JUŽNI Sudan je država koja se nalazi u istočnom dijelu Afrike, a nastao je odcjepljenjem od sjevernog Sudana 2011. godine, nakon dva krvava građanska rata od 1955. do 2005. Svojom neovisnošću on sa svojih 15 milijuna stanovnika postaje jedna od najmlađih država svijeta. I jedna od najmanje posjećenih. Budući da sam u ožujku 2022. (netom prije građanskog rata) uhapšen tijekom građanskih prosvjeda u sjevernom Sudanu, postavlja se logično pitanje - zašto idem u još opasniji Sudan na jugu?

Odgovor su etnologija i antropologija. Već duže vrijeme dokumentiram etničke skupine i narode čiji će se svijet ubrzo promijeniti ili će u potpunosti nestati, zajedno sa svim običajima. Nije na meni da sudim je li to bolje ili lošije za njih, već da dokumentiram za budućnost. Za ovo putovanje sam odabrao pet izoliranih i duboko tradicionalnih naroda Južnog Sudana, a to su: Larim, Didinga, Lotuko, Lopit na jugu i Mundari na sjeveru (od glavnog grada Jube).

Da biste uopće došli u Južni Sudan, trebate garantno pismo lokalca, nakon čega pristupate apliciranju za vizu, kao i potvrdu o cijepljenju protiv žute groznice. Naravno, kroz Južni Sudan ne smijete sami kao stranac voziti (vojne kontrolne točke su na svakom koraku), a i da smijete, ne poznajete teren (južno od Jube uopće ne postoje ceste) niti postoji navigacija koja bi vas "navela" do nekih nomadskih skupina koje često mijenjaju mjesto boravka.

Zato za ekspediciju ovakvog tipa trebate lokalnog fiksera sa znanjem lokalnih jezika, vozača i po mogućnosti kojeg suputnika jer su troškovi najma dva 4x4 terenca, šatora i svih ostalih potrepština nevjerojatno visoki, posebno ako ste freelance putopisac poput mene, bez financijske podrške sponzora, državnih institucija ili neke televizije. 

U avionu za Jubu nema turista. Svi Europljani su zapravo djelatnici UN-a, zaštitari ili zaposlenici neke od malobrojnih međunarodnih tvrtki, uglavnom u vlasništvu Kineza koji ulažu velika sredstva u eksploataciju južnosudanske nafte (kojom je ova država prebogata, a narod presiromašan; zvuči li vam to poznato??). No, vratimo se mi na putnike u avionu. Jedan je Bosanac iz Ilidže kod Sarajeva, zaboravih mu ime, neka mi oprosti.

Kaže da "tuče" godinu terena kao policajac pri UN-u. Vani ga čeka sunarodnjak nalik na Edu Maajku, samo u uniformi i vojnom džipu UN-a. Oba se čude što sam tu, a za kraj mi savjetuju da se pazim jer je ovo izuzetno opasna zemlja. Trebam se paziti i malarije, kažu mi, koja je sveprisutna, iako sam došao u vrijeme nezapamćene suše, koju ne pamte ni najstariji. Samo da napomenem, nemojte da vas zavaraju fotografije krajolika nalik na pustinju. Ovo je tropska zemlja koja ima faze kada je prepuna zelenila i vode, kao i sušna razdoblja, ali "nikad kao ove godine", tvrde lokalci. 

Da bi poglavari lokalnih naroda dopustili da podignemo kampove u njihovim selima, kao i da zavirimo malo u njihovu tradiciju, intimu, kuće i lokalni folklor, potrebno je da i mi učinimo nešto za njihovu zajednicu. Ne, ne radi se o novcu, kako ste vjerojatno na prvu pomislili, već o namirnicama.

Primjerice, narodi na jugu (Larim, Didinga, Lotuko i Lopit) su toliko daleko od civilizacije i prvih dućana (preko 600 km smo se vozili po makadamu i šikari da ih sve obiđemo), tako da oni novcem mogu samo vatru potpaliti. Imaju gotovo sve što im treba: žitarice, kukuruz, povrće, brašno, mlijeko, vodu i mnoštvo različite stoke. No ono što trebaju su npr. lijekovi, ulje, kava i, ono najvažnije - sol. Ona im je vrjednija od zlata. 

Zato smo na tržnici Konyo Konyo u Jubi kupili gotovo tonu soli u malim pakiranjima od cca. 20 dag (da je možemo lako i pošteno dijeliti po kućanstvima).

Kod Mundarija na sjeveru je drugačije. Bliže su gradu i novac trebaju, ali ga možete pokloniti isključivo zajednici, a ne pojedincu, koji doslovno može izgubiti glavu ako uzme novac samo za sebe. Naime, Mundariji vjeruju da nije važna privatna imovina, već isključivo dobrobit zajednice. 

