ZAGLUMIO je 65 puta pred kamerom i na ime tih 65 uloga bio nominiran za preko 70 nagrada, što je samo po sebi gerdmüllerovska statistika, no još je zanimljivije što nije prisustvovao ni jednoj jedinoj od tih 70+ ceremonija.

Nije želio ni titulu Sira, koju je trebao dobiti, nije imao agenta, odbio je napisati memoare, pa onda razne položaje u glumačkim udruženjima, 99% intervjua koji su mu predloženi, da ne pričamo da je odbio Lawrencea u Lawrenceu od Arabije, a i Herculea Poirota je prihvatio, ali samo jednom, drugi put je već morao Ustinov uskočiti. Pored svega toga, pored svakog odbitka koji je onako usput u hodu napravio i šutnuo poput kamenčića na ulici, pričamo o jednom od najvećih.

Britanska škola glume

Albert Finney je pedesetih počeo svoju sagu i bio izdanak britanske škole glume, obrazovno se uzdizao u vrijeme kad je izašao Na dokovima New Yorka i kad su se svi momci s njegove klase trudili imitirati Branda, a on je imitirao Finneya, bio je dašak nešto žešćeg senzibiliteta u toj krutoj otočkoj tradiciji glumačkih džentlmena, praktično predstavnik radničke klase među akademcima i ne trudeći se da bude originalan, upravo je to bio.

Njegova svjetska slava kreće s Tomom Jonesom 1963., za koji je i Oscarom nominiran, međutim prvoklasna greška je misliti da odatle kreće i filmski Finney.

Debitirao je tri godine ranije kao sin Laurencea Oliviera u Zabavljaču (drugi sin bio Alan Bates), a iste te 1960. stigao je i revolucionarni, od glamura operirani film Subota navečer i nedjelja ujutro, u kojem je još uvijek junoša Albert, bez ijedne bore životnog iskustva na koje smo kasnije navikli, dakle, tad je ostvario sigurno najznačajniju ulogu u ranoj fazi biografije.

Subota navečer je bila tzv. kitchen sink drama iliti sudoper-drama, podžanr koji se rascvjetao zahvaljujući vjerojatno najviše upravo tom filmu, a ticao se gnjevnih mladih ljudi u sumornim okvirima britanskog neorealizma. Praktično se može osjetiti miris istrošenog Taša dok se izgovara ovo "sudoper-drama" i zamišlja ruševna stančina koja služi da se snom poveže vrijeme između šljake, četiri piva i nove šljake.

Ime Alberta Finneyja poslije tih par filmova postalo je dovoljno cijenjeno da mu 1967. stigne uloga u filmu Dvoje za put, a to čak ni on nije mogao odbiti, s obzirom na to da bi mu partnerica bila Audrey Hepburn, i još je dobio priliku da je po scenariju nazove kučkom, što joj nitko ni kasnije, a naravno ni ranije nije rekao na filmu.

Odlična drama, donekle i komedija o rutiniranosti braka poslije prvog perioda cvjetanja ljubavi, a razlog zbog kojeg Finney poslije toga nije glumio u doslovno svemu je činjenica da nije želio, nego se opredijelio što za daske, što za malo odmora, iako su ga svi htjeli u svojim filmovima.

Stigao je upisati i Scroogea prije nego što je 1974. odigrao Herculea Poirota u Ubojstvu u Orient Expressu, nominiran je i tad za Oscara, međutim nije mu se svidjelo što ga je previše maske faktički ugušilo u vizualnom smislu, pa se nije dao na raspolaganje za Smrt na Nilu.

I pored Ustinova i kasnije Davida Sucheta, Agatha Christie je ipak izjavila kako je Finney najbliži Poirotu kakvog je ona zamislila dok je pisala svoje knjige. Nažalost, nije dočekala da vidi Andriju Miloševića, možda bi promijenila mišljenje (vjerojatnije bi još jednom umrla).

