sezone, ali i pojedinih epizoda, pa se serija činila kao dosta labav spoj niza srodnih anegdota. Priča nove sezone mnogo je kompaktnija, nastavlja se tri godine po svršetku prethodne, i to sprovodom Eugena Fulira.

Njegovo će mjesto zauzeti navodno uspješni muzički agent Eduard Eddy Füller kojega glumi Rade Šerbedžija. Dotični se vratio u Jugoslaviju iz inozemstva kako bi pokušao usmjeriti pjevačku karijeru već ionako popularnog Perice, odnosno Pietra Zafferonija.

Füller ima specifične moduse operandi, pa organizira lažnu medijsku aferu između Perice i svoje druge štićenice Mile (Lana Ujević Telenta), što Perici zamalo uništi i brak i prijateljstvo. 

Ovako osmišljena priča pruža scenaristima mnogo više mogućnosti, stoga je komični registar druge sezone kompleksniji i bogatiji, dominantnoj komediji karaktera iz prve sezone sada se pridodaju i elementi komedije zabune, odnosno situacijske komedije, što razigrava koncept i s vremena na vrijeme zaista provocira salve smijeha.

Uz već navedeno, prva sezona teško se nosila i sa zadanom minutažom, naime 52 minute nije nimalo lako dinamično realizirati u ovakvom formatu, a to se povremeno itekako osjetilo, no u drugoj su sezoni zbivanja dinamizirana, paralelne priče bolje zavezane, nesporazumi i zabune podignuti na novu razinu, a razvoj likova omogućava glumcima lepršavije nastupe.

Čini se da je i Vinko Brešan u tome pronašao ritam koji je ranije često nedostajao, što se osjeti u sjajnom tajmingu pojedinih scena i montažnom ritmu. 

Dopalo mi se s kakvom ležernošću serija tretira opća mjesta tog vremena - socijalistički metajezik i pripadajuće rituale, partizanske pjesmice kao obaveznu formu školskih primjedbi, bezlične partijske aparatčike i dr. - koja nisu opterećena ideološkim naočalama, pogotovo ne naknadnom pameću.

Oni su više ili manje simpatičan okvir unutar kojega se odvijao zanimljiv i društveno ispunjen život, pa i život ove serije. Nostalgija više nije rezervirana samo za neka dobra stara vremena ka-und-ka monarhije ili predsocijalističke Jugoslavije, već su, eto, nostalgični legitimitet sada dobile i socijalističke šezdesete.

Rade Šerbedžija se nije baš uklopio

Kad je o likovima riječ, velika promjena se uočava kod samog Perice (korektni Živko Anočić) koji, nakon trogodišnje uspješne pjevačke karijere, u drugoj sezoni ipak zrači većom količinom samosvijesti, što ga čini i zanimljivijim junakom nego ranije. 

Najveća zvijezda druge sezone trebao bi biti Rade Šerbedžija, no on je toliko specifičan glumac, pravi krležijanski teškaš, da se sve do kraja šeste epizode nije uspio glumački uklopiti u taj superlight registar serije. On kao da je cijelo vrijeme u nekom svom, ali sasvim drugom filmu. 

Jedan od razloga zašto sam zaista uživao u drugoj sezoni je, ako mene pitate, senzacionalna Lana Ujević Telenta koja glumi preslatku dobroćudnu pjevačicu koja nespretno postaje uzrok svih Peričinih nevolja. S fenomenalno kontroliranim, diskretnim, ali ipak presmiješnim gastarbajterskim naglaskom s podrijetlom iz tzv. pasivnih krajeva, njezina Mila kreira situacije i dijaloge kojima se teško prestati smijati. 

Među novim licima korektna je Lana Meniga kao nova policijska službenica s pjevačkim talentom, dok mi se manje dopao Bernard Tomić koji je u ulozi frontmena novog rock benda povremeno na rubu karikature. Hana Hegedušić, pak, u ulozi navalentne Zagorke izdominirala je ekranom kad god joj se pružila prilika.

Od likova koji su preživjeli iz prve sezone većina je dobila priliku da se dodatno glumački razmaše, osobito to dobro koriste Iva Babić kao Nada te Nikola Kojo, koji nije bio dovoljno dobro iskorišten u prvoj sezoni, ali zato sada sve nadoknađuje s kamatama.

Solidan je i Dušan Bućan kao Žnida, poslovično je dobar Goran Navojec kao šef policije, kao i njegova nova supruga, uz to i novopečena policijska inspektorica Csilla Barath Bastaić. Za hrvatsku verziju balkanskog špijuna je i dalje zadužen Pjer Meničanin u ulozi sada već bivšeg inspektora Matića. I njegovog brata, također.

Na kraju, ali ne manje važno, Željka Franulović je zaslužna što je čak i totalni modni ignorant poput mene primijetio da su likovi fenomenalno odjeveni, naravno, cure predvode, ali i muški su outfiti ako ne uvijek elegantni, a ono barem smiješni, kao što je slučaj sa Žnidom ili članovima rock benda Sateliti (među kojima je, by the way, i starog Gopca sin Vili).

Sjajna je i fotografija Radislava Jovanova - Gonze, koja ne šarafi boje, već ih reducira, ali svejedno postiže bogatu, fotografski raskošnu sliku kakva baš i nije karakteristična za naše produkcije.

I tako je serija koja je inicijalno bila tek nešto više od nostalgične audio-video slikovnice za zlatnu generaciju ipak u drugoj sezoni izrasla u živopisni gornjogradski La La Land i zaslužila ocjenu više - vrlo dobar, sjedni.