Brzo se pročulo kod ljudi iz regije da sam u Jubi, pa sam dobio nekoliko poziva da ih posjetim u UN bazi ili nekoj od tvrtki (s visokim zidovima zaštićenim žilet-žicom na vrhu). Hvala, momci, na pozivu, ali zaista nisam stigao zbog tajminga ekspedicije. Jedan od njih (Hrvat) je nadodao i da se pazim tržnice Konyo Konyo jer su se već događali napadi nožem, a srpski pripadnik UN-a mi je rekao da se osam godina nije maknuo iz baze i da ću ja više u osam dana vidjeti i doživjeti Južnog Sudana nego on. 

I prije samog polaska prema jugu jedna zanimljivost vezana uz paranoju vlasti naspram fotografiranja u gradu. Razumijem da se nigdje na svijetu ne smiju snimati vojne baze, administrativne zgrade ili aerodromi, ali oni brane snimanje bilo čega u gradu, makar to bila baka na tržnici.

A ako vam dron nađu u torbi, imate velik problem. To bi bile osnovne informacije i neka svježa sjećanja na prve dojmove iz Južnog Sudana, a sada ću vam predstaviti svaki od posjećenih naroda s osnovnim informacijama i dojmovima.

Narod Larim

Nakon gotovo cjelodnevne vožnje po ekstremnom terenu, džungli. i riječnim koritima, dolazimo u selo naroda Larim ili Boya, kako ih još zovu. Oni su surmska etnička skupina koja broji oko 35.000 ljudi koji žive u više sela u pokrajini Istočni Ekvatorij na jugu države, u blizini kenijske granice (kao i ostale tri skupine s juga). Uzgajaju sirak, kukuruz i grah, ali se primarno bave stočarstvom, lovom na divljač i ribolovom.

Oni su jedna od najtradicionalnijih skupina iz Južnog Sudana. Poznati su po bušenju usana i noseva, ali i skarificiranju svog tijela te se smatraju vlasnicima najsofisticiranijih rana u cijeloj Africi, što se u njihovoj kulturi smatra ljepotom. Prisustvovao sam njihovom tradicionalnom plesu, ali i primjetio neke tužne žene koje su stajale po strani. Bile su omotane korom od drveta oko glave i članaka. "To su Larim udovice. Muževi su im stradali u lovu, boju ili od neke bolesti, najčešće malarije", objasnio mi je vodič. 

Narod Didinga

Narod Didinga danas broji oko 60.000 ljudi. Prije 200 godina su živjeli u jugozapadnoj Etiopiji sa srodnim Larimima, Mursima i Murlama, s kojima dijele murle-didinga jezik. Poput svih naroda u ovoj priči, oni su stočari po sklonostima i zemljoradnici po potrebi, ali ribu ne love jer je jedenje ribe tabu u njihovoj kulturi.

Poznati su po konzumiranju svježe krvi izvučene iz vrata stoke minijaturnim strijelama. Didinge žive u raštrkanim domaćinstvima, a svaki klan je grupiran. Kuće su im okrugle s krovovima u obliku stošca.

Narod Lotuko

Kao i svaki dan, buđenje u 5:30 jer su velike vrućine, oko 38 stupnjeva po danu, i najbolje je snimati u zoru i pred zalazak sunca. Narod Lotuko je jedan od najbrojnijih koje sam obišao na ovom putovanju (500.000 do 700.000 ljudi). Govore otuho jezikom i vjeruju da su oduvijek na ovim prostorima.  

Osnovna društvena jedinica Lotuka je Hang ili klan koji štuje određenu životinju, poput slona, krokodila i hijene, a vjeruju da se u njih pretvaraju njihovi članovi nakon smrti. Glavnu riječ drže poglavice (kobue).

Oni arbitriraju između sporova seljana, donose važne odluke i zazivaju kišu žrtvujući bika ili kozu na jednom od seoskih "trhova" u sredini kojeg se nalazi kolac od ebanovine. Pored trga se uvijek nalazi veliko stablo pod čijom krošnjom muškarci raspravljaju o važnim temama.

U stara vremena Lotuke su muškarca smatrali "ženom" sve dok ne ubije drugog muškarca u borbi. Srećom, danas se tek sredovječni muškarci mogu "pohvaliti" tim činom pod krošnjom. Danas je većina Lotuka prešla na kršćansku vjeru, iako su neki od njih ostali animisti koji vjeruju u vrhovnog boga Naijoka. 

Narod Lopit

Narod Lopit je etnička skupina koja broji između 160.000 i 200.000 ljudi. Vrlo malo se zna o podrijetlu Lopita, osim predaje da su migrirali s područja kenijskog jezera Turkana. Poznati su po sezonskim lovovima na velike životinje u kojima ponekad sudjeluje i do 2000 ljudi.