Ulogu naplatio sandukom šampanjca

Opet je poslije nešto prorijedio filmove i mora da je već frustriralo elitnu filmsku publiku što tako rijetko može vidjeti finoću Finneyja, ali bolio je lakat Finneyja za to.

Pojavio se, recimo, u Ridleyjevim Duelistima (i naplatio sandukom šampanjca (što nije ni mala plaća), međutim sve do '80-ih je bio u poluilegali, a onda se vratio s nekoliko trilera, ali i s trilingom asova u vidu uloga u Parkerovom Shoot the Moon, Yatesovom The Dresser i posebno Under the Volcano Johna Hustona, za koji brat bratu mislim da mu je rad broj 1 u filmskim okvirima, a to je zaista grandiozna pohvala (iz ne toliko grandioznih usta, al aj).

Nevjerojatno plodna je tradicija kvalitetno odigranih pijanaca u američkom filmu, no rame uz rame s Millandom (Izgubljeni vikend), Lemmonom (Dani vina i ruža), momcima iz Iceman Cometha, a možda i za milimetar iznad njihovog ramena ide alkoholičarsko beznađe koje je Finney prenio u Vulkanu, stoga i nije čudo da je pored svih navedenih baš on bio glavna inspiracija Nicolasu Cageu za Napuštajući Las Vegas, naročito način na koji je hodao.

Alko-hod je prevažan detalj za uvjerljivost tumačenja stanja pod gasom, dobro je to primijetio Nic i zaista pometeni Albert u meksičkom selu među javom i med snom, on je realna ispičutura koliko smo i sami sebi realno pijani onog trenutka kad prvi put odemo do toaleta poslije devet rakija i dobro se zagledamo u ogledalo.

Trey Wilson je, nažalost, preminuo prerano i tu nema ničeg dobrog, ali oni suroviji i bezobzirniji filmofili ipak bi rekli kako je dobro što je samim tim uloga irskog gangsterskog bosa Lea u Millerovom raskrižju otišla u šape Alberta Finneyja jer nema šanse da bi Trey bio toliko bravurozan i uz najdublje saučešće obitelji Wilson s 30 godina zakašnjenja, vjerojatno su bezdušnici u pravu.

Odbio Tarantina

Najpodcjenjeniji film braće Coen obilježio je start nove faze za našeg današnjeg junaka, pa je tako do kraja karijere i oproštaja u Skyfallu 2012. zaista često nastupao u visokim produkcijama, te je današnjoj publici vjerojatno i najpoznatiji iz Big Fish Tima Burtona, Erin Brockovich, Bourneovog ultimatuma, Puteva droge, Dobre godine ili Lumetovog oproštajnog Prije nego što vrag sazna da si mrtav.

U međuvremenu je pokupio silne nagrade za tumačenje Churchilla u Gathering Stormu, a Tarantino ga je zvao da opet odigra Winstona u Prokletnicima, što je ovaj, je li, odbio.

Poslije duge borbe s rakom bubrega umro je 2019., bio je veliki navijač Manchester Uniteda, pa mu je možda i to skratilo život posljednjih godina, a onih 70+ nominacija, od kojih pet nominacija za Oscara, 13 za Baftu (dvije pobjede), osvojene nagrade u Berlinu, Veneciji, pa Globusi, Emmy, sve to ne govori ni približno o veličini Alberta Finneyja kao glumca, a čak i da je prihvatio sve što nije, i tad bi teško bio dovoljno cijenjen.

Nikad nije dovoljno u njegovom slučaju, no kao što rekosmo, nije ga mnogo ni zanimalo da bude gost na gala večerima kojem će pljeskati Anne Hathaway, već je to jedan gospodin s kojim bi svatko od nas mogao popričati kao s čovjekom uz blagi oprez da bi nas u nekom trenutku on mogao otjerati i u majčinu. Ali, bože moj, i to je ljudski...