Obično love bivole, gazele, nojeve, antilope, ali i velike životinje poput slonova, nosoroga i žirafa. Kada se meso dijeli, prve pravo na izbor imaju starije osobe. Lopite nemaju poglavice, već Monyomije. Oni su predstavnici svakog sela i donose sve važne odluke. Imao sam sreće prisustvovati plesu Lopita ratnika.

Ostao sam fasciniran njihovom opremom koja se sastoji od kacige (ukrašene ljudskom kosom i perjem ptica), bijelog štita od bivolje kože i dva ili tri koplja s malom oštricom.

Narod Mundari

Mundari je nomadski narod koji se dijeli u više klaunova i rasprostranjen je na stotinjak kilometara četvornih sjeverno od Jube. Oni su mala etnička skupina koja broji između 70.000 i 100.000 ljudi. Prvi njihov stočni kamp locirali smo 43 km od Jube. Uz susjedne Dinke i Tutsije iz Ruande, smatraju se najvećim ljudima u Africi.  

Mundari su izuzetno gostoljubivi i njeguju dijeljenje svega s pripadnicima svog naroda, ali i gostima. Kao i druga nilotska plemena u Sudanu, mladi Mundari prakticiraju ritualno urezivanje ožiljaka koji su karakteristični po dva niza od tri paralelne linije, svaka s druge strane čela. Za razliku od Dinka, koji su prihvatili kršćanstvo, Mundari i dalje prakticiraju vjeru u kojoj je glavni bog Ngun. 

Oni su vlasnici desetaka tisuća (u ovom kampu oko 700) goveda vrste ankole vatusi koja je poznata po iznimno velikim rogovima. Stoka je ovom narodu sve. Za nju su spremni i poginuti. Ona im je hrana, oblik valute i statusni simbol. Svaki dan je čiste, zaprašuju pepelom protiv nametnika i ukrašavaju joj rogove crvenom glinom. Čuva ih nekoliko desetaka naoružanih muškaraca.

Nije ni čudo s obzirom na to da svako govedo vrijedi oko 500 USD. Ujutro oko 9 kreću na ispašu, a u kamp se vraćaju pred zalazak sunca. Tada Mundari pale izmet koji se tijekom dana osušio, što u kombinaciji sa svjetlom zalaska sunca i stoke koja prolazi kroz tu dimnu zavjesu stvara magičnu fotografsku kulisu. 

Rano ujutro opet dolazim u kamp i snimam nesvakidašnje prizore tuširanja Mundarija kravljom mokraćom. Koliko god to bizarno izgledalo, mokraća im služi kao dezinficijens i zaštita od komaraca (uz premazivanje pepelom nakon uriniranja). 
Jutarnje obaveze svih dobnih skupina uključuju sakupljanje (najčešće rukama) kravljeg izmeta koji nose na sušenje za večernju potpalu, kao i mužnju mlijeka. 

Često se poneki žedni dječak napije mlijeka direktno iz vimena krave ili koze. 

No upoznao sam i drugu stranu Mundarija. Oni su zaista posvećeni toj stoci do fanatičnih razmjera i velik je prekršaj kada netko ne izvršava svoje dnevne obveze. A danas je to bila skupina dječaka koja se u igri udaljila od kampa. Jedan visoki i mladi Mundari ih je brutalno išibao konopcem za vezanje stoke.

Znam da se ne smijem miješati u njihov način života, ali krv mi je uzavrela i krenuo sam prema njemu uz povik da stane. Uzvratio je prijeteći, a onda su me spriječili lokalci, upozoravajući me da je situacija opasna i da mogu ugroziti i ekspediciju i vlastiti život jer Mundari napadaju zajedno kada je jedan od njih ugrožen. No barem su dječaci u svom tom metežu pobjegli u kamp i prionuli na posao. 

Znam da su stega i poštovanje starijih važni za opstanak tog naroda, ali i dalje sam bio bijesan i duboko uvjeren da se djecu može kazniti i drugačije, bez uporabe užasno bolnog i tvrdog konopca. I tako sam na samom kraju fascinantnog putovanja snimio i jednu mučnu fotografiju. No bar se zbog nje ne moram zbog priziva savjesti ubiti kao Kevin Carter - američki fotograf koji je upravo u Južnom Sudanu 1993. snimio umiruće dijete pored kojeg se nalazio strvinar. 

Žao mi je što ovu priču završavam tužno, no i to je život. A moj zadatak je da ga zabilježim za neka druga vremena iskreno, nepatvoreno i bez uljepšavanja.

Ovaj putopis i slične možete pogledati i na YouTube kanalu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.